Isključuje li vjera ljudska prava

Flag Counter

Pridružite nam se na Facebook-u!

DAVID — Udruga građana za zaštitu ljudskih prava

bg-header-top

Nova stranica FINANCIRANJE I BOGATSTVO CRKVI

bg-header-top

Međudržavni ugovori RH-Sveta stolica

bg-header-top

Nova stranica ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

bg-header-top

International Answer — Responsibility of Religious Institutions for Human Lives and World Peace

bg-header-top
Oglasi

Gospodinu Mikleniću, zaslijepljenom glasnogovorniku jedne ideologije koja puca po šavovima i koja ne bira sredstva kako bi produžila svoje djelovanje, te se priključuje politici na valu primitivnoga i mržnjom nabijenoga nacionalizma. Naravno, umne bi zakone, kao i one umjetničke i moralne, trebala utvrditi Crkva! Stoljećima je, naime, utvrđivala te zakone, i nadzirala njihovu provedbu: sada je izgubila glavu jer je jasno uvidjela svoju suvišnost.

Josip Supić                                                                                               Zagreb, 17. veljače 2018.

Hrvatska kultura i don Miklenić

Upravo danas, 17. veljače 2018. godine, na 318 godišnjicu događaja za koji se Katolička Crkva nije čak ni ispričala, događaja kojega bi ta ista Crkva najradije stavila pod tepih zaborava, događaja koji se zbio dana 17. veljače 1600. godine, kada je na Campo dei fiori u Rimu, po nalogu Katoličke Crkve, na lomači spaljen Giordano Bruno, dopalo mi je pročitati komentar dežurne babe narikače, zabrinutoga dušobrižnika, kanonika Zagrebačkog kaptola, novinara i glavnog urednika, don Ivana Miklenića. Pita se vrli komentator: »Što se događa u hrvatskoj kulturi? Koji je cilj „kulturnih“ ekscesa?« Uz tvrdnju da su najveći problem recentne hrvatske kulture „kulturni“ ekscesi, manifestacije koje se predstavljaju kao kulturno stvaralaštvo, a kako ti ekscesi, po njegovoj ocijeni imaju trajni karakter, komentator se retorički pita: koji je zapravo njihov cilj, odnosno komu zapravo služe ti ekscesi.

(više…)

Oglasi

Voditelji službenih Crkava koji poučavaju u Moje ime napravili su dogmatsku konstrukciju u kojoj se skrivaju da ne bi morali gledati istini u oči. U tu dogmatsku konstrukciju oni pozivaju svoje vjernike, nameću im u Moje ime te dogmatske poučke i obvezuju ih – pod prijetnjom takozvanoga vječnog prokletstva – da ih se pridržavaju.

14. A Isus im reče: „Vi licemjeri, dobro reče Izaija o vama i vašim precima: Ovaj Mi je narod blizak svojim ustima i časti me svojim usnama, ali im je srce daleko od Mene jer Me oni uzaludno mole i u Moje ime naučavaju kao božanske pouke ono što su ljudske zapovijedi da bi zadovoljili svoje vlastite pohote.

images-29

                                      Karikatura: de.wikimannia.org

 

15. Isto tako svjedoči i Jeremija kad o krvnim žrtvama kaže: Ja, vaš Bog nisam zapovjedio ništa takvoga u danima kad ste došli iz Egipta, nego sam zapovjedio da budete čestiti, da se pridržavate starih običaja, da njegujete pravednost i da živite ponizno pred svojim Bogom.
16. Ali vi niste slušali Mene, koji sam vam od samog početka dao sve vrste sjemena i plodova drveća i zrnje za prehranu i za liječenje čovjeka i životinje.“ Oni uzvratiše: „Govoriš protiv zakona.“
17. A on ponovno reče o Mojsiju: „Zaista, Ja ne govorim protiv zakona nego protiv onih koji su kvarili njegov zakon, što je on dopustio zbog tvrdoće vaših srdaca.
18. Ali evo! Ovdje je jedan veći od Mojsija!“ A oni se razgnjeviše i uzeše kamenje da ga bace na Njega. No Isus prođe posred njih i bi zaštićen od njihova nasilja. (Pogl. 51, 14-18)

(više…)

Katolicizam je, kao i staljinizam, slobodu čovjeka sveo na poslušnost, i lišio ga da slobodno misli: Crkva sa svojim naukom, kao i staljinizam sa svojim, mislili su za ljude, a ekskomunikacija i žešće sankcije slijedile su onima koji su drugačije mislili i to javno iskazali.

Josip Supić

Pragmatizam ili staljinizam i katolicizam

images-14Izazvan čitanjem vijesti o nastupu Tončija Matulića, profesora Teološkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na tribini „Može li Istanbulska konvencija spriječiti nasilje u obitelji i obvezuje li ona Hrvatsku na uvođenje rodne ideologije“ održane 05.02.2018. u Europskom domu u Zagrebu i potaknut čitanjem knjige „Pragmatizam“ američkoga filozofa Williama Jamesa (1842.-1910.) usuđujem se pragmatičkom metodom usporediti dva, na izgled, veoma različita povijesna fenomena: boljševizam i katolicizam.

(više…)

Je li posao Crkve blagosloviti prostorije ministarstava u tzv. sekularnoj državi? Je li posao Crkve utjecati na ljude kako glasati na izborima? Je li pristojno stalno kukati o vlastitoj ugroženosti a imati vlastite programe na javnoj televiziji i na državni račun održavati vlastito privatno sveučilište? Je li na mjestu govoriti o tzv. pranju mozga od strane zapadne kulturne revolucije a zapravo neprestano prati mozak svojoj pastvi i širiti nepovjerenje prema ateistima i svima koji sumnjaju u smisao učenja i postojanja Crkve? Kako Crkva misli opravdati svoje kočenje društvenoga razvoja uplitanjem u reformu školstva?

Josip Supić

De te fabula narratur.

(Horacije, Satire)

A) Teškom je paljbom na portalu Glasa Koncila 15. siječnja 2018. kanonik i novinar Miklenić udario na Juricu Pavičića i njegov članak objavljen u Jutarnjem listu 6.1.2018. u kome zastupa mišljenje da će Crkva, govoreći u ime tradicije, najviše nauditi tradiciji, te upućuje one koji imaju volje neka vide kako se je to dogodilo u Španjolskoj i Irskoj. Smatram da ozbiljan analitički i dokumentiran rad Jurice Pavičića, Miklenić prikazuje na način kojega se ne bi moglo nazvati korektnim, na način kojim pokazuje da je tvrdoglavo vezan za svoje mišljenje i arogantno osuđuje sve druge. Pavičić je, naime, ustvrdio: „Umjesto da bude neutralni termin za jednu promjenjivu i dinamičnu sociološku varijablu, riječ „obitelj“ postala je pendrek, palica za udaranje po onima koji su identitetski i svjetonazorski drukčiji“, te kako se na udaru nalazi sve ono što se sudara s poželjnim modelom života hrvatske konzervativne desnice. Ističe Pavičić i to kako su „obiteljske vrijednosti“ i „tradicionalna obitelj“ najednom počeli nicati iz svake biskupske poslanice, te kako se „novouspostavljeni ideologem obitelji začahurio u školski sustav kroz vjeronauk i lektiru.“ Spomenuo je Pavičić i novi Obiteljski zakon, te kako se konzervativni pokret poziva na većinu: mi govorimo u ime 80 posto Hrvata! U zajedljivom stilu traži Pavičić da konzervativci kažu na koju se tradiciju žele vratiti, onu zadružnih obitelji u kojoj su četiri generacije živjele pod zajedničkim krovom, onu u kojoj su nevjeste bile dužne svekru prati noge, onu u kojoj se dvanaestogodišnjakinje uz dotu lansiralo u ugovorene brakove ili pak na onu u kojoj je postojalo feudalno pravo prve noći. Uz to, Pavičić navodi nedavno objavljene statističke podatke: 2016. godine 46% hrvatskih brakova sklopljeno bez svećenika, 20% djece rođeno izvan braka. Također, ističe Pavičić, brojke pokazuju da je sve više i građana koji ne odustaju samo od konfesionalnog braka nego i od braka kao takvog, te zaključuje da taj broj raste zbog klerikalnog tsunamija. Spominje Pavičić i povezanost Crkve s HDZ-om, podršku Crkve šatorašima te upregnutost Crkve u val rehabilitacije ustaštva i nijekanje fašističkih zločina, ali i to kako je, nazvavši se Stepinčevom crkvom, Crkva vezala svoju ideološku agendu uz jednu duboko kompromitiranu, žalosnu i uskogrudnu povijesnu figuru.

