Isključuje li vjera ljudska prava

Početna stranica » Crkveno učenje - crkva i proroštvo » Božić u očima proroka /Crkve se sastoje od tradicije i običaja. Maska koju one stave preko toga zove se «kršćanski» i «Biblija». Advent i Božić postali su tradicionalnim poganskim običajem. Kršćanski Zapad potonuo u božićnom zanosu, u oduševljenju poklonima, u svjetlucanju i šljokicama zaboravio je jedinstveni događaj, ono što se zbilo prije 2000 godina

Božić u očima proroka /Crkve se sastoje od tradicije i običaja. Maska koju one stave preko toga zove se «kršćanski» i «Biblija». Advent i Božić postali su tradicionalnim poganskim običajem. Kršćanski Zapad potonuo u božićnom zanosu, u oduševljenju poklonima, u svjetlucanju i šljokicama zaboravio je jedinstveni događaj, ono što se zbilo prije 2000 godina

Najnoviji komentari

Božićna i novogodišnja
RIJEČ

Dragi prijatelji u cijelom svijetu, u ruci imate jedno Gabrijelino pismo i sigurno se pitate: Gdje su ostala? – Malo pomalo ona će doći do Vas.
Gabrijelina pisma budnome čovjeku trebaju razjasniti koliko je naše društvo postalo slabog karaktera i shizofreno i da masa ljudi nepromišljeno i tupo podnosi sve što odrede gornji slojevi društva. Nažalost malo je ljudi samokritično; zbog toga oni ne mogu kritički promatrati niti svoju okolinu niti prozreti one koji ih doslovce vuku za nos.
Gabrijelina pisma ne žele utjecati na čovjeka – ona potiču na upoznavanje i procjenjivanje sebe, tako da onaj koji hoće pažljivije razmotriti kretanje u ovome svijetu može orijentirati svoj život.
Nemojte molim već unaprijed dizati ramena, nemojte rezignirano i pomireni sa sudbinom prihvatiti žalosnu tužaljku poslušnih podanika argumentom: «Pa ionako se ne može ništa promijeniti.»
Istina je da jedan ne može promijeniti drugoga. Ali pojedinac ne mora ostati naivan. Svatko može kod sebe sama početi preispitivati uhodane modele mišljenja, dokinuti tradicionalne stare, poganske, preživjele običaje i na taj način pridonijeti da se sve više ljudi probudi, kako bi na kraju krajeva bilo bolje i majci Zemlji koju su ljudi oskvrnuli s njenim biljkama i životinjama.

Advent je. Opet je Božić pred vratima, onaj crkveni praznik što ga svatko, bilo sklon crkvi ili ne, slavi s najvećim «pripadajućim» troškovima i prenemaganjem. Stoga hajdemo zajedno nešto iscrpnije razmotriti tradicionalni praznik Božića i vrijeme adventa.
Institucije crkve veoma mnogo drže do tradicije. U Priručnom leksikonu Bertelsmann o tradiciji piše: «Religija: Za mnoge religije usmeno ili pismeno sačuvana osnova njihovih nauka. U katolicizmu se usmena tradicija i Biblija vrednuju kao zajednički izvor božanske objave. Evangelističke crkve pored Biblije dopuštaju tradiciju samo kao zbirku izvora.
Temeljna učenja katoličke crkve su pretežno dogme i običaji.»
U Priručnom leksikonu Bertelsmann dakle čitamo: «U katolicizmu se usmena tradicija i Biblija vrednuju kao zajednički izvor božanske objave.» Razmišljati o tome u pojedinostima bilo bi traćenje vremena. Znamo međutim da je za crkve Biblija samo knjiga za pokazivanje, iz koje se doduše čita, ali većina crkvenih «dostojanstvenika» ne živi prema njenim sadržajima i izrekama. Zašto bi se onda vjernici trebali držati toga?
Crkve se sastoje od tradicije i običaja. Maska koju one stave preko toga zove se «kršćanski» i «Biblija».
Advent i Božić postali su tradicionalnim poganskim običajem. Kršćanski Zapad potonuo u božićnom zanosu, u oduševljenju poklonima, u svjetlucanju i šljokicama zaboravio je jedinstveni događaj, ono što se zbilo prije 2000 godina: rođenje Sina Božjeg u tijelo čovjeka. Božji Sin došao je k nama ljudima. Advent i Božić danas više nemaju svakako ničega zajedničkog s dolaskom Gospodina i Njegovim učenjem. Ravnodušno i otupjelo crkveno «jato kršćana» slavi tradicionalan crkveni poganski praznik čiji se korijeni mogu naći u mnogoboštvu minulih epoha.
Malobrojni su oni koji se hoće toga sjetiti. Pa nije li sve tako lijepo svečano i sentimentalno. To je ipak obiteljski praznik!
Lijepo bi bilo kada bi to bio praznik netaknute obitelji, gdje ipak upravo obitelj Josipa i Marije simbolizira istinski miroljubivu obitelj. Kako to izgleda međutim u mnogim tradicionalnim obiteljima? Možda – ali samo možda –nekoliko sati hini se taj divan svijet, naime onda kada se zajednički jede puran, guska, patka ili komad srne, pečenje od vepra, bakalar ili neka druga mesna delikatesa. Već kod razmotavanja poklona počinje praskati. Ništa protiv poklona – ukoliko dolaze od srca, a potkova «radosnog» očekivanja ne lebdi već unaprijed nad poklonjenim.
Na oltaru crkvene tradicije za «svetih» blagdana pokolju se milijuni životinja da bi se u svakom slučaju tri do četiri sata održao nametljivo pokazani sentimentalni smisao za obitelj. Upravo je «Božić».
Božić više nije praznik rođenja Gospodina, Krista Božjeg, u prolaznost. To više nije obiteljski praznik u spomen na Mariju i Josipa, nego obožavanje crkvenoga boga sunca koji si je stavio masku «kršćanski» – onoga istog kojeg katolička crkva utjelovljuje preko svoga «svetog oca» u Rimu, a evangelistička crkva obožava u Lutherovom «kovčegu».
Bog sunca je muško božanstvo koje su ljudi ranijeg doba posve prirodno i samorazumljivo obožavali u Suncu. Danas su crkve postavile jednu simboličnu figuru kojoj se trebaju prinositi žrtve, i to ne prinositi samo sebe u religioznoj predanosti, nego i u obliku crkvenih poreza i ostaloga preko klanja bezbrojnih životinja.
U davno prošlim vremenima bogovima su se žrtvovale životinje da bi ih se odobrovoljilo i umilostivilo ili «Jahvi na ugodan miris» kako je zapisano kod Mojsija, ili: «Onda ovna zakolji, uhvati mu krvi i zapljusni njome žrtvenik sa svih strana. Isijeci zatim ovna na komade, operi mu drobinu i noge i položi ih na njegove ostale dijelove i glavu. I onda cijeloga ovna spali na žrtveniku. Žrtva je to paljenica u čast Jahvi, miris ugodan, žrtva ognjena.» (Izl 29, 16-18)
Ranije su samo svećenici smjeli uživati u biranim porcijama poklanih Božjih stvorenja – današnji «bog sunca» dopušta da njegovi vjernici i sami smiju jesti danima stare i odležane komade lešina. To je praznik Božića «kršćana».

Ponetko u dobroj vjeri mogao bi sada ponovno upozoriti na to da je to ipak praznik obitelji i da je upravo obitelj zaštićena od države. To u meni izaziva sljedeću sliku:
Točno je, država štiti obitelj. Dijete se zacijelo treba roditi u braku, u obitelji. Otac i majka trebaju se brinuti o djeci i odgajati ih u ljubavi i skrbi, slično kao što je bilo u obitelji Josipa i Marije. Dakle država s pravom štiti obitelj. Ako međutim pomislimo na ratove u cijelom svijetu, tada je ta činjenica, kao mnogo toga, paradoks. Jer se u rat pozivaju očevi koji bivaju žrtvovani za neku stvar, možda i za naftu neke zemlje. Smrću oca npr. obitelj biva poremećena. Majka i djeca se tada moraju sami snalaziti. Kad otpadne glavni hranitelj obitelji, tada je majka prisiljena više raditi za izdržavanje. Ona je tada često preopterećena, djeca su pretežno prepuštena sama sebi. Kakve to veze ima sa smislom za obitelj i sa zaštitom obitelji? I gdje u slučaju prijetećeg rata zapinje odlučujuća riječ za očuvanje obitelji od strane institucija crkve koje se na drugoj strani tako žestoko suprotstavljaju svakom pobačaju budućeg života, dakle zauzimaju se za još nerođeni život?

Tko budnog razuma promatra svijet, zna: Perverzija nije bezgranična, ali je po cijelom svijetu. Zbog toga izopačenog društva pati i majka Zemlja, a naročito pate životinje. Zašto životinje moraju ispaštati za svaki praznik? Sasvim jasno: One se nisu dopuštale i ne dopuštaju se indoktrinirati kao što je to masa ljudi dopuštala i dopušta da se s njom događa. Životinje nisu postale niti katoličke niti luteranske, one ne pripadaju nijednoj crkvenoj instituciji – one su ostale vjerne istinskom Bogu.
Takozvanim bogovima sunca to je užas. Ili se čovjek žrtvuje poganskim običajima ili postaje i ostaje bespravan, kao npr. životinje. One su bespravna stvorenja koja po šumama love, a u pogonima za tovljenje čuvaju kao mesnu robu. Poganski bogovi dakle traže svoj danak, a narod se žrtvuje tako da ostaje «religiozan» – čitaj: nadalje pridonosi tome da podupire vlast tobožnjih kršćanskih institucija, nastavljajući marljivo plaćati dažbine = poreze u njenu više nego prepunu lisnicu – i žrtvuje bespravni životinjski svijet koji ona daje upucavati i klati za dobrobit običaja, tradicije i za dobrobit onih koji od toga profitiraju.
S Isusom, Kristom, to nema nikakve veze.
Božić je time čisto poganstvo.
Iz lovačkih priča želim Vam navesti jedan primjer. U jednom gospodarstvu za uzgoj žitarica, smještenog izvan naseljenih mjesta, okruženog šumama i poljima, jednom tjedno, ako ne i češće, odvozi se žito velikim kolima. Kola se tovare iz žitnog silosa. Pritom zrna padaju na tlo i tu ostaju. Divlje su svinje, koje su često lukavije od ponekog čovjeka, to shvatile. Njihova glad – jer je doba jeseni i zime – tjera ih u gospodarstvo k poljoprivrednicima. One uzimaju žito što leži na zemlji. Poljoprivrednici koji gospodare tim dobrom vide gladne životinje. Za njih je samorazumljivo da zrna što su ostala iza žitnih kola prepuste životinjama. Pored divljih svinja za njih su zainteresirane i kokoši. One kljucaju i uzimaju što im treba. Žitarice na tlu dakle nalazi potrošač. Divlje svinje zapažaju da ih ovi poljoprivrednici ne tjeraju. Životinje su baš gladne.
U vremenu adventa, u takozvanom vremenu ljubavi, zbilo se sljedeće: Te divlje svinje više nisu osjećale «pritisak lova». Postale su pristupačne. U duhu rečeno to znači: One osjećaju jedinstvo čovjeka i životinje. Budući da su životinje Božja stvorenja i da mir i jedinstvo osjećaju kao božanski unutarnji život, nisu bježale niti od šetača. Za lovce u okolici, koji su, pretpostavljam, katolici i luterani, to je opasna prilika. Divlje su životinje – kaže se – normalne divlje životinje onda kada bježe od ljudi. To je perverzno: Kada im se već ne može pripisati svinjska kuga, koja, neka bude naglašeno, dolazi isključivo iz seljačkih tovnih staja, tada opasnost da su navodno pitome. Parola sada glasi: Mora ih se loviti, moraju se bojati ljudi i bježati. Koja je jedna od mnogih pozadina toga? Lovci žele da životinje dođu u lovni stres, jer samo tada upucavanje životinja priređuje zadovoljstvo. One dakle moraju biti polumrtve od gonjenja da bi katolički ili luteranski lovac imao svoju uzbudljivu situaciju. «Odstrijeljen» tada znači trijumfalno «lovačka sreća». A konzumirati komade lešine takve gonjene životinje, žvačući s užitkom, saopćava «lovačku zahvalu». Istu sudbinu doživljavaju zečevi, srne, i skoro sve što se kreće u šumi i polju. To je vrijeme Adventa i Božića.
Dragi prijatelji, možda vam logika ovog događaja čini poteškoće? To ne začuđuje. Mnogo toga o čemu mi ljudi mislimo i kako se ponašamo, pokazuje se kao besmisleno kad jednom počnemo dovoditi u pitanje ono previše uobičajeno. Lovac bi također mogao to učiniti ukoliko mu se savjest još oglašava. Pitanje je samo želi li on to.
«Tradicija» služi na različite načine za opravdanje ponečega što se razmotreno na svjetlu, dakle kritički preispitano, pokaže kao skandal. Lov ima dugu tradiciju…
Zbog toga je lov «nužnost» odobrena od države. Dakle mora se loviti, tako se kaže. To se naziva «branjevina». «Njegu» obavlja čovjek koji uklanja lešinu, poput lisice.
Čovjek to onda opisuje kao ukusno gurmansko pečenje.
Slično se događa sa svom peradi, sa svim životinjama što se tove u tovnim stajama. Riječ «tovna staja» kaže sve. Životinje se drže na najužem prostoru, da se prevelikim nesvrhovitim kretanjem možda ne bi smanjila njihova težina za klanje. Tove se hranom što je neprirodno kalorična i koncentrirana – upravo «tovno krmivo». Određeni dodaci, smišljene kemijske supstancije brinu nadalje da tijelo životinja ne bi hranu prvenstveno pretvaralo u masno tkivo već u masu mišića koja kasnije, kad su životinje mrtve, daje meso, odrezak, pečenje, kobasicu. Budući da je svijetlo meso naročito omiljeno, štale se drže u što većoj tami.
Da bi se dijelovi lešina učinili ukusni, peku se, pirjaju ili kuhaju i u vanjštini poboljšavaju začinima svake vrste. Ono što uživatelji komada lešina jedu skupa s njima su naravno spomenuti kemijski dodaci, medikamenti – hormoni, anabolici, antibiotici i više drugih – što ih je još živa životinja pohranila u svoju mesnu masu, osim toga još kemijski nedokazivi, ali energetski konkretno postojeći tragovi straha, panike, agresije, groze, tuge, boli i patnje. Sve su to potencijali negativne energije koji djeluju i ostavljaju posljedice u onome tko ih je konzumiranjem mesa unio u svoje tijelo.
Tovne životinje se dakle tove prije nego ih se napokon smakne s podmuklim alatom što se zove puška, pištolj, pneumatski pištolj, mesarski nož ili drugačije, dakle pretvori ih se u životinjske lešine; jer samo kao takve one donose željeni profit i uobičajeni užitak sladokuscima.
I sve to za dobrobit «miroljubivog čovjeka», za Božićno vrijeme.
Radosno zvone «zvona», kase, u koje omamljeni mesojed donosi svoj novac da bi za praznik uživao pečeni komad lešine. Nazdravlje, za tihu, svetu noć!

