Isključuje li vjera ljudska prava

Početna stranica » Analize i stručne analize » STOP VJERSKOM NASILJU NAD DJECOM I MLADEŽI!

STOP VJERSKOM NASILJU NAD DJECOM I MLADEŽI!

Oglasi
  1. A P E L

za najugroženije i najnezaštićenije

STOP VJERSKOM NASILJU NAD DJECOM I MLADEŽI!

Predmet:

Apel na sve svjetske institucije za ljudska prava,  na krovne institucije UN-a kao i krovne institucije svih kontinenata da hitno poduzmu korake kako bi osudile i zaštitile svu djecu svijeta od vjerskog nauka Katoličke crkve kao i nauka svih vjerskih institucija koje stoljećima iskorištavaju, ugrožavaju, teroriziraju i vrše zločine protiv čovječnosti nad životima djece i mladeži. Katolička crkva drži povijesni primat u svim navedenim radnjama i to:

 

  • * putem prisilnoga učlanjivanja djece u svoju crkvu

  • * putem  naučavanja vjeronauka u državnim školama

  • * kroz stoljetno seksualno iskorištavanje djece od strane klera

  • Obrazloženje

Convention on the Rights of the Child 

Adopted and opened for signature, ratification and accession by General Assembly resolution 44/25 of 20 November 1989 entry into force 2 September 1990, in accordance with article 49

(Pogledati prilog *1 ključnih članaka iz Konvecije)

Iz ovog temeljnog međunarodnog dokumenta o pravima djeteta vidljive su neke osnovne odredbe primjenjene u praksi pojedinih država potpisnica i članica UN-a. Provedba tog dokumenta pod direktnim je utjecajem vjerskih institucija odnosno njihovog nauka. Nauk Katoličke i nekih drugih crkvi od svojih vjernika traže da su svojim životom dužni crkveni nauk stavljati uvijek ispred Ustava svoje zemlje. Što to znači za vjernike političare ne treba mnogo objašnjavati. Primjer:

Pritisak na političare-katolike

Da bi osiguralo donošenje državnih zakona po mjeri crkve, Vatikan je 2003. godine donio Doktrinarnu notu o nekim pitanjima participacije katolika u političkom životu ( Kongregacija za nauk vjere, prefekt kardinal J.Ratzinger) kojom se nastoji direktno utjecati na rad katolika-zakonodavaca i odluke političara-katolika. Prema uputi kardinala Ratzingera u memorandumu Kongregacije za nauk vjere “O nedostojnima za primanje svete pričesti” iz srpnja 2004., Zakonik kanonskog prava u kan. 915. već daje osnovu kojom crkva može, kad hoće ili kad to bude htjela, uskraćivanjem pričesti i / ili prijetnjom izopćenja natjerati katoličke političare, pravnike i druge poluge vlasti da donesu zakone po mjeri crkve. Iako se (još) ne radi o tako radikalnom političkom pritisku kakav je Pio XII izveo u godinama nakon završetka II svjetskog rata, kada je ekskomunicirao sve talijanske komuniste i njihove simpatizere i glasače (više desetaka milijuna ljudi, najmasovnija ekskomunikacija do sada izrečena !) ipak su u pitanju ozbiljni postupci koji su u nekim državama zaživjeli u praksi.

United Nations Universal Declaration of Human Rights 1948

Opća deklaracija o ljudskim pravima već u svojoj preambuli naglašava koliko je važno i neotuđivo pravo zaštititi prava i dostojanstvo svih pa i djece. Članci Deklaracije 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 18. 20/2. 26/2/3. te članak 30. (prilog 2*) upravo naglašavaju i upućuju na aspekte po kojima bi trebalo štiti djecu. Npr. “Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima”. Iz toga logično proizlazi da bi slobodu, jednakost i dostojanstvo svakog djeteta sve države trebale štiti od svih indoktrinacija pa i vjerskih. Budući (kaže se dalje) “svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost”, po tome nitko nema pravo nametnuti društvu i svijetu svoja vjerska pravila koja su u svemu suprotna ovom međunarodnom dokumentu. U članku 4. kaže se: “Nitko se ne smije držati u ropstvu ili odnosu sličnom ropstvu; ropstvo i trgovina robljem zabranjuju se u svim oblicima” ili članak 5. “Nitko ne smije podvrgnuti mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni.” Kako to da se ovi članci odnose samo na svjetovne prekršitelje i zločince dok su vjerski vođe stvorili bedeme oko svog nauka i sebe samih, nazvavši se nepogrešivim i po međunarodnim ugovorima nedodirljivim od strane svjetovnih zakona i pravde.

Zašto se državne i međunarodne institucije oštro ne pozabave i suprotstave očitim povredama i kršenjima ljudskih prava koje proizlazi iz članka 7. “Svi su pred zakonom jednaki i svi imaju pravo na jednaku pravnu zaštitu, bez ikakve diskriminacije. Svi imaju pravo na zaštitu od bilo kojeg oblika diskriminacije kojom se krši ova deklaracija, kao i od svakog poticanja na takvu diskriminaciju.” Vidimo da su vjerske institucije stvorile zidove zaštite oko sebe, jer kod bilo kojeg podneska prigovora ili tužbe državnim sudovima, odgovor je uvijek isti: “to nije u našoj nadležnosti”.

Tokom čitave povijesti sve do danas zločini učinjeni u ime vjerskog nauka su u nadležnosti onih koji ih čine. A Konvencije i Deklaracije za ljudska prava donesena su za ostale, obične smrtnike dok vjerske kaste ostaju u debeloj hladovini raskoši slobodnog djelovanja prema njihovim napisanim nedodirljivim kanonskim zakonima .

Po međunarodnim dokumentima o zaštiti prava djece, država (Ustav) ima veliku odgovornost prema djeci. Neke su odgovornosti ključne, ipak, evidentno je da se njima ne pridaje dovoljno pažnje i ozbiljnosti. Po nekima, razlog leži u tome da se djeca ne tretiraju kao ravnopravne osobe s ostalim dijelom populacije. U izjavi UN konvencije o pravima djeteta da su djeca samostalne ličnosti sa posebnim potrebama i pravima, ne shvaća se kako su prava djeteta ljudska prava.

U mnogim zemljama ne nedostaju prikladni zakoni, ipak, ne poštuju ih se zato što države nemaju volje ili nisu u stanju da pomognu pri provođenju vlastitih zakona.

Što stoji iza prisilnoga učlanjivanja djece u Katoličku crkvu? 

* Prisilno učlanjivanje

Rimokatolička crkva stječe svoje članove prisilnim činom, naime krštenjem bespomoćne dojenčadi, kao što je utvrđeno u kan. 96 Codexa kanonskog prava (C.I.C.): “Krštenjem se čovjek učlanjuje u Kristovu crkvu”. Krštenje se u pravilu obavlja u dojenačkoj dobi. Katolički roditelji moraju vjerovati da je novorođeno dijete opterećeno manom istočnog grijeha od kojeg se može osloboditi samo krštenjem. U danas važećem Katekizmu Rimokatoličke crkve o tome se kaže:

“Krštenjem krštenik postaje udom crkve i ne pripada više sebi (niti roditeljima-izjava pape Benedikta) već onome koji je za nas umro i uskrsnuo (Krist). Pozvan je zato da bude drugima podložan i da im služi u zajedništvu Crkve, da bude “poslušan i podložan” glavarima Crkve te da ih susreće s poštovanjem i ljubavlju.” (Katekizam, broj 1269).

Učlanjenje krštenog djeteta je neopozivo zbog čega Crkva odbija izbrisati iz registra krštenih one koji istupe iz crkve. Prema kanonu 1364 u vezi s kanonom 751 Corpus iurus Canonici, istupanje iz crkve vodi u ekskomunikaciju, koja je opet, prema br. 1463 Katekizma katoličke crkve “osobito težak grijeh”, koji prema br. 1861 Katekizma za sobom povlači “vječnu smrt u paklu”. Nadalje, u Kodeksu prava u kan. 867 – & 1 piše: “Roditelji su obvezni brinuti se o tome da njihova djeca budu krštena unutar prvih tjedana; čim prije moguće nakon rođenja”. U smrtnoj opasnosti dijete katoličkih, čak i nekatoličkih roditelja dopušteno je krstiti i protiv volje roditelja. ( Kanon 868, & 2 C.I.C.)

Time rimokatolički vjerski nauk krši temeljno pravo djece. Svoj čin opravdavaju pravom na slobodu vjere (religije). Da ta crkvena odredba nema temelja u Isusovom nauku na koga se Crkva poziva vidi se iz Njegove poruke “Prvo ih podučavajte, a onda krstite”. Iz navedene poruke jasno se isčitava da bi vjernik trebao biti dobno zreo da samovoljno pristane biti član neke vjerske zajednice.

Posljedice krštenja (kod drugih religija drugačiji običaji) su nesagledive za razvoj svake osobe koja se formira kroz djetinstvo do odrastanja u odraslog. Zaboravlja se kako djeca imaju po Konveciji UN i ustavu većine država pravo na svoju vlastitu slobodu savjesti, što znači da to pravo miruje sve dok djeca ne postignu potrebnu dob zrelosti i sami donesu odluku o vjerskoj pripadnosti. Kršenje tog prava po rođenju ne bi trebalo pripadati roditeljima ili vjerskoj zajednici! Znači, Konvencija se tumači ne da bi potpuno zaštitila djecu, već prema interesima pojedine države članice. Vjerske institucije kao Rimokatolička crkva to koriste na način da su svojim utjecajem oduzeli ključna temeljna ljudska prava djece i to: djeci, roditeljima, državnim pa i međunarodnim institucijama koja se zalažu za poštivanja tih prava. Činjenica je da taj sustav prisile pod prijetnjom postoji oko 1500 godina te kod mnogih ostavlja dojam kako je to ispravan čin.

Iz svega jasno proizlazi da Crkva priznaje samo vjerska prava, koja se temelje na kanonskom pravu, ali ne i ljudska, što je očiti razlog zašto Katolička crkva nije potpisala povelju o ljudskim pravima.

* prisilno naučavanje vjeronauka u državnim školama

Pravilo je da se u mnogim katoličkim državama djeci u školama uskraćuje opće obrazovanje moralno etičkih vrijednosti i jednakosti koje se temelji na poštovanju prema svim ljudima, životinjama i cjelokupnoj prirodi – po principima Opće deklaracije o ljudskim pravima* usvojene i proglašene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, 10. prosinca 1948. godine (rezolucija br. 217/III/). Vidi prilog na dnu teksta:

Održavanje vjeronauka u vrtićima i školama a ne u vjerskim objektima?! Što stoji iza toga? Izvjesno je da su osobni interesi vjerskih institucija a ne interesi djece ključ nauka Katoličke crkve, iako se sve to predstavlja u drugačijem svjetlu. Po mnogim nepovoljno sklopljenim međudržavnim ugovorima sa Katoličkom crkvom države se obvezuju financirati sve nematerijalne i materijalne vjerske obrazovne aktivnosti crkvenog nauka. To znači da pojedine države financiraju održavanje i širenje vjerskog nauka iako su po Ustavu sekularne, što jasno ukazuje na to komu služi država i o kakvim se slobodama i ljudskim pravima radi. Praksa pokazuje da se uvođenjem vjeronauka u škole i vrtiće stvara diskriminacija, segregacija i indoktrinacija djece na vjerskoj osnovi. Nadalje, školovanje djece po vjerskom nauku stvara pretenzije različitih religija za dominacijom ali i neizbježne sukobe u svijetu – vidljivo na današnjoj svjetskoj sceni.

* stoljetno seksualno iskorištavanje djece od strane klera

Danas se pouzdano zna da su posljednjih desetljeća tisuće katoličkih svećenika širom svijeta seksualno zloupotrijebili i silovali desetine tisuća djece i mladih. Nedavno otkrivene brojke iz Vatikana da je 848 svećenika razriješeno, a da je njih još 2572 zaradilo manje sankcije tijekom proteklog desetljeća otkrio je nadbiskup Silvano Tomasi, veleposlanik Vatikana pri UN-u. Tomasi je potom dodao i kako je od 2004. godine u Vatikanu dokumentirano više od 3400 slučajeva zlostavljanja djece, a samo prošle godine njih 401. To je broj priznatih slučajeva što je mnogo manji broj od stvarnog. Ovo su podaci za jedno desetljeće. Možemo li uopće zamisliti stvarni broj žrtava samo u dvadesetom stoljeću, ako uzmemo u obzir da se radi o tisućama katoličkih svećenika ali i najviših rangiranih crkvenih dostojanstvenika biskupa i kardinala, koji su pojedinačno u svojoj dugoj službi zlostavljali na desetke djece ili mladeži.

Pod velikim međunarodnim pritiskom Katolička crkva izašla je s ovim podacima kako bi umirila svjetsku javnost i pokazala dobru volju za rješavanjem do sada zatajivanih zločina protiv čovječnosti i popravila sliku svog moralnog autoriteta.

Odgovor crkvenih velikodostojnika na optužbe za seksualna zlostavljanja, u vidu isprika, premještanja svećenika i prikrivanja zločina, moglo bi se reći da je sramotan, neprimjeren i potpuno u skladu sa njihovim naukom, etikom i moralom. Skandalozna je šutnja i nezainteresiranost dosadašnjih vlada i svjetskih institucija. Nadu daju ipak pozitivna reagiranja Odbora za ljudska prava pri UN koji su osudili zatajivanja zločina Katoličke crkve nad djecom po čitavom svijetu. Treba uvijek iznova naglasiti, žrtve su ostale sa svojim traumama a zlostavljači i dalje uživaju u svim dobrobitima crkvenog i svjetovnog života. Pitanje je za svakoga koji obnaša bilo koju funkciju u državnim i svjetskim institucijama vlasti, također za ljude u medijima koji podržavaju crkveni nauk po kojem svećenstvo propovijeda i djeluje – kako bi se kao roditelji osjećali da je njihovo dijete bila ta žrtva. Bi li prihvatili taj nauk i samo ispriku vjerskih velikodostojnika koji traže razumijevanje uzrečicom “i mi smo samo ljudi”?!

RAZMISLIMO

Iz navedenog vidljive su namjere vjerskih institucija koje kao prvo nisu u duhu izvornog nauka na kojeg se pozivaju, a nisu niti u moralnom i etičkom duhu prema mladim životima. Na kraju nisu niti u duhu općih ljudskih sloboda i prava..

Što i zašto se sve to prešućuje, iako su najviši autoriteti kroz povijest pa i danas argumentirano dokazali da je nauk Katoličke crkve (kao i drugih velikih vjerskih sličnih institucija) paralelni, interesni nauk koji nema ništa s Bogom? U samim vjerskim spisima (Biblija) nalazi se nebrojeno mnogo dokaza o tome. Tu činjenicu argumentirano su osporavali mnogi autoriteti tokom čitave povijesti pa tako i današnjeg vremena.

Više od 2000 godina istaknuti muževi i žene po cijenu svojih života upozoravali su čovječanstvo na opasnosti od institucionalnoga nauka vjerovanja u Boga.

Oni koji su prepoznali prijevaru takvog vjerskog nauka, koji je bio građen na moći, bogatstvu, odredbama i mnogim zabranama, te javno ukazivali na to, često su to plaćali svojim životima.

Da su ti ljudi govorili i zalagali se za istinu svjedoči činjenica da je mnoge od njih crkvena hijerarhija proganjala i okrutno se sa njima obračunavala. Pojedince su nakon njihove smrti, kada više nisu bili za njih opasnost preuzimali kao svoje. Njihov ugled i istinu koju su donosili prigrlili su, jer ih je i narod prihvatio kao svoje. Iako su bili odgovorni za njihovu smrt, odgovornost kroz povijest pred javnošću je nestala preko znalačke teološke umješnosti uvjeravanja, a i postavljanjem nekih od njih na pijedestal svetaca i crkvenih oltara. Najbolji primjer je bio Isus iz Nazareta kojeg je svećenstvo dalo razapeti a čiji je nauk potpuno izmanipuliran i prilagođen određenim interesima velikih kršćanskih institucija. Slično je i u ostalim velikim religijama a što je dovelo do vjerske netolerancije, netrpeljivosti i sukoba unutar društava, država ali i do sukoba vjerskih ideologija sve do današnjih dana.

Današnji suvremenici, naročito oni koji još mogu analitički razmišljati a među njima je mnogo teologa, filozofa, povjesničara ali i mnogih poštovalaca argumentirane istine, sve češće uočavaju razliku vrijednosti istina koje su donosili proroci i mnogi poznati mističari svog vremena od tumačenja nauka vjerskih institucija. Tumači su prekrajali istine kako bi zaštitili svoje ovozemaljske interese. Činili su to stvarajući teološke dodatke: oltare, rituale, ceremonije, dogme, štovanje relikvije, ispovijedanje vjere i mnoge druge naplative obveze po vjernike.

Treba li pravednost i savjest čovječanstva prešućivati masovno istrebljenje naroda (proganjani i uništeni u križarskim pohodima u stravičnim masakrima) Pavlina, Mahinejaca, Katara i Bogumila. Zašto istrebljenje? Ti ljudi su doslovno htjeli živjeti Božiji nauk, privlačeći na taj način sve više ljude k takvom životu. Time su postali ozbiljna prijetnja svećeničkoj kasti čiji se nauk nije tome mogao suprotstaviti svojom istinom. Kada nema snage istine na scenu stupa snaga mača i nasilja.

Tolstoj je izbačen iz pravoslavne crkve jer je ukazivao na dvoličan i poguban kršćanski nauk.

Možemo li i trebamo li se danas zadovoljiti samo sa verbalnom isprikom jednog pape koji se ispričao za zlodjela svojih prethodnika? Ako su zlodjela činile neke druge generacije ljudi, to se može prihvatiti kao isprika. Pitanje je tko i s kojim pravom može prihvatiti ispriku za odgovornosti vjerskog nauka koji je bio nadahnuće svih učinjenih zločina protiv čovječnosti i egzistira kao takav do danas?

Jan Hus, J. Bruno, Savanarola i mnogi drugi spaljeni su jer su ukazivali na opasnosti takvog kršćanskog nauka. Isus iz Nazareta razapet je jer je također ukazivao na opasnosti tadašnjeg svećeničkog nauka. Svećenstvu je to značilo svim raspoloživim sredstvima “uništiti neprijatelja” koji ugrožava njihov temelj “crkveni nauk”.

Zašto se neprestano prešućuje i ignoriraju upozorenja o opasnostima koja u sebi nose institucionalna vjerska naučavanja? Velik je broj suvremenika koji su studiozno i na naučnoj osnovi dokumentirano ukazavali i ukazuju na uzroke i posljedice institucionalnoga nauka. Neki poznati među njima su:

Karl Henz Deschner, Walter Nig, Avro Manhatn, Matthias Holzbauer, i mnogi drugi iz svijeta povijesničara, filozofa, teologa, sociologa i uglednih mislioca, te građanskih udruga za ljudska prava.

Suvremenike se najčešće ne uzima za ozbiljno budući vjerski velikodostojnici drže monopol na ugled i istinu. Treba li osporiti pravo na ugled, istinu i zasluge po čitavo čovječanstvo muškarcima i ženama koji su vjerski nauk osporavali, čiji se rad i govor zabranjivao, koje se istrebljivalo, spaljivalo na lomačama, vješalo i razapinjalo. Koji nisu osporavali Boga već opasan i okrutan vjerski nauk. Pojava ateizma bila je upravo odgovor, nevjerovanja tom nauku koji je sebe predstavljao kao božanski. Vjerski nauk koji dijeli ljude, širi netoleranciju, materijalno orijentiran, zagovara mir putem ratovanja, zagovara samo svoju etiku i moral, prepoznaje se sve više po čitavom svijetu. Nitko i nema pravo šutjeti i prešutjeti živote i djela nebrojenih ljudi koji su po cijenu svojih života govorili i zalagali se za istinu.

Proroci koji su upozoravali na opasnosti lažnog crkvenog nauka.

Isus iz Nazareta, Stjepan, Ivan iz Patmosa, Montan, Priska, Maksimilija, Kvintilija, Origen, Mani, Pavlini, Bogumili , Hildegard of Bingena, Katari, Matilda of Magdeburga, Joakim of Fjore, Meister Eckhart, Brigita Švedska, Ivana Orleanska, Girolamo Savonarola, Gabrile of Wurzburga.

Zabranjivana djela velikih imena iz prošlosti od strane katoličkih stratega

Rabelais, Montaigne, Descartes, La Fontaine, Pascal, Montesquieu, Voltaire, Jean-Jacques Rousseau, Denis Diderot, Helvétius, Sade, Mme De Stael, Stendhal, Balzac, Victor Hugo, Gustave, Flaubert, Alexandre Dumas Emile Zola, Maeterlinck, Pierre Larousse , Anatole France, Andre Gide Jean Paul Sartre , Peter Abelard, Erasmus, Nicholas. Machiavelli, John Calvin, John Milton, Malebranche, Baruch Spinoza, John. Locke, Bishop Berkeley, David Hume, Condillac, d’Holbach, d’Alembert, La Mettrie, Condorcet, Daniel Defoe, Jonathan Swift, Swedenborg, Laurence Sterne, Emmanuel Kant, H. Heine, J. S. Mill, G. D’Annunzio, H. Bergson.

Oni su javno prozivali crkveni nauk:

Mihail Bakunjin, Giordano Bruno, Savanarola, Jan Hus, Richard Dawkins, Denis Diderot, Epikur, Ludwig Feuerbach, Emma Goldman, Sam Harris, Baron d’ Holbach, Christopher Hitchens, David Hume, Robert Green Ingersoll, Bill Maher, , Friedrich Nietzsche, Michel Onfray, Thomas Paine, Pierre – Joseph Proudhon, Ayn Rand, André Servier, Max Stirner, Bertrand Russell, Dayanand Saraswati, Victor J. Stenger.

APEL 

* svako besmisleno moraliziranje nema mjesta kad su u pitanju djeca

* slobodan razvoj svakog djeteta

* glas savjesti i istine za djecu

* Afriko, ima li svijet srce za tvoju djecu

* nitko nema i ne smije imati monopol nad djecom da bi hranio svoje interese

* roditeljstvo je dar obaveze i sreća a ne upravljačko pravo i odlučivanje o životu djeteta

* nitko ne bi trebao zaboraviti da je bio i da je još uvijek dijete

* da više ljudi razmišlja i ponašaju se kao djeca zemlja bi bila raj čovječanstva

* djeca ne poznaju interes, ne znaju mrziti

* djeca ne uzimaju, ona samo daju

  • Apel 

Problem djece u kontekstu vjerskog nauka nije od danas, to je stoljetni problem. Ovo je vrijeme kada se taj problem treba trajno riješiti. Djecu treba odmah osloboditi svih ideologija i uzništva. Svako društvo će postati slobodno kada djeca postanu slobodna, kad se djeca prestanu u školama indoktrinirati i segregirati po načelima vjerskih svjetonazora. Tko to treba učiniti? Odgovornost leži na svima a naročito na ženama koje imaju najveći senzibilitet prema djeci. Do sada su crkve muškarca odlučivale o sudbini djece pa i žena.

Što se želi postići ovim Apelom? Trajno senzibilizirati javnost da se uključi u razotkrivanje vjerskih nauka i da se skine stigma kako nitko van vjerskih krugova nema kvalifikacije i prava da o tome govori ili odlučuje. Životi djece i mladeži obvezuju na to da se ta umjetno stvorena vjerska pandorina kutija otvori i predstavi mnogima koji vjeruju da je u njoj Bog. !

Traži se i apelira na sve međunarodne institucije koje se bave ljudskim pravima i pravima za zaštitu djece da javno i trajno podignu svoj glas:

  1. tako da glasno u ime sve djece svijeta prozovu opću opasnost – od katoličkog (i drugih) vjerskog nauka
  2. da se odmah poduzmu koraci zaštite ugrožene djece od nametnutog i prisilnog krštenja dojenčedi.
  3. da se ukine vjeronauk u školama i uvede predmet etike i morala.
  4. da državne institucije (sudovi) kao kod svih privatnih i pravnih faktora imaju pravo uvida i sankcioniranja svećenstva i njihovog naučavanja, naročito kada su u pitanju djeca.
  5. da se preispitaju i točnije definiraju konvencije o zaštiti ljudskih prava djece, kako se ne bi ostavilo prostora za slobodnim i proizvoljnim tumačenjem interesnih (vjerskih) skupina unutar pojedinih društava.

Apel je upućen na sve relevantne svjetske institucije koje se bave zaštitom djece kao i na sve međunarodne institucije koje se bave ljudskim pravima. Zatim, mnogima koji bi bitno mogli utjecati da se pomogne svoj ugroženoj djeci svijeta – filozofima, povjesničarima, piscima, slobodnim teolozima, sociolozima, humanitarcima. Naročito važnim i poznatim osobama iz svijeta glume, glazbe i sporta koji mogu biti najveći ambasadori u zaštiti djece.

Udruge i organizacije za ljudska prava pozvane su da se globalno udruže i pomognu u provedbi ovog Apela na razini svoje zemlje i čitavog svijeta. Također se pozivaju i svi pojedinci koji razumiju opasnosti u kojima se nalaze sva djeca svijeta da se priključe akciji i daju svoj doprinos. Samo opća mobilizacija ljudi iz čitavog svijeta može promijeniti položaj djece koja su većinom u uzničkom ropstvu vjerskih nauka čiji su akteri sve glasniji i time sve opasniji.

OVAJ AKUTNI PROBLEM MOŽE SE SAMO GLOBALNO RIJEŠITI – VAŠ GLAS ILI POTPIS ZA DJECU SVIJETA

Convention on the Rights of the Child 

Article 2 

  1. States Parties shall take all appropriate measures to ensure that the child is protected against all forms of discrimination or punishment on the basis of the status, activities, expressed opinions, or beliefs of the child’s parents, legal guardians, or family members.

Article 3

  1. In all actions concerning children, whether undertaken by public or private social welfare institutions, courts of law, administrative authorities or legislative bodies, the best interests of the child shall be a primary consideration.
  1. States Parties undertake to ensure the child such protection and care as is necessary for his or her well-being, taking into account the rights and duties of his or her parents, legal guardians, or other individuals legally responsible for him or her, and, to this end, shall take all appropriate legislative and administrative measures.
  1. States Parties shall ensure that the institutions, services and facilities responsible for the care or protection of children shall conform with the standards established by competent authorities, particularly in the areas of safety, health, in the number and suitability of their staff, as well as competent supervision.

Article 4

States Parties shall undertake all appropriate legislative, administrative, and other measures for the implementation of the rights recognized in the present Convention. With regard to economic, social and cultural rights, States Parties shall undertake such measures to the maximum extent of their available resources and, where needed, within the framework of international co-operation.

Article 6

  1. States Parties recognize that every child has the inherent right to life.
  2. States Parties shall ensure to the maximum extent possible the survival and development of the child.

Article 29

  1. States Parties agree that the education of the child shall be directed to:

(a) The development of the child’s personality, talents and mental and physical abilities to their fullest potential;

(b) The development of respect for human rights and fundamental freedoms, and for the principles enshrined in the Charter of the United Nations;

(c) The development of respect for the child’s parents, his or her own cultural identity, language and values, for the national values of the country in which the child is living, the country from which he or she may originate, and for civilizations different from his or her own;

(d) The preparation of the child for responsible life in a free society, in the spirit of understanding, peace, tolerance, equality of sexes, and friendship among all peoples, ethnic, national and religious groups and persons of indigenous origin;

(e) The development of respect for the natural environment.

  1. No part of the present article or article 28 shall be construed so as to interfere with the liberty of individuals and bodies to establish and direct educational institutions, subject always to the observance of the principle set forth in paragraph 1 of the present article and to the requirements that the education given in such institutions shall conform to such minimum standards as may be laid down by the State.

Article 34

States Parties undertake to protect the child from all forms of sexual exploitation and sexual abuse. For these purposes, States Parties shall in particular take all appropriate national, bilateral and multilateral measures to prevent:

(a) The inducement or coercion of a child to engage in any unlawful sexual activity;

(b) The exploitative use of children in prostitution or other unlawful sexual practices;

(c) The exploitative use of children in pornographic performances and materials.

Article 36

States Parties shall protect the child against all other forms of exploitation prejudicial to any aspects of the child’s welfare.

The Universal Declaration of Human Rights

Article 1.

  • All human beings are born free and equal in dignity and rights. They are endowed with reason and conscience and should act towards one another in a spirit of brotherhood.

^ Top

Article 2.

  • Everyone is entitled to all the rights and freedoms set forth in this Declaration, without distinction of any kind, such as race, colour, sex, language, religion, political or other opinion, national or social origin, property, birth or other status. Furthermore, no distinction shall be made on the basis of the political, jurisdictional or international status of the country or territory to which a person belongs, whether it be independent, trust, non-self-governing or under any other limitation of sovereignty.

^ Top

Article 3.

  • Everyone has the right to life, liberty and security of person.

^ Top

Article 4.

  • No one shall be held in slavery or servitude; slavery and the slave trade shall be prohibited in all their forms.

^ Top

Article 5.

  • No one shall be subjected to torture or to cruel, inhuman or degrading treatment or punishment.

^ Top

Article 6.

  • Everyone has the right to recognition everywhere as a person before the law.

^ Top

Article 7.

  • All are equal before the law and are entitled without any discrimination to equal protection of the law. All are entitled to equal protection against any discrimination in violation of this Declaration and against any incitement to such discrimination.

Article 18.

  • Everyone has the right to freedom of thought, conscience and religion; this right includes freedom to change his religion or belief, and freedom, either alone or in community with others and in public or private, to manifest his religion or belief in teaching, practice, worship and observance.

^ Top

Article 20.

  • (2) No one may be compelled to belong to an association.

Article 26.

  • (2) Education shall be directed to the full development of the human personality and to the strengthening of respect for human rights and fundamental freedoms. It shall promote understanding, tolerance and friendship among all nations, racial or religious groups, and shall further the activities of the United Nations for the maintenance of peace.
  • (3) Parents have a prior right to choose the kind of education that shall be given to their children.

Article 30.

  • Nothing in this Declaration may be interpreted as implying for any State, group or person any right to engage in any activity or to perform any act aimed at the destruction of any of the rights and freedoms set forth herein.
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: