Isključuje li vjera ljudska prava

Početna stranica » Crkveno učenje – crkva i proroštvo

Category Archives: Crkveno učenje – crkva i proroštvo

Preko principa neslobode “krstite, a onda poučite” već se od djetinjstva vršila i vrši indoktrinacija unutar crkvenih sistema koji doduše govore o Isusu, Kristu, ali rijetko čine ono što je Isus htio. Tako se može reći: privid posvećuje sredstva. A sredstvo je svrha: indoktrinacija.

Razgovor Božje proročice Gabriele sa katoličkim i evangeličkim svećenikom

Prorok:

“Mišljenje” znači: Moglo bi biti – ali ja to ne znam. A “suprotna mišljenja” za mene znači: Svatko vjeruje i kaže što misli. Kao što kažeš, to važi i za župnike. Zašto su nam  onda potrebni svećenici i župnici? Svaki čovjek tada može stvoriti svoje mišljenje o tumačenju Biblije i onako kao što misli može to i  vidjeti za sebe. Ne piše li negdje da je Biblija Božja objava i da joj se ne smije oduzeti niti jedna riječ, niti jedna jota?

(više…)

Prijašnji i današnji svećenički stalež, takozvani posrednici između Boga i ljudi, uvijek su koristili i koriste svjetovnu vlast. U mnogim situacijama bili su huškači protiv onih koji drugačije vjeruju, a država je bila izvršni organ njihove hajke.

Razgovor Božje proročice za današnje vrijeme sa katoličkim i evangeličkim svećenikom

Prorok:

Svećenici su u svim vremenima  predstavljali izdvojeni stalež koji je obavljao kultne obrede koje nijedan laik nije smio preuzeti. Nije li još i danas tako da se pred očima crkvenih vjernika prikazuje kako su svećenici i župnici nešto naročito, jer oni navodno objavljuju i drže Zakone Božje – a katolički teolozi još i crkvene dogme, u koje se mora vjerovati pod svaku cijenu, sve do prijetnje vječnim prokletstvom, svejedno odgovaraju li stvarno volji Božjoj ili ne, jer je dovoljno da ih objavi papa ili da su usvojene koncilom.

(više…)

Ekskomunikacija Lava Nikolajeviča Tolstoja iz crkve. Nepotešni grešnik: zašto je Leo Tolstoj ekskomuniciran

Izvor: https://mammamiastudio.ru/bs/otluchenie-lva-nikolaevicha-tolstogo-ot-cerkvi-neraskayavshiisya-greshnik-za-chto.html

Od 20. do 22. februara 1901. godine br. 557, s porukom vjernoj djeci pravoslavne grčko-ruske crkve o grofu Lavu Tolstoju.
Sveti Sinod je, u brizi o djeci pravoslavne crkve, o zaštiti od destruktivnog iskušenja i spašavanju greške, donio presudu o grofu Lavu Tolstoju i njegovoj antikršćanskoj i anticršćanskoj lažnoj nauci, proglasio je pravodobnim da otkrije u upozorenju o kršenju mira u crkvi, objavom u “Crkvi Vedomosti, sljedeća poruka:

(više…)

Voditelji službenih Crkava koji poučavaju u Moje ime napravili su dogmatsku konstrukciju u kojoj se skrivaju da ne bi morali gledati istini u oči. U tu dogmatsku konstrukciju oni pozivaju svoje vjernike, nameću im u Moje ime te dogmatske poučke i obvezuju ih – pod prijetnjom takozvanoga vječnog prokletstva – da ih se pridržavaju.

14. A Isus im reče: „Vi licemjeri, dobro reče Izaija o vama i vašim precima: Ovaj Mi je narod blizak svojim ustima i časti me svojim usnama, ali im je srce daleko od Mene jer Me oni uzaludno mole i u Moje ime naučavaju kao božanske pouke ono što su ljudske zapovijedi da bi zadovoljili svoje vlastite pohote.

images-29

                                      Karikatura: de.wikimannia.org

 

15. Isto tako svjedoči i Jeremija kad o krvnim žrtvama kaže: Ja, vaš Bog nisam zapovjedio ništa takvoga u danima kad ste došli iz Egipta, nego sam zapovjedio da budete čestiti, da se pridržavate starih običaja, da njegujete pravednost i da živite ponizno pred svojim Bogom.
16. Ali vi niste slušali Mene, koji sam vam od samog početka dao sve vrste sjemena i plodova drveća i zrnje za prehranu i za liječenje čovjeka i životinje.“ Oni uzvratiše: „Govoriš protiv zakona.“
17. A on ponovno reče o Mojsiju: „Zaista, Ja ne govorim protiv zakona nego protiv onih koji su kvarili njegov zakon, što je on dopustio zbog tvrdoće vaših srdaca.
18. Ali evo! Ovdje je jedan veći od Mojsija!“ A oni se razgnjeviše i uzeše kamenje da ga bace na Njega. No Isus prođe posred njih i bi zaštićen od njihova nasilja. (Pogl. 51, 14-18)

(više…)

Božić u očima proroka /Crkve se sastoje od tradicije i običaja. Maska koju one stave preko toga zove se «kršćanski» i «Biblija». Advent i Božić postali su tradicionalnim poganskim običajem. Kršćanski Zapad potonuo u božićnom zanosu, u oduševljenju poklonima, u svjetlucanju i šljokicama zaboravio je jedinstveni događaj, ono što se zbilo prije 2000 godina

Božićna i novogodišnja
RIJEČ

Dragi prijatelji u cijelom svijetu, u ruci imate jedno Gabrijelino pismo i sigurno se pitate: Gdje su ostala? – Malo pomalo ona će doći do Vas.
Gabrijelina pisma budnome čovjeku trebaju razjasniti koliko je naše društvo postalo slabog karaktera i shizofreno i da masa ljudi nepromišljeno i tupo podnosi sve što odrede gornji slojevi društva. Nažalost malo je ljudi samokritično; zbog toga oni ne mogu kritički promatrati niti svoju okolinu niti prozreti one koji ih doslovce vuku za nos.
Gabrijelina pisma ne žele utjecati na čovjeka – ona potiču na upoznavanje i procjenjivanje sebe, tako da onaj koji hoće pažljivije razmotriti kretanje u ovome svijetu može orijentirati svoj život.
Nemojte molim već unaprijed dizati ramena, nemojte rezignirano i pomireni sa sudbinom prihvatiti žalosnu tužaljku poslušnih podanika argumentom: «Pa ionako se ne može ništa promijeniti.»
Istina je da jedan ne može promijeniti drugoga. Ali pojedinac ne mora ostati naivan. Svatko može kod sebe sama početi preispitivati uhodane modele mišljenja, dokinuti tradicionalne stare, poganske, preživjele običaje i na taj način pridonijeti da se sve više ljudi probudi, kako bi na kraju krajeva bilo bolje i majci Zemlji koju su ljudi oskvrnuli s njenim biljkama i životinjama.
(više…)

Izgredi ljudi bili su različiti. Narodi staroga, grješnog svijeta divljali su sve više. Kao u Noino doba ženili su se i udavali. Žderali su i pili žestoka pića.

Priredio: Aris Kostadinov

Ulomak iz knjige: Ovo je Moja riječ

4. Jer o tome je zapisano: oni će pustinjom hodati četrdeset i devet godina dok se ne očiste svojih požuda, prije nego se nastane u Zemlji spokojstva, da, oni će hodati sedam puta sedam godina jer nisu prepoznali Moje putove niti su slijedili Moje zapovijedi. (Pogl. 31, 4)

list-roman-civil-war-Battle_of_the_Milvian_Bridge_by_Giulio_Romano_1520-24

Ja, Krist, objašnjavam, ispravljam

i produbljujem riječ:

Mojsije je primio nalog od Boga da porobljene Izraelce iz Egipta odvede u Obećanu zemlju, u zemlju njihovih očeva.

Velik dio naroda kojeg je Bog povjerio Mojsiju bio je tvrdokoran. Zato je Mojsije činio narodu neke ustupke da bi time poneke preko njihove tvrdokornosti doveo do spoznaje i do unutarnje zrelosti. Naročito ih je poučavao da ti ustupci nisu Božji zakoni već samo pomoć da preko samospoznaje pronađu put do zapovijedi.

Neki su pronašli zapovijedi i slijedili ih; drugi su ostali vjerni zapovijedima, poput Mojsija i Arona; no mnogi iz naroda izraelskog, usprkos boljem znanju, griješili su i dalje. Nastavili su jesti meso, pili opojna pića i zadovoljavati svoje požude i strasti. Mnogi su ostali vjerni svojim idolima i držali su se čvrsto egipatskih običaja. Putujući, narod je tako ostao dugo vremena gomila ljudi bez unutarnjeg jedinstva.

(više…)

Crkveno učenje u slijepoj ulici

 “Dva svemirska boga, Bog Mojsija i Bog Isusa – ili jedan promjenjivi Bog?”, u stvari je već dobilo odgovor. Kod proroka Malahije to jasno kaže sam Bog: Ja, Gospod, ne mijenjam se … (Mal. 3, 6)

Iz toga slijedi, već nakon onoga što je dosad bilo rečeno, da izjava Crkve po smislu: Biblija je u svim dijelovima neposredna, istinska riječ Božja … mora biti netočna.

U  opsežnim tumačenjima  svjetlo istine uvijek svijetli – kao kroz različite fasete brušenog kristala – u neprozirnu mješavinu istine i laži, koja je u mnogim glavama uzrokovala zbrku, u bezbrojnim srcima izazvala beznađe, izgubljenost i očajanje i odlučujuće suodredila jedan razvoj koji je konačno doveo do mehanizma pritiska i obmane, koji se naziva “kršćanskom crkvom”.

Istina će vas osloboditi (Iv 8, 32), rekao je Isus iz Nazareta. Riječ Boga je oduvijek bila svjetlo istine koju je On preko nebeskih glasnika svjetla davao ljudima kako bi se oni mogli osloboditi svojih opterećenja, unutarnjeg i izvanjskog ropstva, navezanosti i prisile. Oduvijek je protivnik Božji bio neprijatelj istine i dobra. On je nastojao i nastoji zatamniti svjetlo. Za to mu je bilo i jest pravo svako sredstvo, a zloupotreba Božjeg imena i imena Isusa Krista u tu svrhu pokazalo se kao jedno od najrafiniranijih – danas bismo rekli: psihološki najdjelotvornijih – sredstava, kako bi se zatrovala srca vjernika, bogobojaznih ljudi, njihove duše vezale i učinile pristupačnima za laž i prijevaru, za nebožansko.

Prorok – vanredno izdanje Christusstaat – international

Je li bilo svećenika u izraelskom narodu prije Mojsija?

Nije poznato kako je došlo do prvog svećenika i u kojem se kulturnom krugu razvio. Mi samo znamo da su se već u prvim ljudskim grupiranjima razvili vođe u kojima se pokazao veliki potencijal snage. Odakle je došla ta snaga moglo se zaključiti tek u kasnijim vremenima kada su postale vidljive veze za određena bića ili snage, npr. kod vidovnjaka, vračeva, čarobnjaka. Vidjelo se također da su, nadareni s takvim izvanrednim snagama, sve više i više osposobljeni izvoditi kultne i ritualne postupke, što se u kulturnom razvoju pojedinih naroda sve više koncentriralo na određene osobe: na svećenike.
Pogledajmo još jednom natrag u vrijeme prije Mojsija:
Do Mojsija u izraelskom narodu ne čujemo ništa o svećenicima, osim da je Abraham na svom putovanju u Kanaansku zemlju sreo kralja svećenika Melhizadeka. (Post 14, 18)
Ipak, ponešto upućuje na to da se u Mojsijevom vremenu počeo razvijati svećenički stalež koji je počeo od Arona, Mojsijevog tjelesnog brata. Ipak je upitno da se svećenstvo već tada oblikovalo u onoj mjeri kako je predano u Trećoj Knjizi Mojsijevoj jer se cijeli žrtveni kult postupno razvijao sve do 6. stoljeća prije Krista, i tada da bi se “tradiciji” svećenstva dao uvjerljiv temelj – bilo je takoreći projicirano unatrag u vrijeme Mojsija koji se tada prikazuje kao zakonodavac djelovanja svećeničkog staleža.
U biblijskom leksikonu kaže se o Aronu: “On je osnivač izraelićanskog svećenstva.” To mi i samome nije bilo jasno. Ipak to bi bilo zamislivo. Umjesto da kao njegov brat sam postigne iskustvo Boga, Unutarnju riječ, kako bi mogao postati jak borac za Jahve u izraelićanskom narodu, Aron je dopustio da ga narod uzdigne u svećenika, slično svećenicima idola. To njegovo svećenstvo naslijedili su zatim njegovi sinovi i tako je išlo dalje. Kroz cijelo vrijeme Kraljeva bilo je uvijek tako. Svećenstvo je bilo nasljeđivano i uvijek iznova nasljeđivano, i to što je u tom svećenstvu bilo dalje tajno zapovjeđeno, cijeli kult, kakvi moraju biti predmeti, kako se treba postupati, kako mora narod doći svećenicima, sve je to bilo dalje prenošeno usmeno i samo djelomično zapisano. Narod nije bio upućen, već naprosto povučen: jednostavno to mu je bilo nametnuto. Iz toga su se zatim razvile različite tradicije.

U izvještajima Biblije Bog (Jahve) govori uvijek pojedincima, npr. Noi, Abrahamu, Izaku, Jakovu… Ovi onda informiraju one kraj sebe. U tim izvještajima pokazuje se jedna struktura gdje samo pojedinci znaju što je činiti; drugi slijede tog “posrednika”. Ali kao što je rečeno, tako glase izvještaji kako ih mi danas možemo čitati, čiji je sadržaj istine sumnjiv, kako je izloženo.
Do današnjeg vremena svećenstvo s oltara daje iluziju sigurnosti i da ono stoji blizu Bogu, da je s Njim u zajednici, te da će Ga doseći. Budući da je čovječanstvo vjerovalo i vjeruje svojim posrednicima i da se na njih oslonilo, masa više nije tražila neposredni pristup Bogu. Duhovno siromaštvo iskorištavao je i iskorištava svećenički stalež. Na taj se način, već od Aronovog vremena vršio utjecaj na narod, indoktrinacija da bez svećenika ne postoji veza s Bogom. Slijepo vjerujuća masa uvijek će se zauzimati za svećenike ili župnike, npr. ako netko dođe i prigovara protiv tog staleža.
Raščlanit ćemo veliki luk od Abrahama do danas (4000 god.): Abraham je napravio iskustvo jednog Boga. On je čuo glas jednoga Boga i slijedio ga. Kada ga je glas, Bog vodio, slijedila ga je nekolicina ljudi. Oko te male zajednice postojali su uokolo drugi narodi koji su vjerovali u bogove i imali svećenike koji su tvrdili da imaju veze s tim bogovima. I tamo je svećenički stalež obmanjivao ljude da samo preko njih imaju veliku šansu postići kod bogova ono što ljudi hoće.
Uvijek kada je Bog poslao proroka ljudima, svećenstvu i njegovim podčinjenima on je bio stranac. Još prije Isusa svećenički stalež je obmanjivao svoje podčinjene da je Bog upravo rekao sve što je bilo za reći. Stoga je to što su drugi htjeli donijeti važilo kao neistina, npr. proroci poslani od Boga; navodilo se da se to što su oni objavili ne slaže sa zapisima iz minulog doba, konačno s onim što je svećenički stalež bio ustanovio. Spisi minulih doba i to što su npr. pripisali Mojsiju, dakle njihove umotvorine, nisu se slagali ni s Isusovim učenjem, što su farizeji spremno spočitavali Nazarećaninu.
U Novom zavjetu postoje pojedina mjesta koja izvještavaju da su pismoznanci došli k Isusu i rekli Mu: “Ti ne postupaš kao što su rekli naši oci!” Riječ Božja se upravo ne slaže sa zabilješkama svećeničkog staleža. Svakome tko otvori Stari zavjet treba biti jasno da je iz ranijih predaja bilo zapisano samo malo toga. Tradicije su stoljećima najčešće bile prenošene po sjećanju pojedinca, i tako je ponešto ustanovljeno za sva vremena prema svijesti izvjestitelja i izdavano kao riječ Božja. Toga se držao i drži jedan stalež koji je svoje interpretacije izdavao kao riječ Božju. S argumentom da prorok ne govori riječ Božju, da ona glasi drugačije, svećenici su imali lak posao da isključe svakog glasnika i nosioca riječi Božje, i dovoljno izgovora da angažiraju čak i narod da nastupa protiv proroka. To su doživjeli svi proroci, sve do Isusa Krista i do današnjeg vremena.
Sami proroci, želim još to dodati, imali su iskustvo s Bogom koje su svojim riječima predavali narodu. Svaki Božji prorok bio je iz nutrine, iz božanskog bitka, prisiljen da govori i izgovori to što mu je Bog predao. Naprotiv, svećenici nisu imali iskustvo s Bogom, nego su upravljali jednim zakonom i s još više od 600 zapovijedi i zabrana koje su  mu oni pridodali. O tome je Isus rekao: “Natovarili ste ljudima teško breme zakona i zapovijedi, a sami ga ne nosite”. (Mt 23, 4)
Jedna moćna struja Božjeg iskustva koja, koliko seže naše sjećanje, teče od Abrahama do Isusa i od Isusa do danas, nije duh svećeničkog staleža. Njegov tok, njegovo porijeklo i tradicija još uvijek su povezani s mnogoboštvom, s oltarskim službama i s kultovima poganstva. Taj tok staleža učinio je nemogućim da narod prepozna Mesiju, Isusa Krista.
To je bila i jest drskost svećenika što su sebi dopustili da u riječi inspirirane Bogom ubace svoje misli, svoj svijet umotvorina. Mojsije je bio muž koji je preko 40 godina vodio razgovore s Bogom, Vječnim, i težio ostvarivati Njegovu riječ. Iako su izraelićani  koje je on po Božjem uputstvu izveo iz Egipta uvijek ponovno padali u mnogoboštvo i birali si svećenika, Mojsije je ipak ostao pri Božjoj riječi koja mu je sigurno bila dana slično kao što nam ju je Isus Krist prenio, iako je u pogledu Novog zavjeta svećenički stalež opet imao i ima svoje prste u igri. Tako se može reći:           J e d a n  je Bog, nedjeljivi Bog.
Svećenički je stalež dakle rastavio živi izvor kao mrtav dokument i poduzeo neku vrstu znanstvene autopsije. Upravo zbog svega tog što je bilo pripisano Mojsiju, svećenički je stalež nacrtao sliku zastrašujućeg Boga koji se u svemu i na svima osvećuje, koji bi npr. određivao koje bi mu se životinje trebale žrtvovati i kako bi se trebala upotrijebiti krv žrtvovanih životinja. Taj Bog, koji je više puta pripisivan Mojsiju, može se označiti kao Bog podzemlja i onih koji mu služe.
Bog nije Duh kojeg se trebamo bojati; On nije zla snaga koju bi valjalo odobrovoljiti ili čak nadmudriti prinošenjem žrtava, tamjanom i magijom. Bog je velika ljubav koja živi u kamenu, biljkama i životinjama.

Prorok – vanredno izdanje Christusstaat – international