(više…)

Jedan svećenik je takvom jednom prilikom rekao kako je naš posao «izleći, spojiti i otpremiti», pod time je mislio krstimo, vjenčavamo i pokapamo. Od ovo troje «izleći» je bilo najteže! Nakon deset ili dvanaest godina služenja u župi svećenik se zapita, nije li krštenje samo plakanje djeteta, malo vode na glavi, potvrda o krštenju u majčinim rukama. Svećenik već sam sebi već zvuči kao pokvarena ploča oglašavajući krštenje djece

August 8, 2015
Kao svećenik vjerovao sam da udjeljujući sakramente dovodim ljude Kristu. U svim župama u kojima sam služio išao bih od vrata do vrata ohrabrujući ljude da dođu u crkvu, krste djecu i kada im dođe smrtni čas pozovu svećenika. Mislio sam da ću ljude približiti Kristu ako ih nagovorim da prime sakramente. U ovome poglavlju razmatrati ću tri sakramenta: krštenje, potvrda i bolesničko pomazanje. Za mene je krštenje predstavljalo vrata u život vječni i uvod u sve ostale sakramente. Tinejdžerima sam propovijedao i vjerovao kako će ih sakrament Potvrde učiniti snažnim i dobrim kršćanima. Kada bih dolazio na samrtnu postelju ljudima koji su živjeli grješnim životom utjeha mi je bila to što ću takvu osobu pomazati posvećenim uljem te će se na taj način ipak približiti Kristu. Uvijek sam na pameti imao učenje Katekizma, koje glasi:

«Crkva tvrdi da su sakramenti Novoga saveza vjernicima nužni za spasenje. Sakramentalna milost jest milost Duha Svetoga darovana od Krista i vlastita svakom sakramentu.»[1]

(više…)

Čovjek misli da je on alfa i omega stvaranja – to što čovjek misli je čista praznina. Zahrđalom čovjeku moguće je vidjeti samo vanjštinu i tada on vidi jedino sebe, jer se on i vrti jedino oko sebe. Nikada do sada iz Duha, Kozmosa nije ljudima poklonjeno toliko znanja, uvida u sve sfere života i Svemira. Moglo bi se reči to je više od ljudske znanosti, na žalost čovjek je cijepljen, kršten na neznanje, jer to nekome odgovara.

 

Kvanti, duhovne djelomične snage,
su duhovni nosioci energije:
Oni prenose duhovnu snagu u materiju,
što znači u materijalne atome

leonardo-vitruvian1Životni nazor i način života čovjeka odlučujući su za dušu. Kao što čovjek misli i živi, odgovarajuće se magnetizira duša. To što dakle čovjek misli i govori i kako postupa, duša registrira.
Kako duša, tako i čovjek, sastoje se od atoma. Duša se sastoji od duhovnih atoma, čovjek od materijalnih atoma. A ipak duhovna energija zrači u materijalnu, znači u nisko transformiranu snagu. To se događa preko takozvanih kvanta.
Kvanti su duhovne djelomične snage. Oni su sastavni elementi materijalnog života. Duhovna snaga, preko tih duhovnih djelomičnih snaga, kvanta, teče u fizičko tijelo. Najprije međutim djeluju subkvanti, kako ih Ja zovem. Oni potiču utjecanje duhovne snage u kvante. Čovjek ih ne može vidjeti jer su čisto duhovna supstancija materijalnog atoma.

(više…)

Božić u očima proroka /Crkve se sastoje od tradicije i običaja. Maska koju one stave preko toga zove se «kršćanski» i «Biblija». Advent i Božić postali su tradicionalnim poganskim običajem. Kršćanski Zapad potonuo u božićnom zanosu, u oduševljenju poklonima, u svjetlucanju i šljokicama zaboravio je jedinstveni događaj, ono što se zbilo prije 2000 godina

Božićna i novogodišnja
RIJEČ

Dragi prijatelji u cijelom svijetu, u ruci imate jedno Gabrijelino pismo i sigurno se pitate: Gdje su ostala? – Malo pomalo ona će doći do Vas.
Gabrijelina pisma budnome čovjeku trebaju razjasniti koliko je naše društvo postalo slabog karaktera i shizofreno i da masa ljudi nepromišljeno i tupo podnosi sve što odrede gornji slojevi društva. Nažalost malo je ljudi samokritično; zbog toga oni ne mogu kritički promatrati niti svoju okolinu niti prozreti one koji ih doslovce vuku za nos.
Gabrijelina pisma ne žele utjecati na čovjeka – ona potiču na upoznavanje i procjenjivanje sebe, tako da onaj koji hoće pažljivije razmotriti kretanje u ovome svijetu može orijentirati svoj život.
Nemojte molim već unaprijed dizati ramena, nemojte rezignirano i pomireni sa sudbinom prihvatiti žalosnu tužaljku poslušnih podanika argumentom: «Pa ionako se ne može ništa promijeniti.»
Istina je da jedan ne može promijeniti drugoga. Ali pojedinac ne mora ostati naivan. Svatko može kod sebe sama početi preispitivati uhodane modele mišljenja, dokinuti tradicionalne stare, poganske, preživjele običaje i na taj način pridonijeti da se sve više ljudi probudi, kako bi na kraju krajeva bilo bolje i majci Zemlji koju su ljudi oskvrnuli s njenim biljkama i životinjama.
(više…)