NACIONALNO-CRKVENI KATOLICIZAM

Izvor: http://www.vares.pp.se/bobovac/boblist/broj164/164_08.htm

LICE I NALIČJE KATOLIČKE TRADICIJE (8)

Piše Alen Kristić

Da bismo lakše prozreli ne samo lažnost nego i bezbožnost nacionalno-crkvenog katolicizma, dobro se podsjetiti uzroka i ozračja u kom su osjećaj i ideja nacionalizma nastali i doživjeli svoj uspon.

Do konca srednjeg vijeka u Europi u pravilu i nije bilo razlikovanja između crkvenog i nacionalnog identiteta. Razumljivo, jer su se sve do tada posve poklapali.  No, zavada i raskol europskih kršćana na katolike i protestante, što je bio znak njihove nevjere, dovest će u predvečerje srednjeg vijeka do raspada srednjovjekovnog kršćanskog univerzalizma, jedinstva zapadne Europe, i nastanka mnoštva novih samostalnih europskih država čemu je glavni pokretač bio naglo probuđeni nacionalizam. Rađalo se novo razdoblje ljudske povijesti – novi vijek – čemu je u velikoj mjeri kumovao upravo nevjerodostojan život europskih kršćana. Rušeći crkvene ovlasti i gušeći njezin društveni utjecaj, nacionalizam ubrzo postaje glavni neprijatelj kršćanstva. Kad je novim europskim nacionalnim državama pošlo za rukom okončati veoma duge, čak stogodišnje, i iznimno okrutne i krvave, vjerske ratove katolika i protestanata, za što su europske crkve bile nesposobne, konačno se potvrdila nadmoć države nad crkvom, a nacionalni se osjećaj kod Europljana osamostalio i ojačao. U životu ljudi mjesto koje je nekoć uživala pripadnost jedinstvenom crkvenom kršćanstvu sada zauzima pripadnost državi, a nacionalizam dobiva religiozna obilježja i oznake svetosti. Nevjera europskih kršćana za uzrok je imala, dakle, stvaranje nove svjetovne religije – nacionalizma.

 

Apsolutizacija nacionalnog svoj vrhunac je doživjela upravo u novom vijeku na tlu Europe. Mjesto Boga u ljudskim srcima zauzela je nacija! Nacionalni interes i državni razlog postaju apsolutni kriterij onoga što je dobro, plemenito ili pravedno. Nacionalni interes može i posvećuje sve: laži, zavjere, progone, obmane, ubojstva, ratove. Naciji pripada apsolutna pokornost čovjeka. Izvorno univerzalna i nadnacionalna kršćanska poruka, pretvara se, doduše ne bez opiranja, u religiozno-ideološko oruđe državno-nacionalne politike, egoističnih interesa novih nacionalnih država. Otuda i mogućnost ratova među kršćanskim narodima Europe. Kroz daljnju povijest, donekle pojednostavljeno kazano, razvit će se tri modela odnosa kršćanstva i nacionalizma: katolicizam se državnom nacionalizmu opirao, protestantizam mu je služio, a pravoslavlje je njime ovladalo i zavladalo (Željko Mardešić).

Odstupajući od spomenutih modela, poseban će se odnos između katolicizma i nacionalizma razviti u istočnoj Europi. Riječ je o područjima obilježenim odsutnošću moderniteta i borbom za narodnu neovisnost. U ova područja, nerijetko presijecana granicama carstava, vjera, ideologija i civilizacija, što znači da je tu ljudski život pretežito protjecao u pripremanju vlastite obrane i napada na druge, ubraja se područja bivše Jugoslavije, pa tako i Hrvatske i BiH. Preuzimajući vodstvo u borbi za nepostignutu državnost i puko održanje naroda, katolicizam će se na području Hrvatske i BiH, slično kao u Poljskoj ili Irskoj, kako u vrijeme otomanske vlasti tako i u vrijeme komunizma, pa čak i posljednjeg rata, na poguban način približiti pravoslavnom odnosu prema nacionalizmu. Hrvatski katolicizam obilježava, istina ne bez pobuna, opiranja i proročkih iskoraka, ipak prevaga nacionalizma nad kršćanstvom. Katolicizam je tako, promotri li se pošteno povijest hrvatskog naroda, više bio usmjeren podupiranju i ostvarenju nacionalne politike, nego življenju i širenju evanđeoskog mira i milosrđa. Hrvatski je katolicizam odveć često bio “katolicizam bez kršćanstva”: nacionalno-crkveni katolicizam ili politički katolicizam sveden na nacionalno i to pobožanstvenjeno i apsolutizirano nacionalno. Ako se to nekoć moglo donekle i razumjeti zbog nepovoljnih povijesnih okolnosti, nikad opravdati, pogotovo ne Evanđeljem, danas to, pogotovu nakon Drugog vatikanskog koncila, zavrjeđuje svaku osudu. Ne samo zato što onemogućuje ljudski način življenja ljubavi prema vlastitom narodu, čemu se kršćanstvo ne protivi, nego jer je protivno Isusu Kristu, cjelokupnoj kršćanskoj i katoličkoj tradiciji, još i više, vjeri u Boga uopće.

Prije nego pokušamo kroz nekoliko primjera pokazati koliko je poguban i u svojoj biti bezbožan nacionalno-crkveni katolicizam, podsjetit ćemo da takvo svođenje kršćanstva na nacionalizam nije nešto svojstveno samo za hrvatski narod ili za katoličku kršćansku tradiciju, nego se isto zlo pojavljuje i među drugim narodima i u drugim kršćanskim tradicijama, štoviše svođenje vjere u Boga čija je poruka u pravilu nadnacionalna i univerzalna vidljivo je i u drugim svjetskim religijama, pa nažalost i u okviru pravoslavlja i islama na našim područjima. No, tuđe zlo nas nipošto ne ispričava od dužnosti pronicanja i nadilaženja vlastitog zla – nacionalno-crkvenog katolicizma – niti ga umanjuje, niti ga opravdava.

Da je nacionalno-crkveni katolicizam bezbožan, religija bez Boga, kao i svođenje bilo koje vjere na nacionalizam, prokazuje već prva od deset Božjih zapovijedi koja čovjeku zabranjuje da bilo kojoj zemaljskoj stvarnosti iskazuje vrhunsku lojalnost (“Nemoj imati drugih bogova uz mene” Post 20,3), a upravo to čine pristalice nacionalno-crkvenog katolicizma. Dajući prednost pripadnosti naciji pred pripadnošću Bogu, postaju idolopoklonici, obožavatelji lažnog zemaljskog božanstva, protiv čega grmi sva Biblija. To pomaže i shvatiti kako se tako puno ideoloških ateista iz prošlog sustava, otvoreno bezbožnog, tako dobro snalazi u ulozi novopečenih katolika; nekoć otvoreni ideološki ateisti sad su ideološki ateisti skriveni pod krinkom religije, zagovornici i promicatelji nacionalno-crkvenog katolicizma. No, nacionalno-crkveni katolicizam krši i drugu od deset Božjih zapovijedi – “Ne izgovaraj isprazno ime Jahve, Boga svoga” (Izl 20,7) – jer zlorabi moć religije da bi drugim škodio, tj. koristi ime Božje da skuči i ugrozi život i slobodu drugih i drukčijih ljudi, da se opravdaju progoni i nesnošljivost, da se zakriju nepravedni odnosi u društvu, drukčije kazano, religija više nije tu da se drugome bude od koristi, da se drugome čini dobro i nadilaze granice, pa i nacionalne, nego da se po svaku cijenu, i cijenu zločina, očuvaju i zadovolje biološke potrebe za pukim opstankom svog naroda, zbijenog u vlastiti tor i svedenog na stado ovaca, bezličnu masu. Bog nam treba samo da bi posvetio i opravdao naše zločine i sebičnost, da bi nas utvrdio u iluziji naše božanske izabranosti i superiornosti nad drugim, vječite nevinosti i dobrote. Nacionalno-crkveni katolicizam krši i onaj dio prve od deset zapovijedi Božjih kojim se zabranjuje pravljenje likova i obličja (slika i kipova) bilo čega na nebu, na zemlji i u moru (Post 20,4), što u našem kontekstu znači imati statičnu i nepromjenjivu sliku o drugom i drugačijem, sliku napravljenu na temelju straha i predrasuda, sliku koju podgrijava duhovna lijenost da drugog doista susretnemo i upoznamo u njegovoj istini, a ništa nije tako pogodno za produbljivanje mržnje, straha i poticanja nasilja kao neprijateljske slike o drugom koje se generacijski prenose. A Bog, što nacionalno-crkveni katolicizam i svaki drugi religijski nacionalizam ne želi, traži da rušimo predrasude i ustaljene slike u susretu s drugim, pa čak i svoje slike o Bogu kojima od Boga želimo učiniti vlastitog slugu i čarobnjaka. I nije čudo da onda za nacionalno-crkveni katolicizam ništa ne znače ostale