Sada bi mogla doći primjedba: Na Zemlji postoje također grabežljive životinje, koje love i jedu životinje, što se u svakodnevnom govoru najvećeg broja ljudi kaže «žderati». Pitajmo se koliko drugih životinja u jednoj godini ubije za sebe jedna grabežljiva životinja, ulažući sve svoje snage, jer je gladna? A koliko Božjih stvorenja, koliko životinja, koje su ipak mala braća i sestre čovjeka, ubija on godinu za godinom – bez naročitog napora, na jednostavan način, olakšano tehnički sve više «usavršenim» ubojitim instrumentima, često na tekućoj traci po učinku?
Koliko je mnogo ljudi odavno izgubilo prirodni osjećaj za mjeru u uzimanju svoje hrane, a naročito u odnosu na konzumiranje mesa! Takozvana grabežljiva životinja nikada ne uzima više hrane nego joj je potrebno. Ona lovi da bi prehranila sebe i svoju obitelj. Ona mora za svoj plijen trčati i boriti se i pritom se izlaže izvjesnoj opasnosti.
Bog nije stvorio niti jednu životinju kao grabežljivu životinju. Kako je došlo do toga da je ona postala grabežljivom raspravit ćemo u nekom drugom pismu.
Lovci ne trče za plijenom i ne izlažu se opasnosti. Podmuklo se utvrđuju u takozvanoj čeki ili u nekom sigurnom skrovištu. Imaju svoju pušku da spokojno pucaju na životinju, katkad s trenutačnom, ali nažalost najčešće s odgođenom smrtonosnom posljedicom, što jadnome stvorenju ne rijetko stvara nezamislive patnje, boli, strah i očajanje.
Ili postavljaju zamke u koje neočekivano dospije poneka životinja, dok teško ozlijeđena tek nakon mnogo sati, ovisno o okolnostima, ne ugine okrutno ili napokon dok je hrabri lovac «lovački primjereno» ne umlati, probode ili ustrijeli.
Mnogi lovci čak sasvim blizu svoje čeke polažu krmivo – zovu ga «Kirrung» (kirren = ukrotiti) – kako bi primamili gladne životinje, da se ne bi morali naprezati kod upucavanja životinje.
Grabežljiva životinja, kao što je rečeno, za plijen se mora boriti. Koliko životinja širom svijeta padne doista kao žrtva lovaca, koliko, za usporedbu s tim, takozvanih grabežljivih životinja? – S punim pravom se može reći: Najveća, najviše neuračunljiva i divlja grabežljiva životinja je čovjek! On poubija milijune i milijune životinja s puškom, pištoljem, pneumatskim pištoljem, mesarskim nožem i još mnogočime. Svoj plijen on lovi ne izlažući tijelo, a pogotovo ne izlažući svoj život, ne boreći se, nego podmuklim ubijanjem s oružjem.
Da lovac u svoj okrutni i krvavi posao uključuje i pse, koje posebno dresira u tu svrhu, dakle prisilno programira otuđujući ih time od njihovoga istinskog bića, zloupotrebljava za ubilačku rabotu – ni zbog toga se neće skoro nitko od časnih lovaca osjećati naročito opterećen. Vjerojatno su oni premalo upućeni u zakon uzroka i posljedice. Ali neki lovci, naime oni koji su župnici ili pastori, trebali bi napokon poznavati izreku u svojoj Bibliji, u poslanici Galaćanima (6, 7): «Ne varajte se, Bog se ne da ismjehivati. Što tko sije, to će i žeti.»
Lov očigledno nije proturječan učenju «kršćanskih» crkava. Naprotiv. Održavaju se Hubertusove mise i javno se blagoslivlja «lovinu» – hrpu ubijenih životinjskih tijela.
Katolička i luteranska parola lovaca glasi: Lova mora biti. Mora biti takozvana «branjevina». Inače bi životinje prevladale. Nastat će ih previše. – Nitko se ne pita: Zašto će ih nastati previše?
Kao prvo ljudi su životinjama ukrali zemlju, njihov zavičaj. One se razvijaju razmjerno zemlji što im pripada. Stvoritelj ne kaže: Budući da su ljudi oteli zemlju životinjama, ograničit ću stopu nataliteta. – Životinje dobivaju onoliko djece koliko može podnijeti zemlja bez ljudske krađe zemlje. Danas možda nekoliko više, što se opet može pripisati ponašanju ljudi, seljaka, koji prskaju umjetne mirise što naročito potiču na razmnožavanje, tako da se u tovnim stajama povećava proizvodnja životinja, ujedno i mesa. To što se zatim prenosi van preko zraka, gnoja i gnojnice, preuzimaju životinje u šumi i polju.
Lovačke priče imaju dakako drugo objašnjenje za neobično jako razmnožavanje npr. divljih svinja. Kažu da je to povezano s mnogim žirovima i blagom klimom. U lovačkim pričama se naime kaže da u oštrim zimama mlade i slabe životinje uginu od gladi. Ali tko je kriv za sadašnju promjenu klime – čovjek ili životinja? Čovjek se dakle prije uzda u sve više nevjerojatno dolazeću oštru zimu, umjesto da životinjama dade zemlju i hranu.
Bespravnoj životinji se bez grižnje savjesti uzima dah. Upucava se u sve većem broju zato jer se klima mijenja i izostaju duge oštre zime. Bespravne, šumske životinje kojima je oduzet zavičaj, i životinje što su ih seljaci zbili u tovnim štalama i koje služe za bezobzirnu proizvodnju mesa, podnose patnju. Tko još razmišlja o tome? Ipak je posvuda «radostan Božić»!

Na dan Božića oglašavaju se godišnje izreke. Zovu ih «božićnim govorima». U predbožićno vrijeme ništa se od toga ne primjećuje. Tko se pobliže pozabavi politikom i političarima, primijetit će vrlo brzo koliko se uzajamno «vole». Kršćanske stranke i svi koji pripadaju klanu katolici i evangelici imaju svoj poseban jezik ljubavi. Oni si pripisuju sve ono što pripada njihovoj specijalnoj «kršćanskoj etici i moralu». Tko točno sluša, razabrat će da obje stranke nemaju «kršćanski» koncept.

Valjanost onoga što F. M. Dostojevski piše u svojoj čuvenoj pripovijesti «Veliki inkvizitor», ni u čemu nisu promijenile minule debele godine. Mnogi se ljudi još uvijek nadaju da će moćne institucije crkve i političari već naći izlaz, tako da će raj dobrog jela i pića «Zapad» i nadalje zasićivati «duhovno» i fizički. Ali zasićenost je postala prekiselost i prezasićenost – sada se prikradaju mršave godine. Premda im duh vremena već nagriza novčanike, masa ljudi nije još probuđena. Ona je i nadalje pokorna, vjeruje autoritetima, lijena i ograničena. To iskorištavaju jastrebovi. Oni su dosljedno sproveli sustav moći i vlasti što ga je Dostojevski skicirao. Citiram «Velikog inkvizitora»:
«…I tada ćemo mi dovršiti tu njihovu kulu, dovršit će je onaj koji ih nahrani, a nahranit ćemo ih samo mi, u Tvoje ime, slagat ćemo im da je to u Tvoje ime. O nikad, nikad se oni neće sami bez nas nahraniti! Nikakva im znanost neće dati kruha dok god budu slobodni, a na kraju će nam donijeti svoju slobodu i položiti je nama pred noge i reći nam: Možete nas i podjarmiti, samo nas nahranite! I sami će napokon shvatiti da se ne može ni zamisliti da će ikad za sve biti dovoljno slobode i zemaljskog kruha, jer se oni nikad, nikad neće znati podnijeti među sobom! Uvjerit će se i da nikad ne mogu biti slobodni zato što su slabi, poročni, ništavni i buntovni. Ti si im obećao kruh nebeski, ali i opet Te ne pitam može li se on mjeriti s kruhom zemaljskim u očima slabog, vječito poročnog i vječito nezahvalnog ljudskog roda? Pa ako za Tobom i pođu radi kruha nebeskog, tisuće i deseci tisuća ljudi, što će biti s onim milijunima i desecima milijuna stvorenja koja neće imati snage da se radi nebeskog kruha odreknu zemaljskog. Zar je Tebi možda stalo samo do desetaka tisuća velikih i moćnih, a ostali milijuni, mnogobrojni kao pijesak morski, koji Te ipak vole, treba da budu samo materijal velikima i moćnima? Ne, nama je stalo i do slabih. Oni su poročni i buntovni, ali će na kraju postati ipak poslušni. Divit će se nama i smatrati nas bogovima zato što smo im stali na čelo i pristali da podnosimo slobodu i gospodarimo njima – toliko će im na kraju biti strašna ta njihova sloboda! Ali mi ćemo im reći da slušamo Tebe i da vladamo u Tvoje ime. Opet ćemo ih obmanuti jer Tebe više nećemo pustiti među nas.»
Dragi prijatelji, nemojte odmah ići u opoziciju ako ste pročitali izjavu Dostojevskog. Opozicija me jako podsjeća na opoziciju jedne «kršćanske» stranke koja odbija sve, ali sama nema vlastiti koncept, nema izlaza iz privredne dileme a da se ne govori o izlazu iz raspada svih etičko-moralnih vrijednosti što se posvuda primjećuje.
U nastavku citiram jednu pjesmu Reinharda Meyja u kojoj on poziva ljude oko sebe da budu oprezni, da raščiste sa svojim vlastitim mjerilima i vrijednostima, da točno promatraju i slušaju, kako bi sami prosudili fraze koje nam danas političari, privrednici i ne napokon crkvene institucije nude, tj. propovijedaju, naročito za praznike kao Božić i Uskrs.
«Budi oprezan.
Izborni plakat, na mokroj ga travi gaze –
cere mi se te stare, raskvašene fraze,
mladalačkima učinjena lica sijede kose
koja srednji vijek kao napredak uznose …
Kako ona opominju narod na razboritost i žrtve!
Zovu ga ‘narod’, ali misle na podanike takoreći mrtve!
Podnijeti se više ne da to farbanje, slinjenje i kako mažu.
Dok ne naučiš prevesti što to stvarno kažu:
Ministar uzima pod ruku biskupa pa šapću:
Ti ih drži glupima – a siromašnima ih držat ja ću!
Oprezan budi,
Riječi, dobro upamti ih!
Oprezan budi,
ne nasjedaj na njih!
Pazi da svoju slobodu iskoristiš;
sloboda se troši ako je ne koristiš!
Oprezan budi,
zapamti lica dobro!
Oprezan budi,
ponašaj se hrabro!
Oprezan budi,
i pazi dobro!
Upališ televizor – oni kukaju za dobrim vrijednostima starim.
Njihove dobre stare vrijednosti su skoro uvijek krive ustvari.
A oni što se tako jezičavo koprcaju za okruglim stolom,
su ti isti što nogama gaze sve vrijednosti uokolo:
Medijski mogul i novina car –
najgori jarac čudesno postao vrtlar!
Oni dozivaju raspelo, dobre običaje i ćudoređe …
Postat surov, glup i nasilan se zapovijeda,
njihovi bogovi su naklada i koliko ih ljudi gleda.
Oni iskrivljavaju istinu i izokreću pravo –
Toliko dobrih starih vrijednosti, stvarno, pa zlo mi postaje zapravo …

