Preko principa neslobode “krstite, a onda poučite” već se od djetinjstva vršila i vrši indoktrinacija unutar crkvenih sistema koji doduše govore o Isusu, Kristu, ali rijetko čine ono što je Isus htio. Tako se može reći: privid posvećuje sredstva. A sredstvo je svrha: indoktrinacija.

Razgovor Božje proročice Gabriele sa katoličkim i evangeličkim svećenikom

Prorok:

“Mišljenje” znači: Moglo bi biti – ali ja to ne znam. A “suprotna mišljenja” za mene znači: Svatko vjeruje i kaže što misli. Kao što kažeš, to važi i za župnike. Zašto su nam  onda potrebni svećenici i župnici? Svaki čovjek tada može stvoriti svoje mišljenje o tumačenju Biblije i onako kao što misli može to i  vidjeti za sebe. Ne piše li negdje da je Biblija Božja objava i da joj se ne smije oduzeti niti jedna riječ, niti jedna jota?

Stručnjak katoličke teologije:

U Ivanovom Otkrivenju piše: ” A ako netko išta oduzme od riječi knjige ovog proricanja, tako će mu Bog oduzeti njegov udio na drvetu života …” (Otkr 22,19)

U Govoru na Gori nalazimo rečenicu “… neće nestati niti najmanje slovo, niti točkica (jota) od Zakona”. (Mt. 5,18)

U zbirci dogmi katoličke crkve između ostalog se kaže: “Štoviše, sve knjige koje crkva priznaje kao svete i kanonske potpuno su sastavljene u svim svojim dijelovima nadahnućem Svetoga Duha”. ( Neuner Roos, Der Glaube der Kirche, 12izd.   1986., Br. 106)  

Prorok:

Tako poneki teolog obmanjuje vjernike da se Biblija mora uzeti od riječi do riječi. Kako se to onda slaže s mnoštvom i suprotnostima mišljenja koja teolozi mogu iščitati iz Biblije onako kako žele? Čemu onda teolozi, ako se na njih ne može osloniti? Čemu dakle službujući župnici i svećenici, kada ipak svatko može pročitati što želi?

Stručnjak evangeličke teologije:

Moglo bi se također pitati: Zašto ima toliko mnogo konfesija i toliko mnogo različitih crkvenih pravaca, grupa i krugova? Zato jer svatko – kao što kažeš – iz Biblije i iz crkvenih učenja pročita ono što želi – ili ono za što vjeruje da je Bog u njih položio. Teolog tada može pomoću svog stručnog znanja “obrazložiti” dotičnu poziciju. Neko povijesno ili govorno-znanstveno misaono blago doduše jedva da je osporeno. Osim toga međutim često ovisi o tome kojem je “teološkom pravcu” teolog blizak. Neki članovi crkve traže samo teologe određenih smjerova ili žele župnika određenog kova – naime onakvog, kakvog sami smatraju ispravnim. Promijeni li netko svoja uvjerenja, jer ga je npr. neki drugi teolog uvjerio u neki drugi pravac, to često izaziva veliki nemir u njegovom dosadašnjem okruženju.

Videći cjelinu, teolozi su izazvali puno više zabune odnosno zbrke nego što su razjasnili. Da bi se pronašao put k Bogu, nisu potrebni ni teolozi ni župnici ni svećenici. Čak i onaj koji si uzima slobodu da vjeruje ono što upravo drži ispravnim, može izaći na kraj i bez teologa. Pitanje “Što hoće Bog?” se ionako rijetko postavlja na studiju.

Stručnjak katoličke teologije:

I ja moram reći: ne studira se da bi se pitalo o volji Božjoj. Na teološkim fakultetima se studira da bi se usvajali biblijski tekstovi, da bi se učilo držati uglađene govore, pri čemu se uvježbavaju i visine tona, kako bi se time mogli na odgovarajući način vjernicima približiti uvježbani obredi, sakramenti i dogme.

Prorok:

Zapravo je sasvim logičan slijed da npr. roditelji i rodbina jednog teološkog pripravnika ne razmišljaju odakle dolazi čitav sustav dogmi, kultnih postupaka i svih ostalih ceremonija. Onome međutim koji uzme Isusove riječi “Prvo poučite, onda krstite” i promatra njihovo svjesno izvrtanje od svećeničkog staleža u “Krstite, a onda poučite”, postaje jasno da je Isus naučavao slobodu, dok je naprotiv svećenički stalež težio i teži indoktrinaciji izvrtanjem zakonitosti “poučite, a onda krstite” u “krstite, a onda poučite”.

Preko principa neslobode “krstite, a onda poučite” već se od djetinjstva vršila i vrši indoktrinacija unutar crkvenih sistema koji doduše govore o Isusu, Kristu, ali rijetko čine ono što je Isus htio. Tako se može reći: privid posvećuje sredstva. A sredstvo je svrha: indoktrinacija. Indoktrinirani roditelji rijetko razmišljaju o tome, ne biva li njihov sin, teološki pripravnik, npr. inspiriran snagama koje su, na kraju krajeva, protiv Isusovog učenja, iako privida radi uzimaju u usta Isusa, Krista – doista u usta, jer je srce često ostalo na pruzi teološkog obrazovanja.

Stručnjak katoličke teologije:

Kod mene su preko indoktrinacije sumnje došle tek mnogo kasnije – a to znam i za druge – u župnom dvoru ili u misiji. 

Takozvanom “crkvenom narodu” sveukupnost dogmi najvećim dijelom je nepoznata. Crkveni vjernici najčešće poznaju samo mali broj vjerskih dogmi i vjerskih obaveza, pri čemu mnogi ne razlikuju što je dogma, a što crkvena zapovijed. Dogme su izjave o nekom sadržaju katoličke vjere koje su vjerske obaveze. Crkvene zapovijedi su naprotiv pravila crkvenog života npr. obveza odlaska na nedjeljnu misu.

Prorok:

Ti govoriš o vjerskoj obavezi i crkvenom životu koji između ostalog utvrđuje obavezu, nedjeljnog odlaska na misu. Isus, Krist nije govorio o obavezi niti o crkvenom životu. Ja pravim razliku između obaveze i dužnosti. Obaveza znači: ja “moram” živjeti po određenim pravilima. Dužnost jednog kršćanina – koji se naziva kršćaninom – je, ispunjavati Božje zapovijedi i Isusov Govor na Gori. U tome nema “moraš”.

Tko pak sebe naziva kršćaninom, trebao bi si postaviti pitanje: Je li moralno i karakterno nazivati se kršćaninom i usprkos tome činiti točno suprotno od onoga što je naučavao Isus, Krist? Stoga teolozima i njima podčinjenima savjetujem – a to je savjet a ne obaveza: Zaklopite Bibliju! Jer kako se ponašaju i što čine mnogi koji sebe nazivaju kršćanima, ne samo da ne odgovara učenju Isusa, Krista već je točno njegova suprotnost. Isus nije naučavao niti crkveni život niti obvezu nedjeljom ići na misu. Bog je učio sabat koji se treba svetkovati, tako da se čovjek odmori od svakodnevnih poslova i dospije u harmoniju, da može potražiti najunutarnjije svoga hrama, kako bi našao Boga u samome sebi, jer Isus je učio da je svaki čovjek hram Božji i da Duh prebiva unutra u svakom čovjeku.

Tako poneka istina još zablista kroz Bibliju. Da bi se našla potrebno je mišljenje srcem, koje je kod mnogih svećenika i župnika bilo zakopano kad su postali teolozi, budući da je teologija sredstvo sa svrhom, što znači zvanje. Kultni postupci su bili preuzeti iz vremena poganstva a time i iz mnogoboštva, a svećenički stalež ih je više puta pripisivao prorocima Starog zavjeta, dakle umotvorine unio u Bibliji. U Starom zavjetu nailazimo na krvave priče. Da je Bog navodno naredio napasti i poubijati susjedne narode i osvetiti se bližnjem. Bog o kome čitamo u Starome zavjetu bio je okrutan Bog, koji je navodno govorio preko proroka da se prinose žrtve životinja i krvi pa čak i ljudske žrtve, zagovaranjem ratova i sličnog. Isus je učio o drugom Bogu, Bogu ljubavi, o Ocu koji ljubi svu svoju djecu.

Koji je Bog govorio u Starome zavjetu – ali ne preko proroka; to im je bilo samo pripisano – a tko je govorio u Novome zavjetu kroz Isusa? U Starom zavjetu svećenički je stalež, u riječima proroka što su nam predajom prenašane, unio svoje vlastite predodžbe koje su još uvijek bile zarobljene krvoločnim mnogoboštvom. Pozivanjem na Novi zavjet, današnji se svećenički stalež i nadalje bavi poganskim kultnim postupcima.

Od Isusa je prošlo 2000 godina. Isusovo učenje koje govori o vječno dobrome Ocu koji ljubi, palo je kao žrtva teologije.

Stručnjak katoličke teologije:

Ova slika o vječnome Ocu koji ljubi, u Isusovo vrijeme se razlikovala od drugih predodžbi Boga – kako u narodu Izraela, tako i u susjednim narodima s mnogoboštvom. Onako kako ju je Isus kazao i živio, bila je jasna i jednoznačna. Unatoč tome svećeničkom je staležu uspjelo nositi dalje ono okrutno i kultno starozavjetne slike Boga i unijeti ga u kršćanstvo.

Poganski kultni postupci su odgovarali vjerovanju u različite bogove, odnosno idole. Kameni oltar zauzima puno prostora i u starozavjetnim spisima; što znači da nisu bile važne samo riječi i molitve, nego se veliki značaj pripisivao materijalnom, očiglednom, žrtvenoj životinji, tamjanu, vodi, ulju i posebnoj odjeći.

Prorok:

Što je danas drugačije? Jedino su kultni postupci suptilniji i rastrošniji. Materijalizam crkava postao je bogatstvom zahvaljujući vjernicima koji plaćaju. 

Stručnjak katoličke teologije:

U vezi s kultnim postupcima koji su postali suptilniji želio bih reći sljedeće: Za održanje dogmi, od Isusova vremena, bile su razvijeni novi kultni postupci, slično kao u poganstvu, npr. za pojačavanje dogme trojstva znak križa, trostruko incenziranje (mahanje tamjanom), ukrašavanje kultnog prostora (tabernakul, “vječno svjetlo”, golub…) ili sve one ceremonije i kultni postupci Velikog tjedna, također i mnoge procesije i mnogobrojne ceremonije pri podjeli sakramenata.

Oltari su preuzeti iz prethodnih milenija; oni su bili u upotrebi i kod izraelićana. Abraham je došao iz naroda u predjelu Ura. On je doduše napustio vjeru u bogove svojih otaca – budući da je u svojoj nutrini razabrao glas Boga, Jednoga, kojega je slijedio – ali je zadržao izvanjsku ceremoniju žrtvovanja svome Bogu. Spoznaja jednog Boga bila je njegov prvi korak iz mnogoboštva.

Kada je Abraham povjerovao da taj Bog od njega traži da žrtvuje svog sina, anđeo ga je podučio da se ne radi o ljudskoj žrtvi, dakle o krvnoj žrtvi, već o napuštanju vezanosti i ovisnosti. Time ga je Bog poučio prvoj zapovijedi “Nemaj drugih bogova osim Mene” kao npr. vezanosti i ovisnosti o ljudima. Izvještaj 1.Mojsije 22, pokazuje svijest onih ljudi koji su napisali sljedeće: “Anđeo Gospodnji s Neba reče: Ne polaži svoju ruku na dječaka i ne čini mu ništa; jer sada znam da se Boga bojiš i da nisi mene radi  poštedio svoga jedinog sina.” 

Kada pomislim na tvoju riječ o “majstorima ceremonije” pada mi na pamet izvještaj o posljednjoj večeri. Kako se iz nje mogao razviti žrtveni postupak kakav se danas prakticira u katoličkoj crkvi, bez poganskih umetaka teško se može objasniti, ako promislimo što je rekao i htio Isus iz Nazareta: Na oproštajnom objedu sa Svojima govorio je o tome da će predati Svoj život, pruživši svojim apostolima kruh i vino kao simbol za predaju svoga tijela i krvi. Istovremeno im je zapovjedio da večeru i ubuduće slave zajedno Njemu u spomen, a da kruh i vino uzimaju kao simbol unutarnjeg jačanja pomoću Njega. On međutim nije rekao da iz tog spomen-objeda treba nastati ritual pomirbene žrtve, gdje svećenici pomoću magične formule pretvaraju kruh i vino u tijelo i krv Isusovu i na oltaru je prinose Bogu kao pomirbenu žrtvu.

Postalo mi je jasno: Kad bi Isus danas došao, dospjelo bi sljedeće “čišćenje hrama”.

Mogli bismo uostalom odgovarajuće reći o svim sakramentima:

Isus nije krstio;

Isus nije slušao ispovijedi;

Isus nije dijelio pričest;

Isus nije krizmao;

Isus nije posvećivao svećenike;

Isus nije blagoslivljao brakove;

Isus nije pomazivao bolesnike. 

Sve ceremonije i kultovi su stanja razvoja s korijenima u mnogobožačkim  narodima.

Stručnjak evangeličke  teologije:

Katolička crkva iz mnogih crkvenih postupaka ističe sedam takozvanih sakramenata, takozvanih “sredstava milosti” – krštenje, krizma, euharistija, ispovijed, pomazanje bolesnka, posvećenje svećenika, brak. Evangelička je crkva ovaj broj smanjila na dva do tri, na krštenje i pričest, eventualno još ispovijed, odnosno pokoru. Kriterij za sakrament po katoličkom i evangeličkom učenju je da je Isus to tako odredio. Da bi time bio vezan jedan izvanjski znak. 

Ali ako se propita kod Isusa iz Nazareta, postaje jasno da On nije odredio takve sakramente.

Isus je rekao: “Poučite, a onda krstite” (Mt 28,19). Međutim, nije Mu pritom bio važan izvanjski postupak krštenja, već unutarnje duhovno krštenje. Ljudi koji čvrsta koraka i nepokolebljivo idu putem prema srcu Božjem, i koji su primili duhovno krštenje, bivaju primljeni u središte duhovno krštenih.

U crkvama se dalje tvrdi da pri krštenju postupa Bog sam, da On pritom sklapa savez s nama. Time se podmeće da Bog pri ceremoniji postupa u crkvenom smislu i da utemeljuje crkveno članstvo. Ipak, Boga se samo koristi u vlastite svrhe. Ne postupa Bog, već svećenik i župnik. Isus nije nikada objavio takvo učenje o Božjem postupanju, za vrijeme nekog sakramenta ili ceremonije. 

Isus nije nikada učio krštenje novorođenčadi što je evangelička crkva učinila obaveznim oblikom krštenja jer svakom čovjeku treba biti moguće da se slobodno odluči. Najprije dolazi poučavanje, kao što piše i u Bibliji; zatim se čovjek može odlučiti: za ili protiv. Odluči li se za to – i živi po tome, jednom će doći vrijeme za duhovno krštenje. Tako je to Isus htio.

Ali evangeličke crkve toga se nisu nikada držale. 1956. su povrh toga izmijenili svoju Luterovu bibliju. Riječ “poučavati” bila je tada prevedena s “učiniti učenicima”.

U novijim udžbenicima, na primjer za poduku krizmanika, u odnosu na to mjesto odjednom se po smislu tvrdi da bi se trebala već dojenčad “učiniti učenicima” tako da ih se krsti. U svezi s tim “poučavanje” je palo u vodu. Tako je došlo do falsificiranja Isusove riječi.

Odlomak iz brošure: Prorok br.13 pod naslovom: “Zaklopite Bibliju! Izdaja Isusa Krista i proroka” 

Priredila: Ana Jurić