Isključuje li vjera ljudska prava

Početna stranica » Analize i stručne analize » Zaraze su kosile narode, rušile carstva i poretke, poticale razvoj tehnologije i reforme, zaustavljale i širile religije

Zaraze su kosile narode, rušile carstva i poretke, poticale razvoj tehnologije i reforme, zaustavljale i širile religije

Izvor: http://ideje.hr/zaraze-su-kosile-narode-rusile-carstva-i-poretke-poticale-razvoj-tehnologije-i-reforme-zaustavljale-i-sirile-religije/

Božo Kovačević / 9. travnja 2020.

Ako mu nisu presudile unutrašnje proturječnosti niti išta od onog što su svjesno i organizirano poduzimali ideološki protivnici kapitalističkog poretka, može li mu – kao što je kuga presudila antičkome svijetu u 6. stoljeću i europskom feudalizmu u 14. – presuditi korona virus, pita Božo Kovačević u detaljnom pregledu kako su zaraze izazivale promjene političkih i društvenih sustava, religiozne, tehnološke i promjene ekonomskih odnosa. Što će se dogoditi s EU, što s vodećom ulogom SAD-a u svijetu?

 

  • Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi
  • Virus i potres

Budio sam se, bdio i na spavanje lijegao s korona virusom u glavi nadajući se da ga neću uskoro imati i u plućima. Nekoliko dana nakon što je grunuo potres gotovo da i nisam spavao jer me budio svaki potmuli zvuk, huk vjetra, lupkanje prozora, zujanje automobilskog motora u daljini, dotad zanemarivano tajanstveno tiho povremeno pucketanje koje dosad nisam ni pokušavao objasniti, odgonetnuti mu uzroke i dokučiti moguće posljedice. U trenu bi sijevnule pomisli o najkobnijim uzrocima i slike najpogubnijih posljedica. I danas me uznemiri čak i glazba s uređaja u susjednoj sobi kad zasviraju basovi, a meni se želudac stisne jer mi se učinilo da zid vibrira snažnije nego zrak. Dok sam do potresa opušteno uživao pod tušem neosnovano se tješeći da i time, barem minimalno, pridonosim smanjivanju opasnosti od korona virusa, prvih nekoliko dana poslije potresa sam sa strepnjom ulazio u kupaonicu bojeći se da me potres ne iznenadi golog, mokrog i nezaštićenog i takvog me zatočiti pod ruševinama.

Poprilično apokaliptična situacija. Premda: struje ima, na plinu se kuha i grije, voda iz slavina uredno teče, internet radi, mediji informiraju, razgovara se telefonom s onima s kojima se ne možemo sretati iako nisu daleko, a i s onima koji su daleko pa sada zbog svega što nas je zadesilo zovu češće nego što bi inače zvali. Uspostavlja se neka nova normala, bijeg od onih koji su tu i prisnost s onima koji su daleko.

No, kako se ipak potvrdio obrazac koji je seizmologija davno otkrila i kako su potresi koji su uslijedili poslije glavnog udara uglavnom sve slabiji, ne očekujemo da će se uz već postojeće pukotine na zidovima pojaviti nove, prestajemo strepiti od fatalnog ishoda i, s nadom da ćemo potisnuti sjećanje na strašnih desetak sekundi nedjeljnog jutra 22. ožujka, prepuštamo se postojanom, ravnomjerno raspoređenom globalnom strahu od korona virusa.

  • Epidemija posredovana medijima

Nama se o posljedicama virusa govori putem brojki, riječi i slika. Malo tko od nas je svjedočio očajničkim pokušajima umirućih da udahnu zrak i njihovim izbezumljenim pogledima nevjerice da su maske, zaštitna odijela i cijevi respiratora posljednje što vide; ili užasu starijih kad shvate da za njih više nema mjesta ni na kraju reda za intenzivno liječenje ma koliko da je red dugačak i ma koliko da je liječenje uzaludno. Ti će prizori trajno uznemiravati liječnike i sestre uskraćujući im spokojan san. Ponešto vidimo putem televizije i interneta, ponešto nam kažu, ponešto doznamo iz članaka koje u uobičajenim okolnostima ne bismo ni pogledali, ali većini nas hropac i umiranje dosad se nisu događali u neposrednoj blizini.

Ako ta posredna svjedočenja, statistike i predviđanja tako snažno utječu na nas, kako li je bilo našim precima kad su različite kuge otpočinjale svoje nemilosrdne pohode izobličujući i ubijajući poznate i nepoznate na ulicama, na brodovima, u kućama i na poljima od Atene 430. godine prije naše ere, preko Justinijanove kuge 542. godine naše ere pa do velike kuge, crne smrti koja je cijelu Europu iznurivala od 1347. do 1380. godine. Američki Indijanci možda nam nisu jednako bliski preci kao europski kolonizatori, ali njihove patnje zbog ospica od kojih su masovno umirali u državi New York od 1592. do 1596. godine nisu zbog toga bile ništa manje. Ospicama, na koje oni nisu imali nikakav imunitet, namjerno su ih zarazili Europljani prodajući im deke kojima su se prethodno pokrivali bijeli bolesnici zaraženi tom bolešću.

 

  • Epidemije nekad

Ivan iz Efeza je, tražeći dokumente za svoju povijest kršćanskih svetaca, putovao iz Konstantinopola do Aleksandrije i natrag baš u vrijeme izbijanja Justinijanove kuge. Nesmotrenog, kakav je očito bio jer je u takvim okolnostima putovao baš onim putevima kojima se širila kuga, pratila ga je nevjerojatna sreća jer je sve to preživio i opisao. Na putu kroz Palestinu naišao je na gradove čije je sveukupno stanovništvo bilo zbrisano. Duž puteva ležali su leševi jer nije bilo nikoga tko bi ih pokopao. Na drugim mjestima „neki ljudi prenosili su leševe cijeli dan dok su ostali cijeli dan kopali grobove“. (Little 2006 29) Justinijanova kuga ubila je barem dvadeset pet milijuna ljudi. Od 508 tisuća stanovnika Konstantinopola kuga je pokosila njih 244 tisuće. Kako je izgledala svakodnevica Konstantinopola pokušao je dočarati William Rosen:

“Kako umiruće ljudsko tijelo postaje nesposobno zamijeniti krv bez kisika onom koja ga ima, mišići koji okružuju ljudske glasnice postaju kiseliji. Počinju se grčiti i proizvode karakterističan suhi, drhtavi zvuk. Normalni ljudski život u Konstantinopolu postao je preplavljen zvukom tisuća smrtnih hropaca dnevno.” (Rosen 2007 211)

Taj zvučni efekt bio je, u slučaju oboljelih od plućne kuge, upotpunjen iskašljajem koji „u početku sluzav, ubrzo postaje krvav, a zatim postaje jednoliko ružičast ili svijetlo crven (nalik na sirup od malina) i pjenušav“, kako nas uči Wikipedia.

Tako je bilo i osamsto godina kasnije u Londonu gdje je crna smrt, nazvana tako zbog mrlja koje bi se pojavile na tijelu umirućih, od 1347. do 1351. godine odnijela polovicu stanovnika, njih oko sto tisuća. Čak dvije trećine studenata Sveučilišta u Oxfordu smrt je spriječila da završe studij. „Četiri petine stanovnika Marseillea umrlo je.“ (Kohn 2008 31) Pretpostavlja se da je, kao i u vrijeme Justinijanove kuge, tijekom te četiri godine umrlo dvadeset pet milijuna Europljana. U Aziji, otkuda je kuga ovaj put došla do Europe, bilo je možda i više žrtava. Neke procjene govore da su u Aziji stradale tri četvrtine ukupnog broja stanovnika.

O tome kako se 1348. godine „u slavnoj Firenci, najljepšem od svih talijanskih gradova, nastanila smrtonosna kuga“ iz prve je ruke izvijestio veliki Boccaccio. On je opisao kako su se „u njezinim začecima i u muškaraca i u žena javljale neke otekline, ili na preponama ili pod pazusima, od kojih su jedne rasle u obliku obične jabuke, druge u obliku jajeta, neke su rasle više, neke manje, a narod ih je nazivao micinama. I za kratko vrijeme počinjala bi se rečena smrtonosna micina bez iznimke širiti s tih dijelova tijela po cijelom tijelu, i ubrzo nakon toga počinjala su se mijenjati i obilježja rečene bolesti, pretvarajući se u crne ili modre mrlje koje su se mnogima pojavljivale po rukama i bedrima, a i po svim drugim dijelovima tijela, negdje krupne i rijetke, a negdje sitne i guste. I kao što je micina na početku bila, i još uvijek bješe, nepogrešiv znak buduće smrti, tako i te mrlje bjehu svakome na kome bi se pojavile.“ (Boccaccio 8) Nenadmašni Boccaccio nije se zadržao na opisu simptoma bolesti, nego je naznačio i dijagnozu društvenih posljedica epidemije: „Uz to je i veliki broj bio onih koji su izgubili živote, a možda bi i preživjeli da im je netko pomogao, pa je po gradu, što zbog neimanja prikladne njege koja oboljelima nije bila dostupna, što zbog smrtnosti kuge, bilo veliko mnoštvo onih koji su po gradu i danju i noću umirali, u tolikom broju da je strašno bilo o tome i slušati, a kamoli tome svjedočiti.“ (9)

  • Krhkost spoznaja

Većina nas nije vidjela ništa slično. Mi vidimo krivulje na grafikonima i čitamo brojke. Dok se sve događalo samo u Kini, nije nam se činilo da je tako strašno. Kako su vlade jedna za drugom počele donositi sve drastičnija ograničenja da bi nas na kraju stijesnile unutar zidova naših nastambi, strah je postao opipljiv. Odjednom se zaštita od neugodnih djelovanja prirodnih sila zajamčena znanošću i medicinom počela pokazivati kao iluzorna. Premda je brzo otkrivena genetska struktura novog korona virusa i utvrđeni su načini njegova prenošenja, zasad jedini pouzdani postupci za smanjivanje izgleda zaraze svode se na isto ono što su prije dvije i pol tisuće, prije tisuću i pol ili prije sedamsto godina tadašnji liječnici mogli preporučiti izbezumljenom pučanstvu: osobna higijena, izolacija i socijalna distanciranost. U svim vremenima, pa i u vrijeme kuge u Firenci koju je tako plastično opisao Boccaccio, bilo je onih koji su mogli priuštiti si ugodniji, manje smrtonosan vid socijalne distanciranosti i samoizolacije od onog u nehigijenskim gradskim stanovima.

 

Cijeli je Dekameron ispričan u jednoj takvoj samoizolaciji preživjele firentinske zlatne mladeži. A tih desetero sretnika očito nisu bili jedina takva skupina jer, kako nas u predgovoru izvješćuje Boccaccio, bilo je dosta „onih koji držaše da ih umjeren život i uzdržavanje od svake suvišnosti može zaštiti od te nepogode te, sačinivši družbu, živješe odvojeni od svih, i skupljajući se u one kuće gdje ne bijaše nijednog bolesnika i zatvarajući se u njih, da bi ljepše živjeli, umjereno se služeći najukusnijim jelima i najboljim vinima te izbjegavajući svaku neumjerenost, ne razgovarajući ni sa kim i odbijajući čuti izvana bilo kakvu vijest o smrti ili o bolesnima, prebivaše uz muziku i one užitke koji im bijahu dostupni.“ (8)

O uzrocima bolesti znamo neizmjerno više nego što su najučeniji ljudi prošlih vremena mogli znati. Znanost i medicina udružene u okviru politika javnoga zdravstva gotovo da su istrijebile ili barem pripitomile donedavno kobne bolesti kao što su kuga, velike boginje, ospice, tuberkuloza i gripa. Zbog toga smo se možda uljuljkali u uvjerenju da će predani istraživači u futuristički opremljenim institutima, čije nas postojanje ne zaokuplja u vremenima mira i blagostanja, i ovaj put iznaći rješenje kojim će uhodane načine ostvarivanja ljudskih svrha i interesa s lakoćom obraniti od slučajno nastalih kemijskih spojeva i genetskih mutacija kakve se u prirodi neprestano događaju.

Razum govori da deseci ili čak stotine tisuća umrlih u odnosu na današnji broj stanovnika svijeta ne daju nikakvu osnovu za usporedbu sa zdravstvenim kataklizmama koje su u prošlosti potamanile polovicu ili tri četvrtine ukupnog broja stanovnika nekoga grada, neke zemlje ili nekog kontinenta. Statistika kaže da će velika većina oboljelih ozdraviti i potiče nadu kod svakog da će preživjeti čak i ako se razboli. Ali i razum i statistika i sve što znamo ipak ostavljaju otvorenom vjerojatnost da se uzlazni smjer raznobojnih krivulja ne promijeni u predviđenom trenutku, da se pokaže uzaludnost ili pogrešnost dosadašnjih nastojanja da obuzdamo širenje tog virusa.

  • Teret spoznate odgovornosti

Naši su davni i ne tako davni preci mogli nagađati čime su razjarili kojeg od svojih bogova i smišljati načine da ga udobrovolje. Oni su u svijesti imali sužen izbor mogućih uzroka masovnih muka koje su epidemijama bile nametnute cjelokupnom stanovništvu. Mogli su pretpostaviti da su griješeći individualno i kolektivno ispitivali granice strpljenja nadležnog božanstva, ali pokretač pošasti bilo je to božanstvo čija je volja svakako bila izvan dosega ljudskog utjecaja. Kolektivna i individualna odgovornost bile su pomiješane. Danas, silna količina dostupnih znanja i informacija svakog od nas suočava sa spoznajom o nepreglednom mnoštvu situacija u kojima je mogao napraviti sudbonosnu grešku. Zbog toga živimo s prenaglašenim osjećajem individualne odgovornosti za moguće propuste i njihove posljedice.

Jasne i precizne upute kažu da ništa ne diram nakon što se izvana vratim doma. Ako me dohvati virus, čime ću to objasniti? Jesam li propustio dezinficirati kvaku, nisam odmah skinuo obuću ili gornje slojeve odjeće nisam isti tren stavio u plastičnu vrećicu pa se virus odlijepio s njih, zaplovio zrakom i dospio do nosa i pluća? Definitivno nisam dezinficirao naočale nakon što sam se vratio iz ljekarne, ali ondje se ionako nije mogao kupiti dezinficijens. Ako se zarazim, hoće li to biti moja krivnja ili rezultat neodgovornosti onih koji su trebali osigurati da barem alkohola bude u potrebnim količinama? Jesam li neoprezno preduboko udahnuo dok sam prolazio pored neznanca na ulici? Ne znam kako je s pravim maskama za lice (kojih uopće nema u slobodnoj prodaji), ali znam da mi se od ove improvizirane platnene zamagljuju naočale pa je radije ne stavljam. Jesam li je skinuo baš na mjestu na kojem je koncentracija virusa bila kobna? Uputa onima koji zbog nečega moraju van ne može biti jasnija: Operite ruke nakon što dodirnete bilo koji predmet ili površinu ili nosite dezinfekcijsko sredstvo. Dodirnuo sam samo kvake na vratima ljekarne, ali ruke nisam oprao nakon ulaska i izlaska. Ondje dezinfekcijskog sredstva nije bilo niti je bilo moguće oprati ruke vodom, a nisam ponio gumene rukavice od kojih imam alergijsku reakciju na koži. Da li sam upravo tu napravio fatalnu, neispravljivu grešku koja bi mene i moje bližnje mogla stajati života?

  • Pandemija i vlast

Reakcije vlasti na pandemiju potjerale su svakog od nas u izolaciju. Taj krajnje atomizirani život nametnut je kao izvanredna mjera i privremeni odgovor na prijetnju nedovoljno poznate sile koju znanost, medicina i država nisu uspjele jednoznačno definirati pa je još nismo prihvatili kao činjenicu na koju se kao na mnoge druge već poznate opasnosti uglavnom ne osvrćemo. Uz iznimke, dakako rijetke, općeprihvaćeno je stajalište da je bolest opasna i da bi, ako joj se države organizirano ne suprotstave, mogla odnijeti milijune života. Premda je uspostava države odgovor na opasnost za živote i imovinu podanika koja proizlazi iz namjera stranaca da nametnu svoju volju, da poubijaju i opljačkaju koga stignu, dakle, država je organizacija uspostavljena za obranu od drugih ljudi (i za organizirane zločinačke napade na njih), a ne od prirodnih katastrofa i epidemija, moderne države su preuzele odgovornost i za pružanje zdravstvene sigurnosti. Dok državu doživljavaju kao isporučitelja sigurnosti, građani su spremni odreći se dijela svojih sloboda i pokoravati se čak i izrazito restriktivnim nalozima vlasti. „Svršni uzrok, cilj ili namjera ljudi (koji po prirodi vole slobodu i vlast nad drugima), kod uvođenja ograničenja nad samima sobom (a tako ih vidimo u državama) jest to da smjeraju prema vlastitom održanju, a time i zadovoljnijem životu“, kaže Thomas Hobbes. (2013 119) Tako bi aktualno, navodno privremeno, odricanje od slobode kretanja i okupljanja trebalo biti investicija koja će se višestruko isplatiti očekivanom zdravstvenom sigurnošću koju bi država ubuduće trebala isporučivati svojim građanima.

Naše se vlasti doista trude poduzeti sve što im temeljna epidemiološka pravila i raspoloživi podaci o korona virusu nalažu, a raspoloživi resursi dopuštaju. Treba ozbiljno razmisliti o tome da li postupaju u skladu s Ustavom kad Kriznom stožeru dopuštaju da donosi odluke o ograničenju slobode kretanja bez prethodne odluke Sabora izglasane dvotrećinskom većim ukupnog broja zastupnika.

Dakako, pitanje je da li se ijedna država može uspješno nositi s pandemijom poput ove. Da li je razumno pretpostaviti da će znanstvenici pronaći lijek ili vakcinu prije nego što cijena mjera za sprečavanje širenja virusa bude veća od koristi koja će se postići njihovom provedbom? Čini se da je u prvom suočenju s krizom vodstvo američke države reagiralo ne shvaćajući ozbiljnost i njezine moguće dalekosežne posljedice.

Izostanak bilo kakvih nastojanja američkih vlasti da aktiviraju raspoložive resurse javnoga zdravstva u prvim tjednima nakon izbijanja pandemije bio je, očito, određen shvaćanjem da je i u medicini u svakom trenutku najvažnije ostvarivati profit. Trumpa i njegov tim općenito je više zabrinjavala krivulja pada indeksa Dow Jonesa nego krivulja rasta broja oboljelih od koronavirusa. Bili su spremni poduzeti sve da zarada najbogatijih ne prestane rasti, a malo ili gotovo ništa da se povećaju izgledi za pravodobno testiranje što je moguće većeg broja građana i odgovarajuće liječenje oboljelih. Pokušaj predsjednika da se prikloni alternativnim činjenicama, kao što je to na oduševljenje svojih pristaša činio od prvog dana svoje vlasti, ovaj put nije se pokazao uspješnim. Već pomalo izbezumljeni guverner države New York Andrew Cuomo, svjestan da ga pripadnost Demokratskoj stranci diskvalificira u predsjednikovim očima, javno je zavapio obraćajući se znanstvenicima i preostalim stručnjacima u državnoj administraciji: „Ljudi od znanosti, vladini profesionalci moraju ustati i pogledati predsjedniku u oči i reći mu da ovo nije politička predstava. To nisu odnosi s javnošću. To nije optika. Cunami dolazi. Mi znamo da je tako.“ (Cuomo 2020)

Trumpove nepromišljene izjave, nedosljedni postupci, nepravodobne i nedorečene mjere te njegova sve vidljivija nekompetentnost za upravljanje složenom administracijom kod mnogih su stvorili dojam da im u kontekstu zdravstvene krize država ne može pružiti očekivanu razinu sigurnosti. Pod sloganom America first Trump je svoju zemlju, u pogledu sposobnosti da oblikuje i provodi konzistentnu politiku javnoga zdravstva, tijekom prvih tjedana pandemije doveo do razine trećerazredne države. Naknadno donesene odluke o masovnom testiranju, tisuće milijardi dolara u proračunu i deseci tisuća respiratora koje će u režimu ratne ekonomije američke kompanije isporučiti bolnicama neće u potpunosti zasjeniti činjenicu da je Kina,  ne osvrćući se na ekonomsku cijenu, umnogome nadmašila Ameriku brzinom uspostave zdravstvene sigurnosti.

  • Pandemija i globalno vodstvo

Nakon što je Amerika pod Trumpovim predsjedništvom odustala od globalnog vodstva u kontekstu multilateralnih sigurnosnih i ekonomskih aranžmana, za sve osim za neke liberalno nostalgične američke komentatore nije bila osobito iznenađujuća činjenica da se nije ni pokušala iskazati kao lider u organizaciji pružanja pomoći onima koji su pandemijom najugroženiji. Kinesku, rusku i kubansku pomoć izbezumljenoj Italiji mnogi na Zapadu ocijenili su tek kao propagandni potez, kao pokušaj zadobivanja političkih simpatija. Izostanak solidarnosti već je toliko ustaljen euroatlantski modus vivendi da je u tom našem svijetu postalo nezamislivo da bi neka država drugoj državi pružila pomoć onda kad je to ovoj potrebno, a ne samo onda kad to pružateljici pomoći izričito konvenira.

Takvo dešperatno stanje Zapada nije ostalo globalno nezamijećeno i moglo bi imati posljedice za raspodjelu uloga u novom međunarodnom poretku. Na percepciju važnosti neke zemlje i njezine poželjnosti za dugoročniju suradnju utjecat će i ponašanje u doba krize. Neki zabrinuti američki komentatori, imajući u vidu izrazitu američku nezainteresiranost za sudjelovanje u očito potrebnim udruženim globalnim naporima za suzbijanje pandemije i za ublažavanje njezinih posljedica, upozorili su da „zemlje koje zrače vjerom u zajedničku humanost i investiraju u izgradnju odnosa u vrijeme globalnih katastrofa često imaju najvažniju riječ u svjetskom poretku koji slijedi nakon toga“. (Cheng, McElveen 2020)

Ako lider više ne vidi nikakav svoj interes da bude na čelu sustava međunarodnih odnosa i ako otvoreno ignorira sva njegova pravila, pitanje je je li uopće opravdano govoriti o ikakvom sustavu. Jednako relevantno je i pitanje o koncepciji eventualnog novog sustava međunarodnih odnosa

Još sredinom ožujka stručnjaci su uzaludno pokušavali potaknuti američke vlasti da djeluju imajući u vidu ne samo igru oko razvrstavanja budućih proračunskih dobitnika i gubitnika politike upravljanja pandemijskom krizom, nego i dugoročnu perspektivu globalnih odnosa. Ne shvaćajući da Trump ne razmišlja na taj način i zanemarivši mogućnost da mu nitko ne bi vjerovao kad bi počeo tako govoriti, neki su autori pokušali apelirati na nostalgiju za vremenom američkog neupitnog liderstva u sustavu globalne liberalne hegemonije pa su podsjetili da je „status Sjedinjenih Država kao globalnog lidera tijekom posljednjih sedam desetljeća bio izgrađen ne samo na bogatstvu i moći nego isto tako, što je jednako važno, na legitimaciji koja proistječe iz američkog sustava vlasti, pružanja globalnog javnog dobra te sposobnosti i volje da oblikuje i koordinira globalni odgovor na krizu. Pandemija korona virusa testira sva tri elementa američkog vodstva. Dosad, Washington pada na tom testu.“ (Campbell, Doshi 2020)

Prava je istina da vlasti u Washingtonu već dugo ne drže previše do takvih testova. Ako lider više ne vidi nikakav svoj interes da bude na čelu sustava međunarodnih odnosa i ako otvoreno ignorira sva njegova pravila, pitanje je je li uopće opravdano govoriti o ikakvom sustavu. Jednako relevantno je i pitanje o koncepciji eventualnog novog sustava međunarodnih odnosa. Premda je demontaža dojučerašnjeg sustava počela neovisno o aktualnoj pandemiji, s obzirom na globalni zahvat te pandemije opravdano je razmišljati o njezinom utjecaju na buduće uređenje odnosa u svijetu.  Budući  da se ono što znanost, medicina i država – združene u provedbi javnozdravstve politike – trenutno mogu preporučiti građanima uglavnom ne razlikuje od preporuka koje su razumniji ljudi mogli davati i u Justinijanovo ili Boccacciovo vrijeme, opravdano je postaviti pitanje hoće li, u slučaju da potraga za lijekom ili vakcinom potraje, dugoročne ekonomske, političke i kulturne posljedice ove pandemije biti usporedive s posljedicama velikih pandemija u prošlosti.

  • Kuga i kraj antičkoga svijeta

Prva od njih, Justinijanova kuga, može se smatrati jednim od čimbenika koji su onemogućili ponovnu uspostavu Rimskoga carstva u Europi. Samo su dva rimska cara, Trajan i August, osvojili više teritorija nego Justinijan.  “Ta dvojica su carska osvajanja otpočeli s većim resursima nego Justinijan, a njihova su osvajanja za carstvo bila manje vrijedna nego Justinijanovo osvajanje Afrike, Italije, Dalmacije i Krima.” (Treadgold 1977 216)  Oni su carstvo širili uglavnom prema istoku, a on ga je s istoka širio na zapad koji je od sredine 5. stoljeća bio pod vlašću barbara. Sredinom 6. stoljeća Justinijan je zauzeo cijelu sjevernu obalu Afrike, cijeli Balkan  i gotovo cijelu Italiju, sve južno od rijeke Po. Justinijan je „bio odlučan na način na koji to njegovi prethodnici nisu bili da obnovi crkvene i druge veze s Rimom“ (Collins 2009 83).

Pape su ovisile o rimskoj, tada već kršćanskoj aristokraciji koja je bila podijeljena što se tiče lojalnosti. Neki su bili spremni priznavati vlast arijevskih, germanskih kraljeva koji su stolovali u Raveni, a neki su preferirali lojalnost caru  u udaljenom Konstantinopolu. Justinijan je nastojao suzbiti različita tumačenja kršćanske vjere i osigurati jedinstvo kršćanske crkve,  organizirao je crkvene koncile i primoravao pape i druge biskupe da prihvaćaju njegove teološke koncepcije. Nakon što je njegova vojska okupirala Italiju, on je određivao tko će biti papa. Izdašni državni prihodi koje je utjerivala dobro organizirana administracija osiguravali su plaće za vojsku koja je uspješno ratovala protiv Perzijanaca na istoku, protiv Arapa na jugu, protiv Gota na Balkanu, osvojila je sjevernu Afriku i  Apeninski poluotok. Tome su pridodani uspjesi na Pirinejskom poluotoku. Svi su izgledi bili da će Rimsko carstvo opet biti uspostavljeno kao svojevrsni mediteranski civilizacijski krug, ovaj put s kršćanstvom kao službenom religijom i s Konstantinopolom kao glavnim gradom.

Izbijanje kuge 542. godine onemogućilo je učvršćivanje bizantske vlasti u Europi i sjevernoj Africi. Drastični demografski gubici smanjili su državne prihode za najmanje četvrtinu na neodređeno vrijeme. Poremećaji u gospodarstvu i državnoj upravi onemogućili su redovitu isplatu plaća vojnicima na brojnim ratištima. Bolest je poharala sve dijelove carstva i sve društvene slojeve. “Kuga bi bila razorna za carstvo kad god da je udarila sa ili bez pokušaja da se ponovo osvoji Zapad” (Treadgold 1977 216). Ali već osvojeni Zapad opet je prepušten Gotima, Langobardima i Francima nakon što je Biznat ustuknuo pogođen kugom.  Granica na Dunavu više se nije mogla braniti pa su na Balkan nahrupili Slaveni. „Društveni, ekonomski, kulturni i politički utjecaj ovog poremećaja možda je doprinio prijelazu s antičkog na srednjovjekovno razdoblje zapadne povijesti. Razdoblje između 540. i 750. godine pokazalo je neuspjeh posljednjeg pokušaja da se zadrži jedinstvena rimska kontrola nad Mediteranom; dramatični porast Islama u zapadnoj Aziji, sjevernoj Africi i dijelovima Europe; ubrzanje razlaza između istočnog (grčkog) i zapadnog (latinskog) kršćanstva; i progresivna lokalizacija ekonomija, političkih sustava i društava u zapadnoj (latinskoj) Europi.“ (Hays 2005 24)

Justinijanova kuga je, mogli bismo reći, bitno utjecala na propast projekta uspostave carstva od Kaspijskog jezera, preko Crnog mora do Gibraltara ujedinjenog jednim vladarom i jednom kršćanskom vjerom.

Neuspjehom tog projekta otvoren je put prema uspostavi različitih, međusobno suprotstavljenih kršćanskih kraljevstava na europskom tlu. Moguće je, dakako, samo maštati o tome kakva bi Europa bila da kuga nije omela ostvarivanje Justinijanovih planova. Da li bi bila izbjegnuta podjela na istočno i zapadno kršćanstvo? Možda bi Jeruzalem i druga sveta mjesta bili sačuvani za kršćanstvo da u 11. stoljeću nije došlo do šizme i da križari na svojim barbarskim pohodima nisu sustavno razarali i kršćanski Bizant? Možda se Otomansko carstvo u 15. stoljeću ne bi proširilo i na europski kontinent da mu je na putu bilo cijelo Rimsko carstvo, a ne samo grad Konstantinopol. Premda je sigurno da bi carstvo bilo teško obraniti od neprijatelja koji bi postajali to brojniji što bi se njegove granice više širile, možda bi u Europi bili izbjegnuti dinastički ratovi, stogodišnji rat između Francuske i Engleske i bezbrojni drugi sukobi. Da je ostvareno u 6. stoljeću, da li bi to europsko ujedinjenje tako oblikovalo europsku povijest da europske države ne bi bile pokretačice dvaju svjetskih ratova i da li bi se to jedinstvo održalo do našeg vremena? Očito aludirajući na neriješene probleme suvremene Europske unije jedan povjesničar ovako je ocijenio dalekosežne posljedice izbijanja Justinijanove kuge: “Uobičajeni zaključak je da je zajednički suveren znatno učinkovitija sila ujedinjenja nego zajednički neprijatelj i da je odsustvo tog suverena – odsustvo imperijalnog Rima – dopustilo dijelovima Europe da sebe definiraju na osnovi lokalnih prije nego univerzalnih značajki.” (Rosen 2007 5)

  • Crna smrt i kraj Srednjega vijeka

Kao što je bila jedan od važnijih elemenata u definitivnoj propasti pokušaja obnove politički i religijski ujedinjenog antičkoga svijeta, kuga je važnu ulogu odigrala i u transformaciji srednjovjekovne feudalne Europe prema modernoj Europi. „Tradicionalno, izbijanje kuge 1348. godine smatralo se najpresudnijim pojedinačnim događajem kasne srednjovjekovne/rane moderne povijesti.“ (Marshall 1994 486)

Premda politički razjedinjena, Europa se pod udarima kuge okrenula iznalaženju načina za preživljavanje. Zbog očitog neuspjeha da bude jamac sigurnosti i preživljavanja čak i za one koji su bili najpredaniji vjernici, uloga Katoličke crkve kao ekskluzivnog tumača božje volje, baštinika znanja i jedinog autoriteta koji je presuđivao o legitimitetu europskih vladara postupno je slabila.  Potreba za rješavanjem praktičnih problema proizašlih iz dramatičnih demografskih gubitaka potaknula je načine razmišljanja koji su izlazili izvan okvira totalitarne teologije. Smišljanje rješenja za praktične probleme otvorilo je put eksperimentiranju i neprestanom propitivanju ispravnosti tradicionalnih pogleda i praksi te time potaknulo razvoj moderne znanosti i tehnologije. Kako je to lucidno formulirao jedan povjesničar, “depopulacija je samo pomaknula ravnotežu u korist tehnologije.” (Clark 2010 219) Izume koji su nastali u drugim civilizacijama – kao što je barut ili tehnologija tiska – Europljani su ubrzano instrumentalizirali za potrebe međusobnih ratnih nadmetanja i kasnijih osvajanja te za širenje svojih ideja.

Promjene su osobito dramatično pogodile dotadašnju feudalnu ekonomiju zasnovanu na ekstenzivnom korištenju ljudskoga rada u obradi zemlje. Zbog ogromnih demografskih gubitaka i manjka radne snage porasla je cijena rada. Dotadašnji kmetovi, koje su Katolička crkva i zemljoposjednici zajedničkim naporima držali u pokornosti, naprosto su bježali od jednog gospodara drugome koji im je davao plaću za njihov rad ili su odlazili raditi u gradove gdje je uvelike funkcionirala robno novčana privreda. Premda su poduzetništvo i trgovina oduvijek bili neizbježni instrumenti razvoja i održavanja svih dotadašnjih oblika društvenih uređenja, u ranoj novovjekovnoj Europi oni u sve većoj mjeri utječu na redefiniranje kriterija stjecanja društvenog statusa i ostvarivanja političkog utjecaja.

Važna sastavnica te epohalne promjene bila je pojava protestantizma. Inzistiranje na slobodi kretanja te na slobodnom izboru poslodavca i mjesta življenja tako je popraćeno inzistiranjem na slobodi načina iskazivanja vjere. Premda ta sloboda od institucionalnih i doktrinarnih stega Katoličke crkve nije uvijek donijela pravu slobodu mišljenja i slobodu suverenog odlučivanja svakog pojedinca o izboru načina života, ona je inaugurirala ponajprije raspravu o temama koje su dotad uglavnom bile predmetom objavljenih dogmi i postupno utirala put prema slobodi znanstvenog istraživanja i prema slobodi političkog opredjeljivanja, prema demokraciji.

Uzajamna nesnošljivost između katolika i protestanata svakako je pripomogla ubrzanoj potrazi mnogih Europljana za obećanom zemljom u kojoj će biti moguće uspostaviti novo društvo zasnovano na pravim etičkim vrijednostima. Tako su se bijeg od europskih vjerskih ratova i potraga za sigurnošću i slobodom poklopili sa strašću religijskih vizionara te znatiželjom, pohlepom i poduzetnošću pustolova koji su – najprije u ime svojih svjetovnih i crkvenih vladara, a kasnije u ime svojih interesa – započeli s osvajanjem prekomorskih zemalja i pokoravanjem egzotičnih naroda te uspostavom Novoga svijeta. Sve to zahtijevalo je unapređenje brodogradnje, razvoj navigacije i geografije, smišljanje načina osiguranja od poslovnih rizika prekooceanske plovidbe te iznalaženje pravnih instrumenata i računovodstvenih tehnika koje su omogućavale jasno razlučivanje pripadajućih udjela u riziku i dobiti za svakog sudionika sve većih poslovnih poduhvata. Ukratko, usporedno su se razvijali protestantska etika i kapitalizam postupno utječući na preuređenje svih društvenih odnosa.

Kuga je u 6. stoljeću onemogućila obnovu nesumnjivo superiorne antičke civilizacije na europskom kontinentu. U 14. i stoljećima nakon njega kuga je bila agens uspostave i ubrzanog razvoja kapitalizma kao nadmoćnog oblika uređenja ekonomskih i političkih odnosa

Nekim čudom crna smrt je daleko više pogodila zapadne dijelove Europe nego njezin središnji i istočni dio. Vjerojatno se to može objasniti udaljenošću tih krajeva od morskih luka koje su bile žarište širenja bolesti. Te je krajeve zaobišla kuga, ali su se ondje sve do 19. stoljeća zadržali feudalni odnosi i izrazita dominacija Katoličke crkve. Ne inzistirajući na monokauzalnom objašnjenju koje bi se svodilo na to da bez kuge ne bi bilo kapitalizma,  povjesničari ukazuju na koincidenciju pojave pandemije i naglog buđenja Europe iz srednjovjekovne letargije te primjećuju “da su regije koje su najteže bile pogođene kugom bile one u kojima su se sloboda i zapadna tehnologija nekako najbrže razvile.” (Clark 2010 221)

Ako su povjesničari u pravu, onda možemo zaključiti da je kuga u 6. stoljeću onemogućila obnovu nesumnjivo superiorne antičke civilizacije na europskom kontinentu i pogodovala uspostavi srednjovjekovne društvene hibernacije i političke fragmentacije pod kišobranom institucionalizirane totalitarne katoličke religije. U 14. stoljeću i stoljećima nakon njega kuga je bila agens uspostave i ubrzanog razvoja kapitalizma kao nadmoćnog oblika uređenja ekonomskih i političkih odnosa što je pojedine europske države učinilo gospodarima svijeta, a europski znanstveni način mišljenja o prirodi i društvu univerzalno prihvaćenim modelom razumijevanja i objašnjavanja svega što se događa, od svemira do subatomarnih pojava nevidljivih ljudskom oku.

  • (Ne)zaboravljena pandemija španjolske gripe

Po načinu širenja i broju ljudi koji su njome bili zaraženi današnjoj pandemiji slična je pandemija španjolske gripe 1918. godine. Nazvana je španjolskom zato što su španjolski mediji prvi počeli izvještavati o razmjerima epidemije. Mogli su to jer je Španjolska kao neutralna zemlja nije sudjelovala u ratu pa razmjere ljudskih gubitaka nije morala skrivati od neprijatelja. Preporuke današnjih epidemiologa uvelike se oslanjaju na iskustva i dostupne podatke o mjerama koje su tadašnje vlasti provodile radi sprečavanja širenja epidemije, osobito u Americi na čijem teritoriju nije bilo ratnih operacija. Kako tadašnja medicina nije raspolagala spoznajama o uzročniku gripe ni sredstvima za njezino liječenje, vlasti su pribjegavale mjerama kakve danas u borbi protiv koronavirusa propisuju vlade diljem svijeta: zabranama javnih okupljanja, prestankom rada škola, crkava, teatara i različitih uslužnih radnji (Kohn 2007 372).

Društvene, ekonomske i političke posljedice pandemije španjolske gripe teško je razlučiti od posljedica Prvog svjetskog rata. Pandemija se razmahala na samom kraju rata pa su ljudska i virusna pošast zajedno uknjižile više desetaka milijuna ljudskih žrtava. Preživjeli nisu trpjeli nikakve trajne posljedice preboljene gripe dok je rat iza sebe ostavio milijune fizičkih i psihičkih invalida. Možda se zbog toga pandemija španjolske gripe uglavnom ne spominje kao relevantan čimbenik u stvaranju psihosocijalnih pretpostavki za snaženje nacizma i fašizma dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. Tom objašnjenju treba dodati još jedno: „…pandemija 1918. godine bila je na Zapadu zaboravljena i zato što je tako mnogo milijuna njezinih žrtava bilo u Aziji i Africi, možda 20 milijuna samo u Indiji. Mnoge obitelji u Sjevernoj Americi i Europi iskusile su tragediju epidemije 1918. godine, ali njihov broj je bio daleko nadmašen na mjestima nevidljivima za zapadne oči.“ (Hays 2005 395)

Možda će oživljavanje sjećanja na tu zdravstvenu katastrofu, aktualizirano potrebom suprotstavljanja širenju još nepripitomljenog korona virusa, potaknuti detaljnije ispitivanje mogućih utjecaja te pandemije na društvena i politička zbivanja dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća u Europi. To, dakako, ne znači zanemarivanje i odbacivanje dosadašnjih spoznaja povijesti, politologije, sociologije, socijalne psihologije i umjetnosti o posljedicama katastrofa koje su izazvali ljudi. Mislim pritom na loše sročen Versajski sporazum, na krah američke burze 1929. godine, na pojavu i uzdizanje nacionalsocijalizma u Njemačkoj te na Minhenski sporazum 1938. godine. Proučavanje povijesti pandemije španjolske gripe moglo bi možda pridonijeti još detaljnijem utvrđivanju okolnosti koje su Europu nakon jedne katastrofe odvele u drugu, još veću, u Drugi svjetski rat i Holokaust. Premda je sasvim izvjesno da su sve te dotad nezamislive strahote prouzročili isključivo ljudi, katkad  se pojavi pitanje nije li kreatore i izvođače tih strahota obuzeo neki još nepoznat virus posvemašnje ludosti.

  • Korona virus i kraj ili početak – čega?

Povijest kapitalizma je povijest izazivanja i razrješavanja proturječja kao i povijest izazivanja kriza i uspješne obnove nakon njih.

Jedna od proturječnosti kapitalizma je zajamčeno pravo vlasništva, s jedne strane, i neprestano otimanje kao osnova brzog bogaćenja, s druge. Jedan povjesničar kapitalizma to je sažeo ovako: “Crnci su prema tome bili oteti u Africi da obrađuju zemlju otetu od Indijanaca u Americi.” (Williams 1994 12) U toj rečenici naznačena je i druga važna proturječnost koja obilježava povijest kapitalizma, a to je inzistiranje na pravima i slobodama jednih te na ropstvu drugih kao sredstvu za ostvarivanje tih prava i sloboda.

Vjersko-moralna i ekonomska proturječja stalno su obilježje kapitalizma koje ga čini sustavom neprestane krize. Premda je nastao u kontekstu zazivanja prava na slobodu vjeroispovijesti političkog oganiziranja i poduzentištva, prva stoljeća kapitalizma, koja su ga učinila planetarno relevantnim, bila su obilježena trgovinom robljem. Ni dva svjetska rata koja se mogu dovesti u vezu s kapitalizmom, ni slom njujorške burze 1929. godine, ni antikolonijalni oslobodilački pokreti, ni sindikalne organizacije i studentske pobune – ništa od toga nije ozbiljno ugrozilo kapitalizam. Ideološko nadmetanje u Hladnom ratu primorao je globalni kapitalizam da privremeno ublaži svoje unutrašnje proturječnosti. Razlike u prihodima smanjene su, stope ekonomskog rasta stabilizirane bez ekscesivnog rasta profita bilo kojeg sektora ekonomije, razvijena je socijalna politika, unapređeno javno zdravstvo, obrazovanje je postalo dostupno svima. Bila je to više nego uvjerljiva demonstracija da kapitalizam, unutar odgovarajućeg političkog i zakonodavnog okvira, može istodobno jamčiti ekonomski prosperitet, pravednost i socijalnu sigurnost u mjeri daleko većoj nego što je to mogao ijedan dotadašnji poredak.  No, to razdoblje popuštanja i obuzdavanja njegove nasilne prirode trajalo je kratko, do sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća. Uspješno je, uz podršku na izborima, ljudsko lice kejnezijanskog kapitalizma pune zaposlenosti i partnerstva kapitala i rada zamijenjeno maskom koliko nasmijanog toliko i bezobzirnog neoliberalizma. Kad je pao Berlinski zid i kad je Sovjetski Savez nestao s lica zemlje, više nije bilo relevantnog ideološkog i vojnog suparnika, nije bilo prepreke za njegovu globalnu dominaciju.

Trijumf neoliberalne ekonomske globalizacije označavan je kao američki unipolarni moment ili kao trijumfalni kraj povijesti. Da su kapitalizmu presuđivale njegove unutrašnje proturječnosti, onda bi se njegov kraj dogodio 2008. godine u trenutku kad su glavne uzdanice neoliberalnog poretka, velike banke i druge financijske institucije, obznanile da su zapravo bankrotirale. Iznenada se razotkrilo da je unisono propovijedanje eksperata i mainstream političara o navodno neizbježnim, znanstveno dokazivim win-win ishodima primjene Washingtonskog konsenzusa na zemlje u razvoju, s jedne strane, i razmaha casino kapitalizma u vodećim zapadnim zemljama, s druge, bilo tek vješto smišljena obmana. Premda se deklarativno nisu odrekle neoliberalnog poretka, vlade su poduzele, a banke i drugi propovjednici religije slobodnog tržišta objeručke prihvatili, mjere za spas banaka i održavanje financijskog sustava izričito suprotne svim dotad neupitnim dogmama tog poretka.

Ako mu nisu presudile njegove unutrašnje proturječnosti niti išta od onog što su svjesno i organizirano poduzimali ideološki protivnici kapitalističkog poretka, može li mu – kao što je kuga presudila antičkome svijetu u 6. stoljeću i europskom feudalizmu u 14. – presuditi korona virus? Da li će aktualna pandemija, ako potraje dugo i izazove smrtnost kataklizmičkih razmjera kompromitirajući sposobnost država da građanima jamče zdravstvenu sigurnost, otvoriti mogućnost promjene cijelog sustava vlasti koji se na političkom planu legitimira kao liberalna demokracija, a na ekonomskom kao neoliberalni kapitalizam?

Danas se čini da kapitalizam, premda i dalje globalan kao fenomen, više nije ni globalistički ni neoliberalan, a liberalna demokracija više nije  neupitan model političkog sustava. Brojni populistički pokreti s desničarskim političkim predznakom otvoreno zagovaraju neliberalnu demokraciju, a neki je uspješno provode nastojeći je trajno instalirati kao što to čine, primjerice, Trump u Americi, Orban u Mađarskoj, Bolsonaro u Brazilu i stranka PiS u Poljskoj. Taj otklon od liberalne demokracije redovito je popraćen inzistiranjem na suverenizmu i zanemarivanjem multilateralnih organizacija. Da ne bi izgubile podršku birača nezadovoljnih sve osjetnijim demokratskim deficitom u brojnim europskim zemljama, kršćansko demokratske i konzervativne stranke u sve većoj mjeri preuzimaju populističku retoriku i politiku. Dominantno ksenofobne reakcije na migrantsku krizu to potvrđuju. U još većoj mjeri to potvrđuje izričito suverenistička i, u nekim slučajevima, pretjerano sebična i uskogrudna reakcija nekih zapadnih demokracija na pandemiju korona virusa.  Korona virus, čini se, zasad samo sekundira u već davno započetom procesu razgradnje liberalne demokracije i neoliberalne globalne hegemonije, ali ne i kapitalizma.

  • Završne napomene

Zasad se možemo nadati da će svijest o potrebi jačanja javnoga zdravstva nadživjeti trajanje ove pandemijske krize i da će iduću, kad se pojavi, države dočekati spremnije nego što su dočekale ovu. Možemo se nadati da će velik broj ljudi, osobito u najrazvijenijim zemljama, povezati evidentne nedostatke u sustavu javnoga zdravstva s prevladavajućim kapitalističkim pristupom zdravlju kao robi čiju isporuku treba prepustiti profitabilnoj privatiziranoj medicini. Bilo bi dobro da se pojave političari i stranke koje će znati artikulirati taj problem i predložiti rješenja.

Suočavanje s manjkom potrebne medicinske opreme koji je izazvao prekid globalnih opskrbnih lanaca sasvim sigurno će biti iskorišteno kao argument za suverenističko inzistiranje na samodovoljnosti pojedinih država. Oblici izvanrednoga stanja koje su mnoge države uvele čine se kao primjeren odgovor na opasnost od pandemije. Bilo bi dobro iz toga izvući pouku da političari trebaju slušati stručnjake i u okolnostima koje nisu krizne i izvanredne. Ali ni u jednom trenutku ne treba smetnuti s uma da građani trebaju birati političare sposobne i spremne da razumiju potrebu razvoja i onih politika koje nisu samo u funkciji njihove promocije. Predsjednik Trump je, nažalost, primjer političara koji je vrlo uvjerljivo pokazao da ne razumije za što bi sve trebao biti odgovoran kao predsjednik vodeće svjetske sile. Na koncu, građani će ocijeniti kako su političari rješavali pandemijsku krizu i kakva su rješenja smislili za prevladavanje njezinih pogubnih gospodarskih posljedica. Pravi bi političari trebali biti u stanju građanima objasniti koje su politike za njih dugoročno najbolje i izboriti se za njih u otvorenoj i argumentiranoj demokratskoj raspravi. Potrebni su nam izvanredno sposobni političari, a ne trajno izvanredno stanje.

Za Europsku uniju ova pandemija je samo jedna od kriza za suočavanje s kojima europske institucije nisu osposobljene. I ono malo suvereniteta što su joj države prepustile EU u ovim kriznim vremenima gubi. No, što je još važnije, ionako poljuljano povjerenje građana u europske institucije ovom će krizom biti dodatno oslabljeno zbog očite nesposobnosti EU da djeluje brzo, učinkovito i svrhovito.

Mnogi komentatori su upozorili da se na podlozi pandemijske krize odvija intenzivno nadmetanje za primat u sustavu međunarodnih odnosa između Kine i Sjedinjenih Država. Trenutni kineski uspjesi kao i očito američko nesnalaženje na početku krize pokazuju da je u ovoj fazi natjecanja Kina u prednosti. Stanje u kojem je Kina kao jednostranačka, nedemokratska država trenutno najistaknutija u obrani načela neoliberalnog globalnog kapitalizma vjerojatno se neće dugo održati. Budući da je Amerika kao glavni kreator donedavnog sustava međunarodnih odnosa i međunarodne političke ekonomije odustala od vodeće uloge i da su njezine saveznice u lošim odnosima s njom kao i međusobno, jasno je da taj poredak nema mnogo izgleda za opstanak. No, nije jasno kako će taj poredak – ako ga bude – ubuduće izgledati. Bilo bi dobro da o njegovom dizajnu u većoj mjeri odlučuju ljudi nego virusi.

Neskrivenim pokušajima da se zaobiđu globalne multilateralne organizacije i da se rad znanstvenika instrumentalizira samo za potrebe pojedinih država – u čemu nedvojbeno prednjači Amerika pod Trumpovim vodstvom – zasad se najglasnije suprotstavljaju sami znanstvenici. Oni su svjesni važnosti razmjene informacija, podjele resursa, mogućnosti nezavisne provjere rezultata svih eksperimenata i akumulacije znanja kao baštine cijelog čovječanstva, a ne samo kao sredstva za stjecanje moći jednih država nad drugima. Zasad ostaje neodgovorenim pitanje o tome koji će od postojećih oblika globalnog organiziranja opstati ili koji će novi oblici globalnog, nadnacionalnog organiziranja biti iznađeni nakon potpunog raspada dosadašnjih vidova globalne dominacije.

Znanstvenici su nezaobilazni i u formiranju svijesti da su pandemije povezane s globalno prisutnim problemima okoliša koji se mogu riješiti samo globalno koordiniranim i usklađenim nastojanjima svih država. Klimatske promjene uzrokuju migracije svih živih bića, biljaka, životinja i ljudi, a s njima se svijetom šire i virusi. Ozbiljni političari će i te spoznaje dovesti u kontekst rasprave o moralno održivim i neodrživim koncepcijama razvoja društva i ekonomije.

Jedna od dugoročno pozitivnih posljedica ovog izvanrednog stanja je svakako činjenica da su se, barem u Hrvatskoj, crkvene organizacije, uz sporadične ispade nižega klera, povinovale savjetima epidemiologa i državnih kriznih stožera. Time su priznale da uvažavaju dostignuća prosvjetiteljstva, znanosti, medicine i sekularne države. Svjesni su i toga da za obnovu potresom oštećenih crkvenih zgrada neće biti dovoljne samo molitve kao i toga da su za zdravlje njihovih vjernika u uvjetima krize važniji savjeti liječnika nego vjerski obredi. . No, iz javnosti nepoznatih razloga Državni krizni stožer je na redovitu konferenciju za novinare 8. travnja pozvao glasnogovornika Hrvatske biskupske konferencije koji je s te krizne tribine govorio u ime i u interesu jedne od institucionaliziranih vjerskih organizacija. Time je dovedeno u pitanje povjerenje u stručnost, nepristranost i dobronamjernost Kriznog stožera čiji su dotadašnji javni nastupi bili pažljivo odmjeravani. Očito, i trenutno državno vodstvo i hijerarhija Katoličke crkve u Hrvatskoj uplašili su se da bi se privremeno hibernirano hrvatsko društvo poslije krize moglo probuditi kao previše normalno, previše svjetovno i previše slobodno.

Na kraju želim se osvrnuti na izolaciju u kojoj smo zbog opravdano nametnutih restrikcija primorani živjeti. Mnogi teško podnose društvenu i fizičku distancu. Mnogi ozbiljno pate što se ne mogu družiti  s prijateljima i rođacima, što ne mogu ispunjavati svjetovne ili religijske rituale. Suvremena komunikacijska sredstva nedvojbeno ublažavaju izostanak tih trenutno zabranjenih oblika komunikacije, ali ne mogu biti njihov potpuni nadomjestak.

Sad živimo u uvjetima izvanrednoga stanja nametnutog zbog izvanjske prijetnje koja je – dok ljudi ne smisle vakcinu – izvan dosega njihova utjecaja. Ironija je u tome što u ovom slučaju višom silom smatramo nakupine materije oganizirane u molekule ribonukleinske kiseline, dakle, nešto je na granici između žive i nežive tvari. Dakako, uništiti nas mogu i potpuno nežive tvari kao što su radijacija,  otrovani zrak, kometi, lava, divovski valovi vode ili pomicanje tla. Pojava bilo koje vrste masovnog uništavanja ljudskih života potiče države na proglašavanje izvanrednog stanja. No, treba se sjetiti da su mnoga izvanredna stanja ljudi proglasili ili proizveli neprisiljeni na to djelovanjem vanjske, njima nedokučive sile. Sjetimo se svih koje su različiti zločinački sustavi u prošlosti žigosali i izolirali iz društva zbog njihove pogrešne vjere, rase, nacije, spolne orijentacije ili političkog uvjerenja. Sjetimo se robova. Sjetimo se milijuna onih koji su živjeli u neprestanom strahu da će ih, ni krive ni dužne, noću pokupiti Staljinov NKVD i da će netragom nestati u podrumima Ljubjanke ili ledenim pustošima Sibira. Sjetimo se milijuna Židova koji su – ako što svi mi danas strahujemo od korona virusa – čekali kad će ih odvesti u nepovrat. Sjetimo se i svih onih koji su u podrumima Dresdena u veljači 1945. godine trpjeli ubilački pohod tisuća bombardera ništa manje poguban od katastrofalnog potresa. Ukratko, kad nas obuzme tjeskoba, strah i osjećaj nemoći pred nevidljivom i bešćutnom silom korona virusa, sjetimo se da su mnogi milijuni ljudi trpjeli i patili pod pažljivo orkestriranim terorom drugih ljudi. Shvatimo i to da su i već odbačeni neoliberalizam i novoustoličeni neliberalni suverenizam projekti nametanja trajnog izvanrednog stanja bez postojanja više, neljudske sile od koje bi se trebalo braniti. I shvatimo da to nikad ne može biti ničim opravdano.

  • Citirana literatura

Anker, Christien can den (ed)(2004), The Political Economy of New Slavery, New York: Palgrave Macmillan

Boccaccio, Giovanni, Dekameron, eLektire.skole.hr

Campbell, Kurt M.; Doshi, Rush (2020), The Coronavirus Could Reshape Global Order

Clark, David (2010), Germs, Genes & Civilization, Pearson Education

Collins, Roger (2009), Keepers of the Keea of Heaven, Basic Books

Dawes, Simon; Lenormand, Marc (ed)(2020), Neoliberalism in Context, New York: Palgrave Macmillan

Gov. Cuomo To Trump: ´Stop the Politics´ and Help with Coronavirus Response (2020)

Hays, J.N. (2005), Epidemics and Pandemics, Santa Barbara: ABC CLIO

Hobbes, Thomas (2013), Levijatan, Zagreb: Jesenski i Turk

Kohn, George C. (ed)(2008), Encyclopedia of Plaque and Pestilence, New York: Facts on File

Li, Cheng; McElveen, Ryan (2020), Mask diplomacy: How coronavirus upended generations of China-Japan antagonism

Little, Lester K. (2006), Plaque and the End of Antiquity, Cambridge University Press

Marshall, Louise (1994), Manipulating the Sacred: Image and Plague in Renaissance Italy, Renaissance Quarterly, 47/3, 485-532

Rosen, William (2007), Justinian´s Flea, New York: Viking

Treadgold, Warren (1977), A History of the Byzantine State and Society, Stanford University Press

Williams, Eric (1994)), Capitalism and Slavery, Richmond: The University of North Carolina Press


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: