Isključuje li vjera ljudska prava

Početna stranica » Nekategorizirano » Stihovi Miroslava Krleže: Taj čovjek žvače laži ko papiga godine
i truje naša vrela okrutnošću cinika,
svih poroka i rana ta smrdljiva klinika!
A nikoga nema da kaže mu: gospodine,
marš tamo gdje spadate, u zaborav ništavila.

Stihovi Miroslava Krleže: Taj čovjek žvače laži ko papiga godine
i truje naša vrela okrutnošću cinika,
svih poroka i rana ta smrdljiva klinika!
A nikoga nema da kaže mu: gospodine,
marš tamo gdje spadate, u zaborav ništavila.

Što je istina?

Pod nadnevkom 26. siječnja 2018. Glas Koncila donosi veliki članak / komentar pod naslovom: »Povijesna i proročka istina današnjice« i podnaslovom: »Biblijska istina jača od je od lažnih vijesti«. Kao autor potpisan je Glas Koncila; radi se, dakle, o redakcijskom uratku, te se, s velikom vjerojatnošću, može pretpostaviti da je autor članka glavni urednik glasila.
Autor članka je u pravu kada osuđuje lažne vijesti u medijima i portalima; u pravu je i kada naglašava kako se širenjem lažnih vijesti manipulira čitateljima i javnošću općenito. Međutim, upada u oči okolnost kako autor skreće pažnju čitatelja uratka ka veoma određenom smjeru: naglašava, a to je očiti motiv i smisao članka, kako »lažne vijesti iznose neistine o Crkvi«. Zato se autor upušta u pothvat »suprotstaviti dobro« lažnim vijestima te piše »o istini koju su dužni prenositi svi mediji, a preporuča i čitanje »pravoga štiva«, boljega od novinarskoga – Biblije, jer ona je »najbolje štivo za upoznavanje i čitanje prave Istine«. Istina je, ističe autor, najbolji lijek protiv laži.
Ne znamo koje su to lažne vijesti o Crkvi, ali kamen nam je, svejedno, pao sa srca: saznali smo da je Biblija pravo štivo za upoznavanje i čitanje prave istine; saznali smo i to da su svi mediji dužni prenositi tu istinu.


I.
Polazeći od jedinstvenoga i svakodnevnoga poimanja istine prema kojemu je istina »sklad neke izjave sa stvarnošću« i vodeći nas labirintom raznolikih filozofskih pristupa istini, autor članka se zaustavlja na teoriji istine koja zastupa tezu o poklapanju mišljenja s bitkom (stvarnošću), tj. teoriji adekvacije, koja je, kaže autor, poznata još iz skolastike u formuli slaganja stvarnosti i onoga što je u umu. Želim ispraviti autora: teorija adekvacije ili korespondencije nije »poznata još iz skolastike«, već je poznata iz mnogo ranijih vremena, iz vremena Aristotela; znači, punih je petnaest stoljeća starija od skolastika i njihovih određenja istine.
Ipak, unatoč svim filozofskim lutanjima u nastojanju odrediti što je to istina, suština stava našega autora o istini svodi se na tvrdnju kako cjelovit odgovor na pitanje što je istina možemo pronaći u kršćanskoj teologiji; Isus je, naime, kako donosi Evanđelje po Ivanu, rekao: »Ja sam Put i Istina i Život«. Prema tome, nastavlja autor članka, »Isus svjedoči istinu jer je sam Istina i ona se nameće kao drugo ime za Boga. Istina svoju cjelovitost postiže i ima samo u Osobi koja nam se predstavlja Istinom. Zato ne mogu postojati različite verzije istine, nego samo jedna Istina koja daje čovjeku smisao«.
Brinući se o čitateljima, o onima koje »navuku« lažne vijesti i koji na veliko traže lažne medijske sadržaje, ali i o onima »koji traže i žele istinu« kako bi ih ono što čitaju potaklo na pozitivno razmišljanje i promjenu, uredništvo Glasa Koncila preporuča čitanje Biblije kao najsigurnijeg izvora jedine prave Istine. U tom smislu navodi autor članka Papinsku biblijsku komisiju koja kaže: »Biblija posvjedočuje istinu koja je shvaćena ne kao zbirka točnih informacija o različitim područjima ljudskoga znanja, nego kao Božja objava samoga sebe i svoga spasenjskoga plana.«
Evanđelje po Ivanu reproducira i tobožnji razgovor Isusa i Pilata. Isus je, navodno, rekao Pilatu kako se je rodio i došao na svijet da svjedoči za istinu, te na to dodao: tko je god od istine, sluša moj glas. Replicirao je Pilat pitanjem: »Što je istina?« Iz Pilatova ponašanja nakon toga vidljivo je da i nije očekivao odgovora na pitanje. Možemo li mi danas pitati bilo koga iz Crkve o tome što je istina? Naravno, možemo, ali već i samo postavljanje pitanja Crkva će proglasiti iznošenjem neistine o njoj: zar nije odgovor već poznat: Bog je istina, zar ne? Ne piše li u Katekizmu Katoličke Crkve: »Bog je vrelo svake istine. Njegova je riječ istina. Njegov je zakon istina«? Uz to, i pored izjave u Katekizmu, da se nikoga ne smije siliti da prihvati vjeru protiv volje taj isti Katekizam, pozivajući se na Drugi vatikanski koncil, jasno nas obvezuje: »Svi su ljudi dužni istinu, osobito u onome što se tiče Boga i njegove Crkve, pošto je upoznaju, prihvatiti i ostati joj vjerni.«
Kada dodamo navedenome ono što nam poručuje Katekizam Katoličke Crkve: »Crkva je ovčinjak kome je Krist jedini i nužni ulaz; Gospodin Isus dao je početak svojoj Crkvi propovijedajući radosnu vijest, to jest dolazak Kraljevstva Božjega; Crkva je Tijelo Kristovo; Crkva je Kristova zaručnica; Crkva je hram Duha svetoga; Crkva je jedna, sveta, katolička i apostolska« krug jedine, objektivne i neprobojne istine, povijesne i proročke, se zatvara; svako ispitivanje te istine vodi u grijeh, u relativizam, ateizam, u iznošenje neistine o Crkvi.
Uz opravdanu kategoričku tvrdnju da bi informaciju trebalo tretirati kao društvenu vrijednost, autor članka u Glasu Koncila je mišljenja kako, u konačnici, ne bismo niti trebali govoriti o lažnim informacijama, jer nas, navodi autor, Luka Brajnović uči da »ako informacija nije istinita – nije informacija«. (Luka Brajnović je istaknuti katolički intelektualac, Bokelj, koji je kao Hrvat, emigrant, djelovao u Španjolskoj.)
II.
Povijesnu i proročku istinu o sebi Crkva je stoljećima brižno njegovala; tako brižno da bi ubrzo bio likvidiran svatko koji bi se usudio o njoj propitkivati: druge, sačuvao Bog, različite istine nije bilo niti je smjelo biti. Na iznenađenje Crkve, nevjericu i potpuno njezino odbijanje naišla su posljednjih stoljeća povijesna, arheološka, filološka, antropološka i sociološka otkrića koja su ne samo izazvala sumnju u istinu koju i danas propovijeda Crkva, već su dokazala da mnoge crkvene istine i nisu drugo nego obični konstrukti naslagani na crkveno učenje, kako bi se onemogućio i najmanji prodor u ono što ti konstrukti štite, a štite veoma često i samu neistinu. Otkrića su nam dokazala da Isus nije drugo nego jedan od uobičajenih židovskih proroka, da je osnivač jedne židovske sekte kojemu niti na kraju pameti nije bilo osnivanje kršćanske Crkve; dokazala su otkrića da je Pavao iz Tarza, obrazovani helenista, ali i epileptičar, osnivač kršćanstva; saznajemo da je Pavao u mjestima nastanjenima siromašnom židovskom dijasporom formirao kršćanske općine i naveo njihove članove na napuštanje židovskih rituala; saznajemo da su i drugdje siromašni ljudi prihvatili kršćanstvo jer je obećavalo hitne promjene u njihovu položaju: obećavalo je Kraljevstvo božje na zemlji; saznajemo i način na koji se rimska crkvena općina nametnula kao prva među jednakima; saznali smo mnogo toga što je u potpunoj suprotnosti od istine koju nam govori Crkva. Opća nam saznanja o povijesti Crkve daju pravo reći da je ona, Crkva, ovozemaljska, ljudska tvorevina, da nije istinita tvrdnja o njezinu božanskomu poslanju, o njezinu položaju kao posredniku između Boga i ljudi. Naša, pak, Katolička Crkva se je, poslije propasti Zapadnoga rimskoga carstva, formirala kao refleks rimskoga smisla i potrebe za organizacijom, u čemu, naravno, nema ničega vanzemaljskoga, božanskoga.
Kao višestoljetni manipulator, Crkva se teško suočava s realnošću: njezina totalitarna i ekskluzivna ideologija nema mjesta u otvorenomu pluralnomu društvu. Hrvatska je, nažalost, postala poligon u kojemu Crkva traži i nalazi saveznike u primitivnom nacionalizmu i zajedno s njim, ne bi li se što duže održala, koči svaki društveni progres.
U ovome kontekstu želim podsjetiti autora spomenutoga članka u Glasu Koncila da razmisli o tome tko manipulira ljudima, o tome što je istina, što je lažna informacija te o tome što nas uči Luka Brajnović.
Silovito mi se nameću stihovi Miroslava Krleže:
Taj čovjek žvače laži ko papiga godine
i truje naša vrela okrutnošću cinika,
svih poroka i rana ta smrdljiva klinika!
A nikoga nema da kaže mu: gospodine,
marš tamo gdje spadate, u zaborav ništavila.

Josip Supić

U Zagrebu, 28. veljače 2018.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: