Isključuje li vjera ljudska prava

Početna stranica » Krštenje – je li to povreda temeljnih ljudskih prava?

Category Archives: Krštenje – je li to povreda temeljnih ljudskih prava?

Postaje sve luđe. Je li država postala ludom kućom ili Crkva države, državnom Crkvom? Na stranici 33 čitam: “Bez biskupa nemojte činiti ništa … Tko poštuje biskupa, njega Bog poštuje. Tko bez biskupa nešto čini, služi vragu.”

 

Bolje je postati ateist …

Kad sam na str. 26 u Proroku pročitao o krštenju dojenčadi podiglo mi se nešto zajedljivo:

Imam 23 godine. Roditelji su mi ateisti. Oni me nisu dali krstiti. Hoću li u školi posjećivati Unknownreligioznu nastavu ili ne ostavili su mi slobodno. Mnoge sam godine patio jer nisam bio kršten. U katoličkoj religijskoj poduci koju sam posjećivao slušao sam stalno: Tko nije kršten, poslije smrti ne može doći u Nebo. – Iz toga sam zaključio da je takav čovjek vječno proklet.

Krštenje treba biti savez s Bogom, dakle nešto sasvim veliko. Kako je međutim s mladima koji su kršteni, a druge prebijaju na mrtvo? Kao npr. u Frankfurtu u nogometnoj groznici. Ili namjerno razarati imovinu drugih, ili muškarci, kršteni dakle, koji siluju djecu, ili kod župnika koji su djecu krštavali i krštene mlade zloupotrijebili i možda još uvijek to čine? Hoće li svi ući u Nebo jer su kršteni?

(više…)

KRŠTENJE ISPISANO IZ CRKVE

Dominik Petris
11.06.09.
 
KRŠTENJE ISPISANO IZ CRKVE
 
U lipnju 2009.godine podnesena je DORH kaznena prijava protiv odgovorne osobe jedne Nadbiskupije zbog kršenja  osnovnih Ustavnih prava, a koja imaju uporište u KZ RH, i to u člancima 106 i 315.
Krštenik i član Crkve mimo svoje volje je prethodno od župe gdje je upisan kao krštenik i nadbiskupije kojoj ta župa pripada zatražio ispis iz Crkve i brisanje iz knjige krštenih, te samim time i poništenje svih sakramenata koji su slijedili krštenje, a upisani su u crkvene knjige.
 
U konkretnom slučaju, nakon opisanog zahtjeva, Nadbiskupija pismeno obavještava da krštenik nije upisan u Katoličku crkvu jer to njegovi roditelji nisu izrijekom zatražili.
 
Kako bi razjasnili način na koji Crkva silom želi zadržati krštenike u Crkvi zbog svojih, isključivo materijalnih interesa, analitikom dolazimo do sljedećeg:
 
I ČINJENICE
 
1. Papa Benedikt XVI kao poglavar RKT Crkve izjavljuje:
 

11.01.2009.
Večernji list
 
Papa: Djeca nisu vlasništvo svojih roditelja
 
Papa Benedikt XVI. u nedjelju je predvodio tradicionalni godišnji obred krštenja novorođenčadi u Sikstinskoj kapeli i u homiliji rekao da djeca nisu “vlasništvo svojih roditelja”, već je pozvao roditelje da djecu odgoje u kršćanskome duhu, javile su agencije.
Djecu treba odgajati tako da ona odrastu u ljude koji mogu sami donositi odluke i biti odgovorni.
(Hina)
 
2. Glas koncila, objavljuje:
 
Zašto krstimo djecu?
 
„Krštenje djece nije, ni u kojem slučaju, »nasilje nad slobodnom voljom« ili »izborom«, kako pišete. Doduše, tako može izgledati samo ako se pretjerano ističu pravni aspekti kojima bi se – analogijom – krštenika u Crkvi promatralo kao »građanina u državi«, krivim za »prijestup« svaki puta kada se ne pridržava pravnih norma. Krštenje je dar Božji čiji su prenositelji roditelji ili netko u njihovo ime. Dar pred kojim čovjek uvijek ostaje slobodan: prihvatiti ili odbaciti.“
 
Međutim, u članku na portalu INDEX.HR autora I. Krstovića, objavljenom 15.04.09. godine pod naslovom:
Kaptol odgovara Indexu: “Krštenje je nemoguće poništiti, čak i ako vas netko krsti silom!”
upućuje se čitatelja na nemogućnost poništenja krštenja, odnosno ispisa iz Katoličke crkve:
„U Katoličkoj crkvi sakrament krštenja nosi trajni biljeg i ne može se brisati ili poništiti. Jedini izuzetak od toga je da se krštenje proglasi nevaljanim, ako nije izvršeno onako kako Crkva to čini“
 
Nasilje zbog crkvenog nauka krivovjere je očito: jednom kada si kršten (u tom slučaju po učenju Crkve bitna je formalnost – da je sam čin obreda krštenja pravovaljano učinjen) više nemaš nikakvih prava. Pečat je stavljen jer je to tako netko drugi odlučio i opet jer je to tako netko drugi odlučio ne može se reći da se drugim aktom to poništava. Po kojem zakonu – nigdje ne piše. Zakon u jednom društvu donosi parlament i to odlukom većine, a ne temeljem krivotvorene povijesti djelovanja i pravne neutemeljenosti Rimokatoličke crkve. Po Crkvi, bitna je formalnost kao čin kojim smo vezani i ništa nas ne može razriješiti. Ako je tome tako, ne trebam u svom životu ništa raditi, već ću, zbog odricanja od Sotone, zatražiti od te iste Crkve da me doživotno izdržava jer nisam slobodan od pripadnosti i nemam prava ništa drugo činiti – sam odlučivati o sebi i biti stoga odgovoran – to prepuštam Crkvi i nepogrešivosti njezinog vođe – papi.
 
 
3. Pri samom obredu krštenja nismo u „vlasništvu“ svojih roditelja, oni ne mogu i ne smiju odlučivati o samom činu odluke o provođenju obreda krštenja. Slobodni smo: prihvatiti ili odbaciti krštenje.
 
Biblija: Jer samo Krist (Iv, 8, 36) i Kristova istina oslobađa (Iv 8, 32), i jer “sve stoji u njemu” (Kol 1, 17), u njemu se najbolje ostvaruje i ljudska sloboda. “Slobodi zato treba da bude oslobođena. Njezin je osloboditelj Krist: ’za slobodu nas Krist oslobodi!’ (Gal 5,1).”
Vidimo da nam ne treba ništa osim Krista u nama. Nigdje ne piše da je bezuvjetna pripadnost Crkvi kroz krštenje Kristov nauk – i to krštenje koje „oslobađa od Sotone“ a nismo ga slobodni poništiti – gdje je tu istinska sloboda izbora – prihvatiti ili odbaciti – kao skup pet kozmičkih principa?
 
Koncil kaže: VS, br. 42; GS, br. 17.
 
„Dostojanstvo čovjeka zahtjeva, dakle, da radi po svjesnom
i slobodnom izboru, to jest potaknut i vođen osobnim uvjerenjem,
a ne po unutarnjem slijepom nagonu ili po čisto vanjskom pritisku.“
 
Ovdje smatramo vanjskim pritiskom crkveno djelovanje – Crkva je svjetovna institucija koja lukavo uključuje egzorcističke rituale u istinski nauk Krista zbog manipulacije ustavom jamčenom slobodom čovjeka. Nametanje straha kao sredstva ostvarivanja svojeg cilja je krajnji realan čin protuzakonitosti po svim pravnim normama.
 
4. Krštenje je čin egzorcizma i pripravlja krštenika za ispovijedanje vjere Crkvi – pripadnost (po Katoličkom katekizmu):
 
1237 Budući da krštenje označuje oslobođenje od grijeha i od đavla, začetnika grijeha, nad pripravnikom se izgovara otklinjanje-egzorcizam (jedan ili više njih). Krstitelj ga maže katekumenskim uljem ili polaže na njega ruku; potom se ovaj izričito odriče sotone. Tako pripravljen može ispovjediti vjeru Crkve kojoj će krštenjem biti povjeren.
 
5.Krštenje kao sakramenat je ništavno slijedom dokumenata Katoličke Crkve:
 
–    Crkva ima popis egzorcista koji se smiju baviti egzorcizmom – niti jedan svećenik nema pismenu dozvolu biskupa za egzorcizam pri samom činu sakramenta krštenja
 
–    Izričit zahtjev roditelja pri krštenju da krštenik bude primljen-upisan u Katoličku crkvu nije spomenut nigdje u crkvenim dokumentima niti ga itko od roditelja dostavlja svećeniku – pismena izjava nadbiskupije da ne pripadamo crkvi ako to izričito ne tražimo potvrđuje da nismo krštenici sukladno odredbama paragrafa 1237 KK – jedno bez drugoga nije pravno utemeljeno – kauzalnost je obvezatna
 
II PRAVNI OKVIR
 
1.      Da krštenje, a da bi bilo zakonito po kanonima Crkve, proizvodi i pravne učinke vidljivo je iz slijedećeg teksta:
 
 
 
 
2.Katolička crkva kao pravna osoba uopće ne postoji!
Krštenje nema pravnog učinka u zakonskim okvirima Republike Hrvatske. Slijedom ove činjenice slobodni smo doista od bilo kakve pripadnosti Katoličkoj crkvi i nismo u obvezi vršiti nikakve upise ni slijedom toga ispise – niti u knjige krštenih – jer zakonski ništa ne postoji.
Katolička crkva u svijetu i Hrvatskoj velika je zajednica vjernika, ali se nigdje ne spominje kao pravna osoba. To je kao da, primjerice, govorimo o hrvatskom narodu koji postoji kao zajednica, ali ništa ne može pravno poduzeti dok nema svoje države.
Katolička crkva u Hrvatskoj nije poput države pravno povezana u jedno biće.
Pravne su osobe (Nad)biskupije, župe, samostani, crkvene škole i neke druge ustanove.
Crkva ne može nikoga tužiti niti nju itko može tužiti.
U odlukama i sporovima odgovorne su fizičke i pravne osobe: svećenici, župe, biskupije itd.

 
ZAKONI REPUBLIKE HRVATSKE:
 
1.    Članak 40. Ustava RH:
 
Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.
 
2.    Članak 106. Kaznenog zakonika RH stavak 1:
 
    Tko na temelju razlike u … vjeri … uskrati pravo čovjeka i
građanina utvrđeno Ustavom …
    Kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
 
3.    Članak 9. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda:
 
… svatko ima pravo vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijedi ili pojedinačno ili u zajednici s drugima …
 
4.    01.siječnja 2009.godine stupio je na snagu Zakon o suzbijanju diskriminacije u RH
 
Članak 3. Ustava upućuje na opće, ali i konkretizirano jamstvo – tko se ogriješi o odredbe Ustava o temeljnim slobodama i pravima čovjeka i građanina osobno je odgovoran i ne može se opravdati VIŠIM NALOGOM.
Egorcisti i svećenici (u dvije odijeljene uloge) nemaju pismeni viši nalog Krista (sami si uzimaju to „pravo“) za vršenje egzorcizma – konkretno čina krštenja. Naše je  ustavno pravo da slobode našeg imena i prezimena konzumiramo odlukom-činom slobodne volje u zakonskim okvirima i nitko nema pravo bez naše pismene privole upisivati nas u nikakve knjige niti vršiti nikakve obrede.
 
Da ne postoji upis i ispis iz Crkve, nije točno. Postoje konkretni dokumenti iz kojih je vidljivo da upravo ova činjenica opstoji, a to samo znači da nadbiskupija, koja je napisala ovakvu tvrdnju postupa suprotno članku 315 KZ RH – iznosi neistinite tvrdnje o postupku i ovjerava dokument neistinitog sadržaja.
 
Vlast biraju svi građani na temelju ustavnog prava. Crkvena tijela biraju neki građani prema kanonskom pravu. Voljom državne uprave prvenstvo je u ovom slučaju dato kanonskom ispred građanskog prava, pa tijelo koje biraju neki građani vlada svim građanima Hrvatske, a  kanonsko pravo nije u RH obvezatno pravo, iako nam kanoni daju za pravo ono što i negiraju:
 
KANONSKO PRAVO
 
1731 Sloboda je u razumu i volji ukorijenjena moć djelovati ili ne djelovati, činiti ovo ili ono, i tako izvršavati samostalno namjeravane čine. Po slobodnoj volji svatko raspolaže samim sobom.
 
1738 Sloboda se vježba u međuljudskim odnosima. Svaka ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, ima naravno pravo biti od drugih priznata slobodnim i odgovornim bićem. Svi duguju svakomu to poštovanje. Pravo na slobodu djelovanja zahtjev je neodvojiv od dostojanstva ljudske osobe, naročito na području morala i religije.[35] To pravo mora biti građanski priznato i zaštićeno u granicama općeg dobra i javnog reda.[36]

[35] Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Dignitatis humanae, 2.
[36] Isto, 7. Sloboda i odgovornost

Izvod iz govora pape Benedikta XVI održan na audijenciji za diplomatski zbor akreditiran pri Svetoj stolici u ponedjeljak 9.siječnja 2006.godine:
 
„U tom smislu htio bih podsjetiti samo na ono što je osobitom jasnoćom određeno Općom deklaracijom o pravima čovjeka. Temeljna prava čovjeka ista su na svim zemljopisnim širinama; a među njima jedno od prvih mjesta mora biti priznato pravu na slobodu vjeroispovijesti, jer se ono tiče najvažnijeg ljudskog odnosa, odnosa s Bogom. Svima odgovornima za živote naroda želim reći: ako se ne bojite istine, ne možete se bojati slobode! Sveta Stolica, tražeći za Katoličku crkvu, posvuda, uvjete istinske slobode, traži ih jednako tako i za sve druge.“
 
Glas Koncila br. 42 (1582). od 17.10.2004.godine, pod naslovom Anatema je kazna za teški prekršaj, piše:
 
“Snaga Crkve jest u tome da njezini vjernici prihvaćaju cjelovito vjeru, pa kada se netko od članova Crkve svjesno ogradi od koje definirane istine (dogme), on je i bez presudne riječi bilo koga u Crkvi istupio iz Crkve.”
 
Drugi vatikanski koncil izjavljuje:
 
“da svaka ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Takva se sloboda sastoji u tome što svi ljudi moraju biti slobodni od pritiska bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude prisiljavan da radi protiv svoje savjesti ni sprečavan da radi po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima, unutar dužnih granica. Osim toga izjavljuje da pravo na vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma. To pravo ljudske osobe na vjersku slobodu treba tako priznati u pravnom uređenju društva da ono postane građansko pravo” (Deklaracija o vjerskoj slobodi, 2).
154
KAIROS – Evanđeoski teološki časopis / Godište II. (2008), br. 1, str. 145-181
 
Drugi vatikanski koncil dalje prepoznaje da bi vlada trebala:
“stvoriti uvjete koji su povoljni za njegovanje vjerskog života, kako bi ljudi uistinu mogli prakticirati svoja vjerska prava i ispuniti svoje vjerske dužnosti…
Ako se, uzevši u obzir posebne okolnosti naroda, jednoj vjerskoj zajednici dade posebno građansko priznanje u pravnom poretku države, nužno je da se ujedno svim građanima i vjerskim zajednicama prizna pravo na slobodu po vjerskim pitanjima i da se ono poštuje” (Documents of Vatican II, 685).
 
Netko bi mogao zaključiti iz ovih deklaracija da se Rimska crkva, ako je dosljedna ovoj izjavi, neće baviti vjerskim pravima ljudi prema dvostrukim standardima, zahtijevajući slobodu kada su rimokatolici u manjini ili trpe diskriminacije od strane države i zahtijevajući privilegije za sebe a netoleranciju za druge kad su rimokatolici u većini. Međutim, ostaje pitanje, odgovara li praksa Rimske crkve izloženom načelu.
 
Ono što je bitno u pravnom smislu jest:
 
Odričemo se činom slobodne volje sakramenta krštenja i pripadnosti Katoličkoj crkvi. Smatramo svoje krštenje ništavnim. Slobodni smo odlučivati – za ili protiv! Odgovornost prema Bogu je osobna jer uključuje slobodu odluke. Odgovorni smo pravno zakonima Republike Hrvatske. Budući da su katolici na temelju krštenje i crkvenog zakonika upisani u crkvene knjige kao njezino vlasništvo na kojem ona gradi svoj pravni položaj a koji joj opet tkz. konkordatom garantira pravo na političku i financijsku moć u RH zahtijevamo da se svi oni koji to žele snagom ustavnog zakona i ljudskih prava zagarantira  pravo na ispis njihovog imena iz svih crkvenih knjige i dokumenata kako crkva ne bi više mogla zloupotrebljavati njihova imena  u svrhu političkih i financijskih ciljeva.