Ogromna je konjunktura za lovce na štakore,
primatelje mita i profitere,
vrijeme je za samoposlužitelje i biznismene,
za trgovce položajima, laskavce i licemjere.
Svi su oni veoma poštovani i priznati jako,
a po najgorima se nazivaju ulice i zračne luke tako.
Ulove kokošara – a švercera sa oružjem pustit slože,
smotak trave nipošto, ali tvornicu otrovnog plina kupit možeš …
Imamo Ustav koji treba pravnu državu da garantira.
Kakve koristi od njega, kad se samovoljno s njim manipulira …
Čeznem za ljudima koji me ne varaju,
koji mi pri svakom svečanom govoru hrpu laži ne izgovaraju.
Čuvam se lažnog poštenoga lika,
lažni poštenjaci – prava pogibeljna klika!
Čeznem za malo istinitosti,
za mrvicom kičme u ovom vremenu grbavosti.
Ali kažeš li istinu, brzo će te tvoj smijeh proći …
Kad govoriš istinu, s upaljenim kolima trebaš doći,
tada je izreci brzo i glasno, jer poslovica obrazlaže:
Mora imat vraški brzog konja tko istinu kaže.

Oprezan budi,
riječi, dobro upamti ih!
Oprezan budi,
ne nasjedaj na njih!
Pazi
da svoju slobodu iskoristiš,
sloboda se troši
kad je ne koristiš!
Oprezan budi,
zapamti lica dobro!
Oprezan budi, ponašaj se hrabro.
Oprezan budi
i pazi dobro!»

Dragi prijatelji, budite oprezni i upravo u ovom vremenu u kojem poganski kultovi prekrivaju istinu o Isusu, Kristu, pitajte se: Hoćete li biti istinski kršćani, slaviti Božić u smislu Marije i Josipa – ili sudjelovati u varljivoj opojnosti kulta, čiji opstanak s obzirom na današnju privrednu situaciju više ne bi smio doista predugo trajati. Zemlja će sa svojim katastrofama i ratovima prodrmusati i probuditi mnoge koji još vjeruju da mogu spavati u krilu politike i crkve.
Dragi prijatelji, svakome od Vas želim Božić u smislu obitelji Marije i Josipa – unutarnji Božić, ulazak u tišinu srca koja nam omogućuje osjetiti i iskusiti da mi nismo sami. Božja snaga, svjetlo našeg Otkupitelja Krista svakog trena je prisutno u nama. Unutarnja predanost Kristu znači svjestan život u budnosti za nas same. Tako stječemo pouzdanje, stabilnost i djelotvornu snagu, a također razumijevanje potreba svakidašnjice.
Božić je također praznik mira. Zaželimo li svima nama mir srca, jedinstva znači – mir sa svim ljudima, bićima i životnim oblicima.

U toj svijesti
pozdravljam svu svoju braću i sestre
iz sveg srca

Gabriele

Tekst : Gabrijelino pismo br. 1

Pripremila: Ana Jurić

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: