Nije prihvatljivo da u otvorenom, demokratskom, sekularnom i pluralnom društvu jedna vjerska sekta, pa bila ona i Katolička Crkva, bahato i nametljivo diktira tom društvu način i uvjete življenja.

Kolumna Josipa Supića

Istina

Fotos: smjeh.blogospot.com

Komentar glavnoga urednika Glasa koncila u broju od 13. ožujka 2017. povodom očitovanja Ustavnoga suda na prijedlog da ocijeni ustavnost tzv. Zakona o pobačaju obiluje pljuvačkom po sucima Ustavnoga suda zbog, kako kaže komentator, manjka hrabrosti i podlijeganja ideologiji, zbog toga što Rješenje Suda štiti i oživljava duh i pravne zasade komunističkog režima, zbog toga što su naravnom pravu pretpostavili tzv. novokomponirano ljudsko pravo, konkretno pravo na izbor, zbog toga što su svojim postupkom i stajalištem glede početka ljudskog života zapravo zdravom razumu i svojem izvornom postupanju, tj. sudovanju, pretpostavili ideološke i političke dogme onih koji su ih izabrali u Ustavni sud.

Opetovano i naglašeno komentator piše: »Istodobno vrlo je problematično što se 12 ustavnih sudaca u sukobu dvaju prava: s jedne strane prava na život, a s druge strane prava na izbor, svrstalo na stranu prava na izbor.«

Glavni urednik ne propušta priliku da ne pohvali suca Ustavnoga suda Miroslava Šumanovića zbog izdvojenoga mišljenja: »Sa stajališta općega dobra, pa i gledajući iz aspekta katoličke vjere, to je mišljenje neizmjerno primjerenije odgovornom tretiranju ljudskoga života i stvarnoj situaciji u suvremenom hrvatskom društvu.«

U dva podnaslova, koristeći iste riječi i u tekstu, komentator Miklenić spominje istinu: jednom kada pita hoće li javnost ikada dobiti istiniti odgovor na pitanje zašto Ustavni sud nije ukinuo ovaj zakon, i, drugi puta kada pita: »Nije li uvijek svjesni odmak od očevidne i neupitne istine – iskorak u ideologiju?«

Često i rado pojmove istina i ideologija koriste ljudi iz crkvene hijerarhije: sebe smatraju jedinima nositeljima, pregaocima i čuvarima istine, dok im uporaba riječi i pojma ideologija služi kako bi njome opisali misli i shvaćanja onih koji se s njima ne slažu, kako bi ih ponizili i. omalovažili.

I tako, dok olako i bez rezerve predbacuje sucima Ustavnoga suda iskorak u ideologiju, iz realne ideološke busije komentator dijeli lekciju tim sucima i o početku ljudskoga života nameće ideološki stav jedne sektaške, vjerske doktrine koji nema, ne može, niti smije, u sekularnom, laičkom društvu imati ikakvu pravnu težinu. Kada, pozivajući se na Ustav naše republike, citira njegov 21. član: »Svako ljudsko biće ima pravo na život«, glavni urednik Glasa koncila želi dati legitimnu osnovu svojoj ocjeni odluke Ustavnoga suda i nametnuti stav svoje sekte društvu koje je, po definiciji toga istoga Ustava, sekularno i u kojemu su vjerske zajednice, pa, naravno, i katolička, odvojene od države (čl. 41. Ustava RH). Kada, pak, komentator spominje temeljne društvene vrijednosti i pravne zasade demokratskoga društva i uspoređuje ih sa onima »totalitarističkoga, komunističkoga društva« zanemaruje da su totalitarne ideologije i režimi europskoga dvadesetoga stoljeće neželjena djeca upravo te vjerske sekte kojoj on pripada i čiju ideologiju zastupa: po strukturi organizacije, po načinu djelovanja, po isključivosti i netrpeljivosti, Katolička Crkva im je matrica i uzor.

II.

Riječ je, znači, o pobačaju, o dopustivosti i/ili njegovoj zabrani.

Povezujući Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece što ga Sabor Socijalističke republike Hrvatske donio 1978. godine sa komunističkim režimom, tvrdeći da taj zakon »ne može biti na čast ni na ponos ni političarima ni ustavnim sucima« glavni urednik Glasa koncila obmanjuje svoje čitatelje i ne govori im istinu. Njemu omrznuti Zakon je puni izraz suvremenoga liberalizma i prava žene trudnice na izbor. Uostalom, zna se jako dobro da je pravo na izbor jedna od osnovnih tečevina suvremenoga demokratskog društva, da je ono veoma mrsko crkvenoj hijerarhiji i da unijelo punu pomutnju u nastojanje Katoličke Crkve za punom kontrolom društva i političkoga sustava: to je pravo otvorilo vrata tzv. relativizmu, po ocjeni pape Ratzingera najvećega grijeh sadašnjice. Urednikova tvrdnja da Rješenje Ustavnoga suda »na tom pravnom području štiti i oživljava duh i pravne zasade komunističkoga režima«, uz uporabu izraza »tzv. novokomponirano ljudsko pravo, konkretno pravo na izbor« zorno pokazuje kako Katolička Crkva ne prihvaća odredbe našega Ustava o jednakosti svih sudionika u društvenim zbivanjima već silovito nameće čitavome društvu svoja gledišta kao univerzalna, jedino moralna, istinita i obvezujuća.

Zakon što ga želi ocrniti kanonik Miklenić može i danas biti na čast svim građanima Hrvatske, pa i političarima i sucima. Donose se prva dva člana Zakona:

»Član 1. Radi ostvarivanja prava čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece, ovim se zakonom uređuju prava i dužnosti građana, koja se odnose na sprečavanje neželjenog začeća, prekid neželjene trudnoće, kao i na medicinsku pomoć onima koji iz zdravstvenih razloga ne mogu ostvariti želju za vlastitim potomstvom.

Član 2. Pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece može se ograničiti samo radi zaštite zdravlja, a pod uvjetima i na način koji određuje ovaj zakon.«

Obmanjujući svoje čitatelje, ne govoreći im istinu, glavni urednik svjesno narušava pravila novinarske etike. Narušavanje etike je, kako je poznato, jedna od odlika totalitarnih ideologija, pa i one koju tako gorljivo zastupa novinar, urednik i kanonik Miklenić.

III.

Nije prihvatljivo da u otvorenom, demokratskom, sekularnom i pluralnom društvu jedna vjerska sekta, pa bila ona i Katolička Crkva, bahato i nametljivo diktira tom društvu način i uvjete življenja. Uostalom, stav prema pobačaju Crkve u njezinoj se povijesti tako mijenjao da se ni u kom slučaju suvremeni njezin stav ne može smatrati jednim od temelja kršćanstva. Ako, naime, znamo da je Apostolska konstitucija iz godine 380. dopuštala pobačaj učinjen za ranije trudnoće a osudila ga ako je fetus imao ljudski oblik i sadržavao dušu; ako znamo da je najznačajniji učitelj Crkve, Augustin iz Hippa, sveti Augustin (354.-430.), prihvatio poganski Aristotelov stav o odloženoj „pojavi duše“ i pisao kako ljudska duša ne može živjeti u tijelu koje nije oblikovano, te pobačaj u ranijoj trudnoći nije ubistvo jer duša nije uništena; ako se zna da je papa Inocent III (1161.-1216.) tvrdio da duša ulazi u tijelo fetusa u vrijeme „oživljavanja“, kada žena osjeti njegovo kretanje, te da je pobačaj učinjen prije toga maleni grijeh, jer je uništena samo potencijalna, ne i stvarna ljudska osoba; ako znamo da je papa Siksto V. godine 1588. izdao bulu „Effraenatam“ kojom je zaprijetio ekskomunikacijom i smrtnom kaznom osobama koje su obavile pobačaj bez obzira u kojoj to fazi bilo; ako znamo da je papa Grgur XIV. godine 1591. opozvao bulu svoga prethodnika u opet uveo test „oživljavanja“ te odredio da se ono događa 116. dan (16 tjedana) nakon začeća; ako znamo da je papa Pio IX. godine 1869. ukinuo ranija stajališta i utvrdio da duša ulazi u embrij za vrijeme začeća te ako znamo da je papa Leon XIII. (1878.-1903.) dekretom godine 1884. zabranio sve postupke koje vode ubistvu fetusa, čak i onda ako se hoće spasiti život trudnice, moramo se pitati koje je moralno uporište Crkve za stav o apsolutnoj zabrani pobačaja, čak i kada se obavlja po pravilima vještine i uz punu medicinsku pomoć, kako to previđa opisani Zakon.

U demokratskom društvu, u društvu u kojemu postoje razni i različiti pojedinci, razne i različite grupe, mora se zajednički naći a ne nametati osnovica na kojoj će djelovati svjetonazorski neutralna država i, na jednak način, štiti interese svih. U pogledu prekida trudnoće teško je takvu osnovicu naći i utvrditi: biologija, medicina, filozofija i teologija ne mogu utvrditi kada, u kojoj fazi se razvoj fetusa može povezati sa životom i tu konsenzusa nema; utvrdilo se to ili ne, bilo zakonske regulative ili ne, bilo to dopušteno ili ne, pobačaja će uvijek biti: o tome odlučuje žena, trudnica. To je i osnovni razlog zašto se odluka i zakonski mora prepustiti ženi i njezinom moralnom sudu i omogućiti joj pristupan, siguran i legalni pobačaj.

Teško se je oteti dojmu da stav Crkve prema pobačaju, kao i stav prema pravu izbora, relativizmu, braku, obitelji, odgoju i obrazovanju, naglašeno nametnut od pape Ivana Pavla II. i nasljednika mu, Benedikta XVI., nije ništa drugo nego podizanje zida, brane, prema prodoru jedne nove kulture, kulture koja odbacuje njezino monističko učenje, koja svoju budućnost vidi u slobodi od ideoloških presizanja i sputavanja. Nije to kultura smrti kako su je označivali papa Poljak i papa Bavarac; naprotiv to je kultura života, životne radosti i slobode. Crkva, to je očito, ne prihvaća, ne priznaje da su i ona i kultura kojoj je ona dala pečat ovozemaljske historijske pojave koje su imale početak i koje će doživjeti kraj; stalno ponavljajući priču o svom vanzemaljskom podrijetlu, Crkva svjesno i bezočno obmanjuje svoje stado.

IV.

Brojni su slučajevi teških, sudbinskih posljedica u nekim katoličkim zemljama za pojedine ženske osobe zbog nepopustljivoga stajališta Crkve prema pobačaju. Književnik i novinar, Kanađanin Daniel Gawtrop, u knjizi The Trial of Pope Benedict: Joseph Ratzinger and the Vatican’s Assault on Reason, Compassion, and Human Dignity donosi i opisuje neke slučajeve:

Crkva je u Brazilu godine 2009. ekskomunicirala majku devet godišnje djevojčice, žrtve silovanja, i liječnika koji je nad njom izvršio zahvat pobačaja zbog toga da se spasi život djevojčice. Djevojčica je ostala u drugom stanju jer ju je u više navrata, već od njezine šeste godine, silovao očuh. Ali to, silovanje, po riječima kardinala Giovannia Batiste Re, čelnika Pontifikalne komisije za Južnu Ameriku, „nije bio realni problem“. „Začeti blizanci bile su dvije nedužne osobe“ izjavio je kardinal u talijanskome listu La Stampa. Iako su majka i liječnik bili ekskomunicirani zbog dogovora o hitnoj operaciji, Crkva nije poduzela nikakve korake protiv očuha silovatelja. Čin silovanja može biti „ružan zločin“, izjavio je regionalni nadbiskup u Brazilu, „ali pobačaj, eliminacija nedužnog života, mnogo je ozbiljnija stvar.“

To što su rekli kardinal i regionalni nadbiskup, zaključuje pisac Daniel Gawtrop, nije bilo ništa novo: takva je godinama bila crkvena politika. Ta je politika samo ubrzana za pontifikata pape Wojtyle i Ratzingera, Godinu dana prije smrti, papa Ivan Pavao II. proglasio je sveticom ženu koja je umrla zbog odbijanja pobačaja koji bi joj bio spasio život. Papa Benedikt XVI. nije okom trepnuo kada je, mjesec dan prije nego što je podnio ostavku, saznao kako se je javnost u Irskoj digla na noge u bijesu na liječnike koji su, zbog arhaičnoga zakona, odbili spasiti život imigrantkinji iz Indije Saviti Halappanavar: dopustili su da umre zbog septicemije i ESBL E. coli, bakterije otporne na penicilin, dok bi joj život bio spašen obavljenim pobačajem.

V.

Tijesno vezana uz pitanje pobačaja su i pitanja vatikanskih stajališta o planiranju obitelji, o braku, o pitanju uporabe prezervativa u borbi protiv AIDS-a i, općenito, o pitanju seksualnost. Skandalozna su stajališta Svete stolice na raznim međunarodnim konferencijama posvećenima upravo navedenim pitanjima. Nije nikakva rijetkost da se vatikanski predstavnici nađu na istoj strani sa predstavnicima diktatorskih i konzervativnih islamskih država a protiv suvremenih stajališta utemeljena na rezultatima socioloških, ekonomskih i političkih istraživanja. Pisati o tim stvarima izvan je okvira ovoga osvrta na komentar glavnoga urednika Glasa koncila o odluci Ustavnoga suda o Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece.

Zagreb, 8. travnja 2017.