Isključuje li vjera ljudska prava

Početna stranica » 2013 » Svibanj

Monthly Archives: Svibanj 2013

Je li bilo svećenika u izraelskom narodu prije Mojsija?

Nije poznato kako je došlo do prvog svećenika i u kojem se kulturnom krugu razvio. Mi samo znamo da su se već u prvim ljudskim grupiranjima razvili vođe u kojima se pokazao veliki potencijal snage. Odakle je došla ta snaga moglo se zaključiti tek u kasnijim vremenima kada su postale vidljive veze za određena bića ili snage, npr. kod vidovnjaka, vračeva, čarobnjaka. Vidjelo se također da su, nadareni s takvim izvanrednim snagama, sve više i više osposobljeni izvoditi kultne i ritualne postupke, što se u kulturnom razvoju pojedinih naroda sve više koncentriralo na određene osobe: na svećenike.
Pogledajmo još jednom natrag u vrijeme prije Mojsija:
Do Mojsija u izraelskom narodu ne čujemo ništa o svećenicima, osim da je Abraham na svom putovanju u Kanaansku zemlju sreo kralja svećenika Melhizadeka. (Post 14, 18)
Ipak, ponešto upućuje na to da se u Mojsijevom vremenu počeo razvijati svećenički stalež koji je počeo od Arona, Mojsijevog tjelesnog brata. Ipak je upitno da se svećenstvo već tada oblikovalo u onoj mjeri kako je predano u Trećoj Knjizi Mojsijevoj jer se cijeli žrtveni kult postupno razvijao sve do 6. stoljeća prije Krista, i tada da bi se “tradiciji” svećenstva dao uvjerljiv temelj – bilo je takoreći projicirano unatrag u vrijeme Mojsija koji se tada prikazuje kao zakonodavac djelovanja svećeničkog staleža.
U biblijskom leksikonu kaže se o Aronu: “On je osnivač izraelićanskog svećenstva.” To mi i samome nije bilo jasno. Ipak to bi bilo zamislivo. Umjesto da kao njegov brat sam postigne iskustvo Boga, Unutarnju riječ, kako bi mogao postati jak borac za Jahve u izraelićanskom narodu, Aron je dopustio da ga narod uzdigne u svećenika, slično svećenicima idola. To njegovo svećenstvo naslijedili su zatim njegovi sinovi i tako je išlo dalje. Kroz cijelo vrijeme Kraljeva bilo je uvijek tako. Svećenstvo je bilo nasljeđivano i uvijek iznova nasljeđivano, i to što je u tom svećenstvu bilo dalje tajno zapovjeđeno, cijeli kult, kakvi moraju biti predmeti, kako se treba postupati, kako mora narod doći svećenicima, sve je to bilo dalje prenošeno usmeno i samo djelomično zapisano. Narod nije bio upućen, već naprosto povučen: jednostavno to mu je bilo nametnuto. Iz toga su se zatim razvile različite tradicije.

U izvještajima Biblije Bog (Jahve) govori uvijek pojedincima, npr. Noi, Abrahamu, Izaku, Jakovu… Ovi onda informiraju one kraj sebe. U tim izvještajima pokazuje se jedna struktura gdje samo pojedinci znaju što je činiti; drugi slijede tog “posrednika”. Ali kao što je rečeno, tako glase izvještaji kako ih mi danas možemo čitati, čiji je sadržaj istine sumnjiv, kako je izloženo.
Do današnjeg vremena svećenstvo s oltara daje iluziju sigurnosti i da ono stoji blizu Bogu, da je s Njim u zajednici, te da će Ga doseći. Budući da je čovječanstvo vjerovalo i vjeruje svojim posrednicima i da se na njih oslonilo, masa više nije tražila neposredni pristup Bogu. Duhovno siromaštvo iskorištavao je i iskorištava svećenički stalež. Na taj se način, već od Aronovog vremena vršio utjecaj na narod, indoktrinacija da bez svećenika ne postoji veza s Bogom. Slijepo vjerujuća masa uvijek će se zauzimati za svećenike ili župnike, npr. ako netko dođe i prigovara protiv tog staleža.
Raščlanit ćemo veliki luk od Abrahama do danas (4000 god.): Abraham je napravio iskustvo jednog Boga. On je čuo glas jednoga Boga i slijedio ga. Kada ga je glas, Bog vodio, slijedila ga je nekolicina ljudi. Oko te male zajednice postojali su uokolo drugi narodi koji su vjerovali u bogove i imali svećenike koji su tvrdili da imaju veze s tim bogovima. I tamo je svećenički stalež obmanjivao ljude da samo preko njih imaju veliku šansu postići kod bogova ono što ljudi hoće.
Uvijek kada je Bog poslao proroka ljudima, svećenstvu i njegovim podčinjenima on je bio stranac. Još prije Isusa svećenički stalež je obmanjivao svoje podčinjene da je Bog upravo rekao sve što je bilo za reći. Stoga je to što su drugi htjeli donijeti važilo kao neistina, npr. proroci poslani od Boga; navodilo se da se to što su oni objavili ne slaže sa zapisima iz minulog doba, konačno s onim što je svećenički stalež bio ustanovio. Spisi minulih doba i to što su npr. pripisali Mojsiju, dakle njihove umotvorine, nisu se slagali ni s Isusovim učenjem, što su farizeji spremno spočitavali Nazarećaninu.
U Novom zavjetu postoje pojedina mjesta koja izvještavaju da su pismoznanci došli k Isusu i rekli Mu: “Ti ne postupaš kao što su rekli naši oci!” Riječ Božja se upravo ne slaže sa zabilješkama svećeničkog staleža. Svakome tko otvori Stari zavjet treba biti jasno da je iz ranijih predaja bilo zapisano samo malo toga. Tradicije su stoljećima najčešće bile prenošene po sjećanju pojedinca, i tako je ponešto ustanovljeno za sva vremena prema svijesti izvjestitelja i izdavano kao riječ Božja. Toga se držao i drži jedan stalež koji je svoje interpretacije izdavao kao riječ Božju. S argumentom da prorok ne govori riječ Božju, da ona glasi drugačije, svećenici su imali lak posao da isključe svakog glasnika i nosioca riječi Božje, i dovoljno izgovora da angažiraju čak i narod da nastupa protiv proroka. To su doživjeli svi proroci, sve do Isusa Krista i do današnjeg vremena.
Sami proroci, želim još to dodati, imali su iskustvo s Bogom koje su svojim riječima predavali narodu. Svaki Božji prorok bio je iz nutrine, iz božanskog bitka, prisiljen da govori i izgovori to što mu je Bog predao. Naprotiv, svećenici nisu imali iskustvo s Bogom, nego su upravljali jednim zakonom i s još više od 600 zapovijedi i zabrana koje su  mu oni pridodali. O tome je Isus rekao: “Natovarili ste ljudima teško breme zakona i zapovijedi, a sami ga ne nosite”. (Mt 23, 4)
Jedna moćna struja Božjeg iskustva koja, koliko seže naše sjećanje, teče od Abrahama do Isusa i od Isusa do danas, nije duh svećeničkog staleža. Njegov tok, njegovo porijeklo i tradicija još uvijek su povezani s mnogoboštvom, s oltarskim službama i s kultovima poganstva. Taj tok staleža učinio je nemogućim da narod prepozna Mesiju, Isusa Krista.
To je bila i jest drskost svećenika što su sebi dopustili da u riječi inspirirane Bogom ubace svoje misli, svoj svijet umotvorina. Mojsije je bio muž koji je preko 40 godina vodio razgovore s Bogom, Vječnim, i težio ostvarivati Njegovu riječ. Iako su izraelićani  koje je on po Božjem uputstvu izveo iz Egipta uvijek ponovno padali u mnogoboštvo i birali si svećenika, Mojsije je ipak ostao pri Božjoj riječi koja mu je sigurno bila dana slično kao što nam ju je Isus Krist prenio, iako je u pogledu Novog zavjeta svećenički stalež opet imao i ima svoje prste u igri. Tako se može reći:           J e d a n  je Bog, nedjeljivi Bog.
Svećenički je stalež dakle rastavio živi izvor kao mrtav dokument i poduzeo neku vrstu znanstvene autopsije. Upravo zbog svega tog što je bilo pripisano Mojsiju, svećenički je stalež nacrtao sliku zastrašujućeg Boga koji se u svemu i na svima osvećuje, koji bi npr. određivao koje bi mu se životinje trebale žrtvovati i kako bi se trebala upotrijebiti krv žrtvovanih životinja. Taj Bog, koji je više puta pripisivan Mojsiju, može se označiti kao Bog podzemlja i onih koji mu služe.
Bog nije Duh kojeg se trebamo bojati; On nije zla snaga koju bi valjalo odobrovoljiti ili čak nadmudriti prinošenjem žrtava, tamjanom i magijom. Bog je velika ljubav koja živi u kamenu, biljkama i životinjama.

Prorok – vanredno izdanje Christusstaat – international

Oglasi

Moral, religija i ljudska prava

H-Alter.org

Moral, religija i ljudska prava

13.03.2012. Zoran Pusić

Lakoća i dragovoljnost kojom su se crkvene hijerarhije uključile u nacionalističke politike i spetljale s vladama čiji su glavni protagonisti završili na međunarodnom sudu za ratne zločine, trebala bi biti dobra lekcija o važnosti sekularizma za samu crkvu.

(Ovaj članak je fusnotama prošireno izlaganje s Okruglog stola Religija – sekularizam – laicizam, koje je održano u organizaciji Hrišćanskog kulturnog centra i Fondacije Konrad Adenauer, u Beogradu 10. 3. 2012.)

U pozivu na ovaj skup u prvoj rečenici stoji: “Pojmovi (pogledi na svet prema kojima je religija potpuno irelevantna za čovekov život) kao što su sekularizam i laicizam izazivaju danas žučne polemike i nedoumice u svetu.”

Međutim, pristalice sekularizma, koji se u Francuskoj zove laicité, zagovaraju, prije svega, odvojenost crkve od države, nemiješanje vjerskih institucija u poslove države i nemiješanje države u rad vjerskih institucija[1]. To je nešto sasvim drugo od tvrdnje da je religija irelevantna za čovjekov život.

Religija nije nikad bila irelevantna, niti je to danas, ni za pojedine vjernike ni za ljudsko društvo. Religija se pojavljuje u svakoj civilizaciji koju znamo, u civilizacijama Moralni uzori na primjer iz Starog zavjeta, po današnjim kriterijima bi bile krajnje nemoralne osobe i ratni zločinci  koje su nastajale nezavisno i nisu imale nikakvih kontakata i sve ukazuje da je religija karakteristika one faze ljudske vrste o kojoj posjedujemo neko znanje. Karakteristike vrste su produkt evolucije, a ostvarenja evolucije  su u pravilu povezani, direktno ili indirektno, s nečim što je kroz duži period vremena za vrstu bilo korisno. Danas postoje vrlo uvjerljiva objašnjenja, potkrijepljena brojnim argumentima, o nastanku religije kao nusprodukta evoluciono uvjetovanih oblika ponašanja[2]. Nusprodukt zvuči malo pežorativno ali u ovom slučaju nije. Neke od glavnih karakteristika ljudske vrste su nusprodukti evoluciono uvjetovanog ponašanja. Poput ljubavi prema nekoj osobi, poput empatije prema nepoznatim ljudima ili, na drugoj strani spektra, poput netrpeljivosti prema drugačijim i poput ratova koji također prate ljudsku vrstu od pamtivijeka.
(više…)