Isključuje li vjera ljudska prava

Početna stranica » Analize i stručne analize » Pet bojnih sredstava s gledišta jednog liječnika

Pet bojnih sredstava s gledišta jednog liječnika

Oglasi

Središnji organ našega ljudskog tijela za upravljanje i oblikovanje je mozak. On se sastoji od tri glavna područja, koja su različita po povijesnom razvoju: od reptilskog mozga, od starog i novog mozga sisavaca. Reptilski mozak je najstariji dio našeg mozga. On kontrolira sve važne životne funkcije tijela kao što su disanje, probava, kucanje srca itd., dakle naše instinktivno ponašanje. Stari mozak sisavaca sadrži naša čuvstva i emocije, a novi mozak sisavaca, neokorteks sa svojim dvjema moždanim polovicama, koje su povezane takozvanim gredama, odgovoran je za naše kognitivno, analitičko mišljenje. Isto tako je naše čitavo tijelo preslikano u neokorteksu.

 

Sve informacije iz tijela i iz „vanjskog svijeta“ koje preko naših osjetila dolaze u mozak obrađuju se svakog trenutka u svim područjima mozga tako da konačno u čovjeku nastaje individualna slika obilježena svim informacijama ikad pohranjenim u mozak.

Najmanja stanična jedinica u mozgu zove se neuron. U mozgu ima oko 100 milijardi neurona. Mjesta kontakta na kojima neuroni komuniciraju s ostalim stanicama zovu se sinapse. Svaka živčana stanica stupa u kontakt s ostalim živčanim stanicama preko otprilike 10 000 sinapsi. Zbroj tih veza je nezamislivo ogroman. Broj sinapsi procjenjuje se na više od 50 000 milijardi. Mozak je centrala te ogromne mreže, na koju je priključena svaka pojedina stanica, svaki organ – mreže, koja je podložna stalnoj promjeni. Na sinapsama su valovi stalno aktivni, do 20 impulsa u sekundi. Čak najmanje promjene na sinaptičkoj pukotini mogu imati velike posljedice na cjelokupnu neuronsku mrežu. To znači da svaka mala promjena u našoj mreži djeluje na našega čitavog čovjeka.

Komunikacija živčanih stanica s tisućama drugih stanica, kako živčanih stanica u mozgu i u tijelu, tako i s drugim stanicama u mišićima i organima, odvija se posredstvom elektrofizioloških ili biokemijskih tokova. Unutar živčane stanice ona se odvija pretežno elektrofiziološki; premoštenje sinaptičke pukotine između jedne i druge stanice odvija se biokemijski preko živčanih hormona, takozvanih neurotransmitera, koji se stvaraju u samoj živčanoj stanici. Određeni neurotransmiter, da bi mogao djelovati, treba receptor, mjesto spajanja koje odgovara točno tome jednom neurotransmiteru.

Tih receptora nema samo u mozgu, već na svakom mjestu tijela. Neurotransmiteri tamo djeluju npr. poput hormona. Prema tome promjena u našem mišljenju i čuvstvovanju ne izaziva reakciju, odnosno promjenu, samo u mozgu, već u čitavom tijelu. Ta promjena u tijelu povezana je uvijek s kompleksom misli i čuvstava koji je doveo do te promjene.

Psihoneuroimunologija je znanost koja se bavi vezama između mozga i imunološkog sustava.

Živčani sustav i imunološki sustav komuniciraju međusobno među ostalim i preko spomenutih neurotransmitera. Pretpostavlja se da misli i čuvstva potiču mozak da izlije određene neurotransmitere, koji zatim utječu na imunološki sustav. Takvi neurotransmiteri mogu i u stanici djelovati neposredno na DNK, na nasljedna svojstva. Bolesti kao rak neki istraživači opisuju čak kao bolesti pogrešnih informacija.

Geni se sastoje od nukleinskih kiselina. Aktivnost gena treba regulaciju, upravljanje. To se događa npr. tako što se određeni odsječci gena uključuju i isključuju i time dobivaju druge funkcije. Ta regulacija ovisi o razmjeni informacija, koja se stalno mijenja. Proizvodi gena su bjelančevine. Koje se bjelančevine stvaraju, ovisi o tome koji su odsječci gena priključeni ili isključeni. Bjelančevine su kipari strukture tjelesnih stanica i organa. Većina tjelesnih stanica obnovi se za 7-10 godina, tako da se nakon tog vremena tijelo potpuno promijeni.

Sažeto se može reći da su živčani sustav, imunološki sustav i signalne molekule u uskoj povezanosti. Danas je poznato da ima mnoštvo signalnih molekula koje se npr. u živčanom sustavu nazivaju neurotransmiterima, a u imunološkom sustavu citokinima.

Danas je uvjerljivo dokazano da hormoni živčanog sustava utječu na imunološke stanice, a imunološke stanice opet na hormone živčanog sustava. Prema tome bolesti nastaju uvijek zajedničkim djelovanjem živčanih, genetskih, imunoloških i psihičkih faktora.

Pritom su naše misli i s njima povezane emocije najjača oblikovna snaga. Primjer za to je placebo efekt. Sama misao ili predodžba da jedan medikament npr. ublažava bolove, izaziva ublažavanje bolova.

Da to nije samo „umišljaj“, već da se zbog naše predodžbe u tijelu stvarno izaziva biokemijski učinak, danas je znanstveno dokazano.

Sada postaje razumljivo kako sadržaji naših osjećaja, čuvstava, misli, riječi i postupaka koji ne odgovaraju harmoniji života postaju bojni otrovi, koji naše tijelo napokon mijenjaju vodeći ga u bolest.

Glavno bojno sredstvo kojim mijenjamo svoje tijelo su naše misli. Jednoj riječi ili djelu prethode uvijek misli. Čuvstva i osjećaji nisu nam konkretni ni očigledni. Tek kada se oblikuju u misaone slike, postaju nam realni i očigledni.

Prilikom „razmišljanja o nekoj stvari“ sve više se stvara slika kao u sve realističnijem filmu. Ako smo se npr. posvađali nakon čega nije došlo do pomirenja, i ako stalno razmišljamo o toj svađi, toj slici svađe pridodaje se sve više i više detalja, sve više čuvstava; unutarnji dijalozi npr. postaju sve realističniji, sve više postaju naša realnost. Emocije nam se također stalno mijenjaju i prilagođavaju vlastitome unutarnjem filmu koji se razvija dok konačno ne počnemo odgovarajuće govoriti i postupati. Svaka misao u našoj kemijskoj tvornici, mozgu, izaziva izlijevanje neuropeptida koji stalno, svake sekunde mijenjaju naše tijelo. Kod negativnih misli vode ga u bolest. Bolesti su bolesti pogrešnih informacija.

Istraživači mozga to nazivaju i autokataliza, što znači da dijelovi mozga započinju kružni tok koji se sam pojačava. To se dešava među ostalim onda kada čovjek, kao u spomenutom primjeru, producira misli i čuvstva koja autokatalizom postaju sve snažnija dok ne postignu kontrolu. Taj autokatalitički pojačani energetski i informacijski tok tada obilježava i tijelo.

Johannes Holler u svojoj knjizi „Novi mozak“ piše: „Tako softver postaje hardver!“ U pozitivnome to sve više vodi u zdravlje i životnu radost, u negativnome u bolest, brige, depresiju možda do uvredljivih riječi i tučnjava.

Renomirani neuroznanstvenici sa sveučilištâ u Göttingenu, Mannheimu i Heidelbergu, kao npr. prof. Gerald Hüther, bave se snagom unutarnjih slika. Gerald Hüther dolazi do zaključka da čovjek postupa na osnovi slika koje ima u glavi, a ne na osnovi realnosti. Mi smo ljudi zarobljenici svojih unutarnjih slika. Kao jedan od malobrojnih znanstvenika on kaže da se čovjek može promijeniti ako promijeni slike u svojoj nutrini.

S pet bojnih otrova, negativnim osjećajima, čuvstvima, mislima, riječima i djelima, mi dakle štetimo najčešće sebi, jer svaki od tih bojnih otrova razvija svoje razorno djelovanje neposredno u našem mozgu i u našem tijelu još prije nego udari nekamo drugamo. To je slično polaganom, ali sigurnom samoubojstvu.

Odlomak iz knjige: Svemirsko jedinstvo koje govori, Kozmički udžbenik i priručnik škole Božanske Mudrosti

Iz razgovora s Gabrielom – sastavili

Martin Kübli i Ulrich Seifert

Pripremila: Ana jurić

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: