Početna stranica » 2018 » Siječanj
Monthly Archives: Siječanj 2018
Je li posao Crkve blagosloviti prostorije ministarstava u tzv. sekularnoj državi? Je li posao Crkve utjecati na ljude kako glasati na izborima? Je li pristojno stalno kukati o vlastitoj ugroženosti a imati vlastite programe na javnoj televiziji i na državni račun održavati vlastito privatno sveučilište? Je li na mjestu govoriti o tzv. pranju mozga od strane zapadne kulturne revolucije a zapravo neprestano prati mozak svojoj pastvi i širiti nepovjerenje prema ateistima i svima koji sumnjaju u smisao učenja i postojanja Crkve? Kako Crkva misli opravdati svoje kočenje društvenoga razvoja uplitanjem u reformu školstva?
Josip Supić
De te fabula narratur.
(Horacije, Satire)
A) Teškom je paljbom na portalu Glasa Koncila 15. siječnja 2018. kanonik i novinar Miklenić udario na Juricu Pavičića i njegov članak objavljen u Jutarnjem listu 6.1.2018. u kome zastupa mišljenje da će Crkva, govoreći u ime tradicije, najviše nauditi tradiciji, te upućuje one koji imaju volje neka vide kako se je to dogodilo u Španjolskoj i Irskoj. Smatram da ozbiljan analitički i dokumentiran rad Jurice Pavičića, Miklenić prikazuje na način kojega se ne bi moglo nazvati korektnim, na način kojim pokazuje da je tvrdoglavo vezan za svoje mišljenje i arogantno osuđuje sve druge. Pavičić je, naime, ustvrdio: „Umjesto da bude neutralni termin za jednu promjenjivu i dinamičnu sociološku varijablu, riječ „obitelj“ postala je pendrek, palica za udaranje po onima koji su identitetski i svjetonazorski drukčiji“, te kako se na udaru nalazi sve ono što se sudara s poželjnim modelom života hrvatske konzervativne desnice. Ističe Pavičić i to kako su „obiteljske vrijednosti“ i „tradicionalna obitelj“ najednom počeli nicati iz svake biskupske poslanice, te kako se „novouspostavljeni ideologem obitelji začahurio u školski sustav kroz vjeronauk i lektiru.“ Spomenuo je Pavičić i novi Obiteljski zakon, te kako se konzervativni pokret poziva na većinu: mi govorimo u ime 80 posto Hrvata! U zajedljivom stilu traži Pavičić da konzervativci kažu na koju se tradiciju žele vratiti, onu zadružnih obitelji u kojoj su četiri generacije živjele pod zajedničkim krovom, onu u kojoj su nevjeste bile dužne svekru prati noge, onu u kojoj se dvanaestogodišnjakinje uz dotu lansiralo u ugovorene brakove ili pak na onu u kojoj je postojalo feudalno pravo prve noći. Uz to, Pavičić navodi nedavno objavljene statističke podatke: 2016. godine 46% hrvatskih brakova sklopljeno bez svećenika, 20% djece rođeno izvan braka. Također, ističe Pavičić, brojke pokazuju da je sve više i građana koji ne odustaju samo od konfesionalnog braka nego i od braka kao takvog, te zaključuje da taj broj raste zbog klerikalnog tsunamija. Spominje Pavičić i povezanost Crkve s HDZ-om, podršku Crkve šatorašima te upregnutost Crkve u val rehabilitacije ustaštva i nijekanje fašističkih zločina, ali i to kako je, nazvavši se Stepinčevom crkvom, Crkva vezala svoju ideološku agendu uz jednu duboko kompromitiranu, žalosnu i uskogrudnu povijesnu figuru.
Jedan svećenik je takvom jednom prilikom rekao kako je naš posao «izleći, spojiti i otpremiti», pod time je mislio krstimo, vjenčavamo i pokapamo. Od ovo troje «izleći» je bilo najteže! Nakon deset ili dvanaest godina služenja u župi svećenik se zapita, nije li krštenje samo plakanje djeteta, malo vode na glavi, potvrda o krštenju u majčinim rukama. Svećenik već sam sebi već zvuči kao pokvarena ploča oglašavajući krštenje djece
August 8, 2015
Kao svećenik vjerovao sam da udjeljujući sakramente dovodim ljude Kristu. U svim župama u kojima sam služio išao bih od vrata do vrata ohrabrujući ljude da dođu u crkvu, krste djecu i kada im dođe smrtni čas pozovu svećenika. Mislio sam da ću ljude približiti Kristu ako ih nagovorim da prime sakramente. U ovome poglavlju razmatrati ću tri sakramenta: krštenje, potvrda i bolesničko pomazanje. Za mene je krštenje predstavljalo vrata u život vječni i uvod u sve ostale sakramente. Tinejdžerima sam propovijedao i vjerovao kako će ih sakrament Potvrde učiniti snažnim i dobrim kršćanima. Kada bih dolazio na samrtnu postelju ljudima koji su živjeli grješnim životom utjeha mi je bila to što ću takvu osobu pomazati posvećenim uljem te će se na taj način ipak približiti Kristu. Uvijek sam na pameti imao učenje Katekizma, koje glasi:
«Crkva tvrdi da su sakramenti Novoga saveza vjernicima nužni za spasenje. Sakramentalna milost jest milost Duha Svetoga darovana od Krista i vlastita svakom sakramentu.»[1]
Isključuje li vjera ljudska prava 