Prijašnji i današnji svećenički stalež, takozvani posrednici između Boga i ljudi, uvijek su koristili i koriste svjetovnu vlast. U mnogim situacijama bili su huškači protiv onih koji drugačije vjeruju, a država je bila izvršni organ njihove hajke.

Razgovor Božje proročice za današnje vrijeme sa katoličkim i evangeličkim svećenikom

Prorok:

Svećenici su u svim vremenima  predstavljali izdvojeni stalež koji je obavljao kultne obrede koje nijedan laik nije smio preuzeti. Nije li još i danas tako da se pred očima crkvenih vjernika prikazuje kako su svećenici i župnici nešto naročito, jer oni navodno objavljuju i drže Zakone Božje – a katolički teolozi još i crkvene dogme, u koje se mora vjerovati pod svaku cijenu, sve do prijetnje vječnim prokletstvom, svejedno odgovaraju li stvarno volji Božjoj ili ne, jer je dovoljno da ih objavi papa ili da su usvojene koncilom.

Koliko mi je poznato, ceremonije, rituali i običaji takozvanih kršćanskih crkava danas, odgovaraju različitim kultnim postupcima poganstva. U pogansko vrijeme postojao je oltar na kojem su se obavljali žrtveni obredi i gdje su se životinje prinosile bogovima. Krv životinja se isto tako prolijevala po oltaru i palio tamjan.

I danas takozvane kršćanske crkve imaju svoje oltare i svoje majstore ceremonija koji se nazivaju svećenicima i župnicima. Kako se mogu današnji običaji: teološki studij, posvećenje svećenika, zaređivanje župnika, oltari, rituali, ceremonije, dogme, tamjan, sveta voda, štovanje relikvija, ispovijedanje vjere bez ispunjavanja Božjih Zapovjedi, spojiti s Isusovim učenjem? To isto vrijedi za darovanje svijeća, oprost, oproštenje grijeha od strane svećenika i župnika, hostija kod pričesti, pomazanje bolesnika, kao i obožavanje Marije. 

Isus međutim nije govorio o svemu ovome. On nije bio teolog, nego muž iz naroda koji se nije razlikovao od naroda titulom, sredstvima i novcem. On nije učio o podizanju žrtvenih oltara niti išta od onoga što se svečano obavlja u katoličkoj crkvi. On isto tako nije učio da ljudi trebaju studirati Boga, kako bi zatim bili svećenici ili župnici. On nije postavio ni župnike ni svećenike. Isus, Krist nas je učio jedinstvu, govoreći po smislu: Jedan je vaš Učitelj, Krist; a vi ste svi braća. Ta izjava govori sama za sebe: Time je Isus mislio jednakost, a ne “gore” i “dolje”, hijerarhiju “velikodostojnika” i podčinjenih. Isus znači nije postavio nikakvu crkvenu vlast kao posrednika između Boga i čovjeka.

Prijašnji i današnji svećenički stalež, takozvani posrednici između Boga i ljudi, uvijek su koristili i koriste svjetovnu vlast. U mnogim situacijama bili su huškači protiv onih koji drugačije vjeruju, a država je bila izvršni organ njihove hajke.

Koliko mi je poznato u prijašnjim vremenima “sudac” je često bila politička vlast. U današnje vrijeme to su predsjednici, ministri, zastupnici i slični. Kada je u prijašnjim vremenima svećenički stalež istupio u javnost i htio upotrijebiti narod u svoje ciljeve, suci su bili često prisutni.

Kako je u našem vremenu? Također su i danas svjetovne i crkvene vlasti u prvom planu, a narod, kao i u prijašnjim vremenima, otraga. Je li Isus to tako činio i učio? Je li On bio za razlike u narodu, za gore i dolje, ili je bio za jednakost i jedinstvo?

Stručnjak katoličke teologije:

Isus je vidio te razlike i oslovio je tadašnje vođe naroda. Pa ipak konstatiram da u svim religijama nalazimo isto: svećenici tvore jedan odvojeni stalež koji je većinu ljudi opsjenjivao i opsjenjuje da je Bog “tajna”, nešto tajanstveno što ne dopušta da Mu se gleda u karte. Tako se npr. u “Katekizmu katoličke crkve” na temu bolest kaže:

“Narod Izraelov doživljava da je bolest na tajanstven način povezana s grijehom i zlom.” ( Br. 1502)

Ili:

“Bolest i patnja oduvijek pripadaju najtežim ispitima u čovjekovom životu.” (Br. 1500)

Ili:

” Na križu je Isus cijeli teret zla uzeo na sebe. On je oduzeo ‘grijeh svijeta’ čija je posljedica bolest. Svojom patnjom i svojom smrću na križu, Krist je dao novi smisao patnji: Ona nas dakle može oblikovati poput njega i ujediniti nas s njegovom otkupljujućom patnjom.” (Br. 1505)

Ili:

“Patnje koje se trebaju podnijeti, mogu imati sljedeći smisao: ‘Za tijelo Kristovo, crkvu, u svome zemaljskom životu dopunjavam ono što još nedostaje  u Kristovoj patnji’. (Kol 1, 24) (Br.1508)

Ovdje se za tajnu uzima još tajanstveniji Pavlov citat. Takve tajanstvene rečenice stvaraju udaljenost, i kod mnogih crkvenih vjernika stvaraju utisak da je to stvarno tako. I oni gledaju uvis prema onima koji sebi daju izgled kao da razumiju te dublje odnose.

Ili:

 Kako je Bog objavio svoje ime Mojsiju, u katekizmu katoličke crkve objašnjeno je na sljedeći način: “Objavljujući svoje tajanstveno ime JHVH – ‘Ja Sam onaj koji jest’ ili ‘Ja Jesam koji Jesam’ Bog kaže tko je i kojim ga imenom treba osloviti. To Božje ime je tajanstveno, kao što je i sam Bog tajna…” (Br. 206)

Ili: 

Iako se Bog objavljuje, ipak On ostaje neizreciva tajna’Kad bi ga razumio, to ne bi bio Bog’ (Augustin). (Br. 230)

Ili:

” U Mariji Sveti Duh ostvaruje milostivu odluku Oca. S Duhom Svetim i preko Njega djevica Marija začinje i rađa Sina Božjeg. Snagom Duha i vjere, njeno djevičanstvo postaje plodonosno na jedinstven način.” (Br.723)

Ili:

Da bismo dokučili tajnu crkve, moramo najprije razmišljati o njenom početku u odluci presvetog trojstva i njenom uznapredovalom ostvarenju u povijesti”. (Br. 758)

Ova i mnoga druga mjesta hoće kod vjernika izazvati dojam da su crkva i župnik potrebni, da bi se  moglo razumjeti Boga.

Prorok:

To dakle znači: Bog nam ne može objaviti sve, jer je On i sam tajna i prema tome ima i Svoje tajne. Hoće li nas crkveno učenje o tajnama možda indirektno obmanuti  da i mi ljudi možemo ponešto zatajiti pred Bogom? U svakom slučaju, izgleda da neki crkveni vođe polaze od toga u svom djelovanju.

Onaj koji rado govori o tajnama, najčešće želi nešto sakriti, nešto što se ne treba objaviti, jer bi u danim okolnostima moglo biti kažnjeno. Iz toga se može prepoznati nesavršenost čovjeka koji se želi sakriti iza svojih tajni da ne bi bio izložen prijekoru ili čak optužbi za kažnjivo djelo.

Svećenički stalež znači Bogu pripisuje ono što je odviše ljudsko. Teolozi i njima ravni intelektualci i “privilegirani” koji se žele uzdići nad narodom, ponosni su na svoju takozvanu logiku. Oni međutim Vječnome osporavaju logiku, jer dopuštaju izjavu koja se pripisuje takozvanom crkvenom ocu Augustinu ili također crkvenom učitelju Tertulianu: “Credo  quia absurdum” – “Vjerujem jer je apsurdno”.

Koliko mi je poznato, protivnici ranokršćanskog duhovnog učitelja Origena, predali su godine 542. papinom izaslaniku Pelagiju tužbu za kralja Justijana u Konstantinopolu. Dakle već je tada počelo s pozivanjem države u pomoć protiv onih koji misle drugačije. Ubrzo nakon toga, godine 543. Justinijan je sazvao sinodu preko patrijarha iz Konstantinopola i uputio  skupu devet kraljevskih prokletstava kojima bi trebalo osuditi Origena. Dva su od njih glasila ovako:

“Ako netko kaže ili misli da su ljudske duše ranije postojale, utoliko da su ranije bile duhovna bića i svete sile, ali im je dosadilo gledati Boga, te su se okrenule lošem, te se stoga Božanska ljubav u njima ohladila, čime su dobile ime ‘duše’ i za kaznu bili poslane u tijelo – neka bude proklet”.

“Ako netko kaže ili misli da je kazna demona i bezbožnih ljudi privremena i da će jednog dana završiti, ili da će demoni ili bezbožni ljudi biti ponovno dovedeni, neka bude proklet.”

Koliko mi je poznato, deset godina kasnije prokletstvo je bilo ponovljeno i dopunjeno na sveopćem Koncilu u Konstantinopolu. Na taj način je državna crkva uklonila središnje sadržaje učenja Isusa iz Nazareta: poruku o Bogu-Ocu koji ljubi, koji nikoga ne proklinje, ne izopćava niti osuđuje, nego koji će sve duše i ljude, cjelokupno palo stvaranje donijeti natrag u vječnu domovinu pomoću Isusovog otkupiteljskog djela putem slijeđenja Njegovih učenja, kojima spadaju predegzistencija duše prije svog utjelovljenja i mogućnost ponovljenih utjelovljenja. Ovi  sadržaji vjere u Konstantinopolu su bili prokleti.

Time je državna crkva imala u ruci najjače oružje protiv svih onih koji nisu htjeli slijediti njeno učenje. To je prijetnja vječnim prokletstvom koje je državna crkva osobito provodila u sljedećih tisuću i pol godina. Ono je postalo i duhovnom podlogom inkvizicije i križarskih ratova koji su milijune ljudi koštali života. Poricanjem predegzistencije ljudske duše ona postaje privjeskom akta ljudskog začeća, kojim bi ona navodno trebala prvi put nastati. Njena tjelesna sudbina biva istrgnuta iz povezanosti slijeda mnogih egzistencija. Time se također kida povezanost uzroka i posljedice, sjetve i žetve. Patnja koja se pojavljuje u ljudskom postojanju postaje neobjašnjiva neprilika. Bog iznova dospijeva u sumnju da je samovoljan Bog koji kažnjava kako Mu se svidi, naročito one koji ga ljube.

Stručnjak katoličke teologije:

Izgovorila si toliko mnogo važnih rečenica, da jednostavno moram prekinuti.

Rečenica “Bog iznova dospijeva u sumnju da je samovoljan Bog koji kažnjava kako Mu se svidi, naročito one koji ga ljube” budi u meni mnoge situacije u kojima sam s pozicije teološkog obrazovanja trebao opovrći tu sumnju, ali nisam mogao, jer ni sam nisam bio siguran. Što da misli i osjeća čovjek u čijem se životu odjednom ustanovi neizlječiva bolest, iako ga obitelj i susjedi cijene kao dobrog čovjeka? On mora Boga smatrati nepravednim, jer od svećenika još nikada nije čuo da su udarci sudbine možda i  posljedice vlastitog ponašanja u ovom ili u ranijim životima, po zakonu sjetve i žetve, o kojem je govorio i Isus iz Nazareta – što naravno nikome ne daje za pravo da na sudbinu svoga bližnjeg ukazuje moralnim kažiprstom ili da mu čak otkazuje potrebnu pomoć.

Takav čovjek nikada nije čuo ni o tome da na Zemlji možemo biti više puta, a još manje da naša duša ima predegzistenciju, što znači da smo izvorno savršena bića koja su se vlastitom odlukom odvojila od svoga Stvoritelja i Oca. Da na ovoj Zemlji imamo mogućnost prepoznati tu pogrešnu odluku i preobratiti se, svećenici prešućuju, pa čak i osuđuju kao pogrešno učenje.

Prorok:

U svim je vremenima proročka riječ polazila od predegzistencije duše i njenog višekratnog utjelovljenja, što je između ostalog obrazloženo u Zakonu sjetve i žetve. Također su i Isus iz Nazareta i Njegovi učenici pretpostavljali to znanje. Duhovni učitelj ranoga kršćanstva, Origen, izričito je govorio o predegzistenciji duše, o čistim bićima koja smo jednom bili. Ponovno rođenje bila je logična pretpostavka njegovog učenja o vođenju kući svih duša i ljudi, prema kojem ćemo se kao čista bića vratiti svom izvoru, onda kada svoj pad, tj. otpadništvo od Boga otklonimo pomoću božanskog u sebi i te grijehe više ne činimo. Origen je govorio o tome da svatko tko je otpao, pri silasku s Neba na Zemlju mijenja svoje tijelo isto tako često kao i svoje prebivalište. Crkva je ovo Origenovo učenje o predegzistenciji duše proklela kao krivo učenje da bi sačuvala svoj položaj kao “pastira” svoga stada. Ipak, učenje koje je Origen donio ljudima uvijek je iznova dolazilo i dolazi, također i u današnjem vremenu preko proročke riječi, preko objava Krista Božjeg, jer je istina.

Uz pomoć države, jedna religiozna zajednica koja se domogla moći i ugleda, isposlovala je provođenje sadržaja svoga religioznog vjerovanja, koje prema priznanju jednoga njenog  vodećeg predstavnika sadrži nešto “apsurdno”. Sotona nije mogao postupiti genijalnije kako bi čovječanstvo ponovo odvratio od Isusove radosne vijesti.

Postavlja se još pitanje o egzistenciji duše:

Ako Bog stvara dušu tek pri začeću djeteta, tko je onda stvorio dušu Boga, kojeg je navodno rodila Marija, jer se Marija naziva “Bogorodica” i “majka Božja”?

Stručnjak katoličke teologije:

Logički  promatrano, morao bi postojati neki Nad-Bog.  Jasno je da je Marija majka Isusa iz Nazareta u kome se inkarnirao Sin vječnoga Oca.

Prorok:

Jedno daljnje pitanje stručnjaku katoličke teologije: 

Katolička crkva govori o tri božanske osobe, o osobi “Bog Otac”, osobi “Bog Sin” i osobi “Sveti Duh”. 

U odnosu na Isusovo začeće kaže se: Marija je bila “zasjenjena” Duhom Svetim. Ne treba li “zasjenjena” u stvari značiti “prosvijetljena” jer se sjena odnosi na svijet, a Duh, kako je poznato je Svjetlo? Dakle, Marija je začela od osobe Svetog Duha. Prema tome nju je oplodila osoba. Dakle i nadalje ostaje pitanje: Tko je stvorio dušu BOGA, jer kako je već rečeno, Marija je nazvana “Bogorodica” i “majka Božja”?

Stručnjak katoličke teologije:

Crkva govori o tri božanske osobe koje su jedan Bog. Dakle u vezi s Marijom aktivna je samo jedna osoba, ali ujedno Isus kasnije naziva Boga-Oca Svojim Ocem. Moram priznati da me to čini nekako bespomoćnim i zbunjenim.

Po drugom pitanju – “Marija je bila zasjenjena Duhom Svetim” – mogu samo zaključiti, da se kod navještenja anđela – u njemačkim prijevodima Biblije svuda govori da je snaga Božja “zasjenila” Mariju. U objašnjenjima o tome upućuje se na oblak koji je 40 godina stajao iznad zavjetnog šatora, a izraelićanima je bio znak Božje prisutnosti.

Ali kao i uvijek, ljudi su više gledali na sjenu, koja je značila zaštitu od vrućine, nego na svjetlo, što je Bog za njih htio biti. Što god vjerovale institucije, tvoje pitanje kako je “osoba Sveti Duh” nekoga mogla začeti, mnogima će otvoriti oči, također i za to da je Isus i prije Svoga rođenja imao dušu, svakako neopterećenu vlastitom krivicom, i da je On u tom “titranju” došao k  o n i m  roditeljima koji su stojeći u Bogu, bili pretežito čista i nesebična bića.

Predodžba crkve sigurno ide u pravcu “oplodnje” ili “začeća” preko Svetog Duha; ona to ipak ne izgovara tako fizički-materijalno. Ona kaže: “Jer dijete koje ona očekuje je od Duha Svetoga.” (Mt 1, 20)

Prorok:

Isus nije bio Bog, nego Sin Božji. On sam je rekao: “Moj je Otac veći od Mene.” Dakle Bog, Bog-Otac je veći od Isusa. Marija je nazvana “Bogorodica”; znači da se utjelovio Bog, odnosno Bog-Otac.

Ako je Sveti Duh osoba, zašto onda Katolička crkva govori o izlijevanju Svetoga Duha koji je na blagdan  Duhova, kada su se vjernici, apostoli i učenici sakupili, postao vidljiv kao plameni jezici nad njihovim glavama? Je li se ovdje osoba Sveti Duh preobrazila i postala tekućom – jer se kaže “izlijevanje Svetog Duha ” – ili se pretvorio u plinoviti plamen kao plameni jezik? Ili taj događaj spada pod izjavu jednog crkvenog oca “credo quia absurdum”,   što znači “vjerujem jer je apsurdno”?

Odlomak iz brošure: Prorok br.13 pod naslovom: “Zaklopite Bibliju! Izdaja Isusa Krista i proroka” 

Priredila: Ana Jurić