Isključuje li vjera ljudska prava

Početna stranica » Analize i stručne analize

Category Archives: Analize i stručne analize

Poganska mjera je puna. Sve je opet puno bogova … gore nego u panoptikumu

image-125003-640_panofree-qkcl-125003

Komentar jednog čitatelja

Kod naslova “Zaklopite Bibliju!” u prvom bi se trenutku čovjek mogao prestrašiti: Nije li Biblija riječ Božja? I istovremeno osnova sveukupne kršćanske teologije? Ali ako se slijedi dijalog oba teologa s prorokom, postaje jasnije što se mislilo s provokativnim naslovom i koliko je istinit podnaslov: “Izdaja Isusa Krista i proroka”.

Možda su oba teologa mogla još malo jasnije razraditi na kakvom trošnom tlu njihova nekadašnja braća u službi grade teološki misaoni sustav: na biblijskom tekstu što ga poznajemo samo iz prijepisa od prijepisa; već u 4. stoljeću postojalo je na stotine različitih verzija Biblije, koje je napokon Jeronim po nalogu pape sastavio u jedan novi tekst, pri čemu je toliko slobodno raspolagao po miloj volji da se sam bojao da će ga nazvati lošim krivotvoriteljem. Mnogo toga što u Bibliji trebamo uzeti kao “Božju riječ” nastalo je greškama u prevođenju, ispuštanjima, dodavanjima i pravim krivotvorinama. Samo zbog toga je bezuman poduhvat na tome graditi “znanost o Bogu” (=teologiju). Temeljito uzevši to je bilo moguće samo zato jer su zastupnici te tobožnje znanosti uspjeli ljudima kršćanskog Zapada nametnuti zabranu mišljenja, čijem je prekoračenju stotinama godina prijetila lomača, a još i danas prijeti vječno prokletstvo.

(više…)

Oglasi

Razmišljanja o nekim javnim istupima nadbiskupa Bozanića

1.) Upravo neugodno se osjećam: izgleda da imam nešto osobno protiv nadbiskupa i kardinala Bozanića, stalno mi se nameće kao tema razmišljanja. On je, na kraju, ipak samo odani sudionik i izvršitelj zadataka koje mu nameće opaka i željna vlasti, dobro organizirana ideološka grupacija, Crkva. I koliko god želim izbjeći njegovo ime, ono se stalno nameće, te me stav prema njemu podsjeća na Ovidijev stih: Quidquid tentabam dicere versus erat, štogod sam pokušao napisati, ispao je stih. Ipak, barem za utjehu samoga sebe, mislim da moram reći da gospodin čije sam ime spomenuo, u javnim nastupima odaje toliko mnogo praznina u svojem znanju te mi nije jasno kako i zašto uopće on javno nastupa: njegovi intelektualni obzori su tako uski, njegovi intelektualni dometi su toliko plitki da to jednostavno bode oči. Stoga se pitam zašto ga, i kako, vrhovništvo Katoličke Crkve drži na poziciji koju zauzima: žar njegova djelovanja, te stil i način kojim ga izriče, izaziva neraspoloženje prema svemu što zastupa, prema Crkvi.

(više…)

Zakon o zabrani svih vjera osim katoličke, ostao je u Hrvatskoj na snazi dok car Josip II. nije godine 1781. donio Edikt o vjerskoj toleranciji među kršćanskim vjerama.

O suprotstavljanju kulturi

liotard-jean-etienne-joseph-ii-holy-roman-emperor-and-king-of-germany-1762Fotos: magicus.info

1. Prije nekoliko dana na Internetu mi je za oko zapela krupnim slovima ispisana rečenica: »Komunizam se korjenito suprotstavljao kulturi.« Bio je to naslov vijesti o propovijedi koju je nadbiskup i kardinal Bozanić održao dana 15. siječnja 2017. prigodom slavlja godišnjice međunarodnog priznanja Hrvatske.
Uz niz uobičajenih prigodnih natuknica, ali i besmislica, uz slavopjev Alojziju Stepincu te blesastu, podmuklu i zlu tvrdnju da »oni koji Hrvatsku nisu voljeli i koji je ne vole, koji je vide kao neželjenu privremenost, u kardinalu Stepincu vide najveću zaprjeku za svoja nastojanja da Hrvatsku ponize, ocrne i spriječe u ostvarivanju boljitka«, tekst propovijedi sadrži i stavak koji navodim: »U Hrvatskoj je, kao i drugdje, komunistički sustav koristio strah i neistinu kao načine djelovanja, a na načelima materijalizma i ateizma predstavljao kao ideal čovjeka kojemu nije potreban Bog, kojemu nije potrebno da svoje življenje, djelovanje i umiranje mjeri mjerom vječnosti. U takvim nastojanjima, uz progonstva i ubijanja, uz poticanje raseljavanja Hrvata, gaženje prava, uz nemogućnosti političke slobode, korjenito se suprotstavljalo hrvatskoj kulturi i osjećaju naroda.«
Izdvajam riječi: strah i neistina kao način djelovanja; progonstva i ubijanja; raseljavanje Hrvata; gaženje prava, nemogućnost političke slobode; korjenito se suprotstavljalo hrvatskoj kulturi i osjećaju naroda.

(više…)

Gospodinu Mikleniću, zaslijepljenom glasnogovorniku jedne ideologije koja puca po šavovima i koja ne bira sredstva kako bi produžila svoje djelovanje, te se priključuje politici na valu primitivnoga i mržnjom nabijenoga nacionalizma. Naravno, umne bi zakone, kao i one umjetničke i moralne, trebala utvrditi Crkva! Stoljećima je, naime, utvrđivala te zakone, i nadzirala njihovu provedbu: sada je izgubila glavu jer je jasno uvidjela svoju suvišnost.

Josip Supić                                                                                               Zagreb, 17. veljače 2018.

Hrvatska kultura i don Miklenić

Upravo danas, 17. veljače 2018. godine, na 318 godišnjicu događaja za koji se Katolička Crkva nije čak ni ispričala, događaja kojega bi ta ista Crkva najradije stavila pod tepih zaborava, događaja koji se zbio dana 17. veljače 1600. godine, kada je na Campo dei fiori u Rimu, po nalogu Katoličke Crkve, na lomači spaljen Giordano Bruno, dopalo mi je pročitati komentar dežurne babe narikače, zabrinutoga dušobrižnika, kanonika Zagrebačkog kaptola, novinara i glavnog urednika, don Ivana Miklenića. Pita se vrli komentator: »Što se događa u hrvatskoj kulturi? Koji je cilj „kulturnih“ ekscesa?« Uz tvrdnju da su najveći problem recentne hrvatske kulture „kulturni“ ekscesi, manifestacije koje se predstavljaju kao kulturno stvaralaštvo, a kako ti ekscesi, po njegovoj ocijeni imaju trajni karakter, komentator se retorički pita: koji je zapravo njihov cilj, odnosno komu zapravo služe ti ekscesi.

(više…)

Katolicizam je, kao i staljinizam, slobodu čovjeka sveo na poslušnost, i lišio ga da slobodno misli: Crkva sa svojim naukom, kao i staljinizam sa svojim, mislili su za ljude, a ekskomunikacija i žešće sankcije slijedile su onima koji su drugačije mislili i to javno iskazali.

Josip Supić

Pragmatizam ili staljinizam i katolicizam

images-14Izazvan čitanjem vijesti o nastupu Tončija Matulića, profesora Teološkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na tribini „Može li Istanbulska konvencija spriječiti nasilje u obitelji i obvezuje li ona Hrvatsku na uvođenje rodne ideologije“ održane 05.02.2018. u Europskom domu u Zagrebu i potaknut čitanjem knjige „Pragmatizam“ američkoga filozofa Williama Jamesa (1842.-1910.) usuđujem se pragmatičkom metodom usporediti dva, na izgled, veoma različita povijesna fenomena: boljševizam i katolicizam.

(više…)

Je li posao Crkve blagosloviti prostorije ministarstava u tzv. sekularnoj državi? Je li posao Crkve utjecati na ljude kako glasati na izborima? Je li pristojno stalno kukati o vlastitoj ugroženosti a imati vlastite programe na javnoj televiziji i na državni račun održavati vlastito privatno sveučilište? Je li na mjestu govoriti o tzv. pranju mozga od strane zapadne kulturne revolucije a zapravo neprestano prati mozak svojoj pastvi i širiti nepovjerenje prema ateistima i svima koji sumnjaju u smisao učenja i postojanja Crkve? Kako Crkva misli opravdati svoje kočenje društvenoga razvoja uplitanjem u reformu školstva?

Josip Supić

De te fabula narratur.

(Horacije, Satire)

A) Teškom je paljbom na portalu Glasa Koncila 15. siječnja 2018. kanonik i novinar Miklenić udario na Juricu Pavičića i njegov članak objavljen u Jutarnjem listu 6.1.2018. u kome zastupa mišljenje da će Crkva, govoreći u ime tradicije, najviše nauditi tradiciji, te upućuje one koji imaju volje neka vide kako se je to dogodilo u Španjolskoj i Irskoj. Smatram da ozbiljan analitički i dokumentiran rad Jurice Pavičića, Miklenić prikazuje na način kojega se ne bi moglo nazvati korektnim, na način kojim pokazuje da je tvrdoglavo vezan za svoje mišljenje i arogantno osuđuje sve druge. Pavičić je, naime, ustvrdio: „Umjesto da bude neutralni termin za jednu promjenjivu i dinamičnu sociološku varijablu, riječ „obitelj“ postala je pendrek, palica za udaranje po onima koji su identitetski i svjetonazorski drukčiji“, te kako se na udaru nalazi sve ono što se sudara s poželjnim modelom života hrvatske konzervativne desnice. Ističe Pavičić i to kako su „obiteljske vrijednosti“ i „tradicionalna obitelj“ najednom počeli nicati iz svake biskupske poslanice, te kako se „novouspostavljeni ideologem obitelji začahurio u školski sustav kroz vjeronauk i lektiru.“ Spomenuo je Pavičić i novi Obiteljski zakon, te kako se konzervativni pokret poziva na većinu: mi govorimo u ime 80 posto Hrvata! U zajedljivom stilu traži Pavičić da konzervativci kažu na koju se tradiciju žele vratiti, onu zadružnih obitelji u kojoj su četiri generacije živjele pod zajedničkim krovom, onu u kojoj su nevjeste bile dužne svekru prati noge, onu u kojoj se dvanaestogodišnjakinje uz dotu lansiralo u ugovorene brakove ili pak na onu u kojoj je postojalo feudalno pravo prve noći. Uz to, Pavičić navodi nedavno objavljene statističke podatke: 2016. godine 46% hrvatskih brakova sklopljeno bez svećenika, 20% djece rođeno izvan braka. Također, ističe Pavičić, brojke pokazuju da je sve više i građana koji ne odustaju samo od konfesionalnog braka nego i od braka kao takvog, te zaključuje da taj broj raste zbog klerikalnog tsunamija. Spominje Pavičić i povezanost Crkve s HDZ-om, podršku Crkve šatorašima te upregnutost Crkve u val rehabilitacije ustaštva i nijekanje fašističkih zločina, ali i to kako je, nazvavši se Stepinčevom crkvom, Crkva vezala svoju ideološku agendu uz jednu duboko kompromitiranu, žalosnu i uskogrudnu povijesnu figuru.

(više…)

ISTINE S ODSTOJANJA – JUBILEJ REPRESALIJA

 

Ivan Pavao II. proglasio je za vrijeme svojeg pontifikata 456 svetaca i 1.286 blaženika. Drugim riječima, Wojtyla je podigao na čast oltara više svetaca i blaženika nego li sve pape zajedno u četiri zadnja stoljeća. Očito je da su ‘brzine’ ili ‘kašnjenja’ glede podizanja osoba na čast oltara imala crkvene i političke motive.

Nekima se ovakav način “proizvodnje” svetaca pokazao nekritičnim i beskrupuloznim.

(više…)