zapovijedi Dekaloga: Ne ubij!, Ne ukradi! ili Ne laži!, kad ne poštuje prve dvije zapovijedi Dekaloga koje objavljuju Boga kao jamca ljudskosti, a kamoli Isusov poziv da se ljubi neprijatelj, Isusov izazov nenasilja i opraštanja, sve ono što bez čega i nema kršćanstva. Svi etički zahtjevi, zajednički svim religijskim tradicijama i humanističkim filozofsko-mudrosnim tradicijama, u okviru nacionalno-crkvenog katolicizma gube svoju snagu, kao i u svakoj vjeri svedenoj na nacionalizam; dostatno je pogledati što se događa s pravoslavljem i islamom kod nas, pa se smije i ubiti, i obmanjivati i krasti, samo to treba uljepšati pričom kako je to za nacionalno dobro. U nedogled bi se mogli nabrajati bezbožni plodovi nacionalno-crkvenog katolicizma, od kojih boluje i iskvareno pravoslavlje i islam: jednodimenzionalni identitet (sveden samo na nacionalnu pripadnost zbog čega je ustrašen i sklon nasilju spram drugog), zlopamćenje (jednodimenzionalno pamćenje u koje je uključeno samo sjećanje na vlastite patnje i žrtve, često samo zarad političke računice a ne poštivanja, pa u njemu nema mjesta za tuđe patnje i žrtve, čak ni za ono zlo i žrtve za koje odgovornost snosimo mi sami), realna politika moći (utemeljena na želji za dominacijom nad drugim u svrhu čega ne preže od nasilja i obmana), religijsko opravdavanje socijalne nepravde… Sažeto: nacionalno-crkveni katolicizam, jednako kao na nacionalizam svedeno pravoslavlje i islam, nije u stanju kao istinska religioznost rađati plodovima ljubavi, opraštanja, pomirenja, dobrote, nade – smisla uopće – nego jedino otrovnim plodovima straha, beznađa, mržnje, rata, osvete – besmisla. Žele li vjerske zajednice na našim područjima postati tvornice mira i pomirenja, umjesto kao do sada dominantno tvornice mržnje i nasilja, moraju raskinuti s bezbožnošću nacionalizma, a tu promjenu od vjerskih struktura vezanih vlastitim i nacionalnim interesima moraju iznuditi svjesni i proročki nadahnuti vjernici, katolici, pravoslavci i muslimani, a i svjesni građani okrenuti vrijednostima demokracije koji teško da mogu preživjeti bez religioznog nadahnuća. To ne znači da se vjernici pa niti katolici trebaju odreći ljubavi prema vlastitom narodu, jer spas od apsolutiziranja nacionalne pripadnosti ne leži u bezpripadnosti (nasilje pojedinačnog zamijenilo bi tako nasilje općeg). Naprotiv, trebaju je prihvatiti i njegovati kao mjesto vlastite odgovornosti za svijet (ta, i Isus je bio Židov i zdušno je ljubio svoj narod), no ne smiju se s njom zadovoljiti nego je uvijek moraju nadilaziti i oplemenjivati vlastitom otvorenošću prema Bogu svih ljudi, a to konkretno znači prema svim ljudima počevši od onih bližnjih – susjeda i komšija druge vjere i nacije, jer poštivanje prema Bogu možemo potvrditi samo poštivanjem razlika svojih susjeda i komšija koje su, između ostalog, i odraz tajanstvene volje Božje. U mjeri u kojoj razlike komšija i susjeda prihvatimo kao znak volje Božje, bez želje da ih poništimo, raskrit će nam se kao dar i mjesto vlastitog obogaćenja. To je jedini put koji će nas dovesti do umijeća da nacionalnu i vjersku pripadnost živimo na ljudski način – daleko od ideologije, a u duhu moralnog čina slobode, pristanka i odgovornosti. Vrijeme je za obraćenje sebe, a ne drugih!