Isključuje li vjera ljudska prava

Početna stranica » Analize i stručne analize » Pojava bogumilstva i anatema kao način borbe protiv heretika

Pojava bogumilstva i anatema kao način borbe protiv heretika

Oglasi

Pavo Živković, Sarajevo

UDK: 237

Izvorni znanstveni rad

POJAVA  BOGUMILSTVA  I  ANATEMA  KAO  NAČIN BORBE PROTIV HERETIKA

Pavo ŽIVKOVIĆ, Sarajevo

Prve tragove postojanja hereze manihejstvo ili, kako ga još zovu, bogumilstva nailazimo kod carigradskog patrijarha Teofilakta sredinom 10. stoljeća. Bogumilska se učenje iz Bugarske širilo u Srbiju, a otuda u Bos.nu i Hum, kako to ističu neki povjesničari (V Ćorović, V. Glušac, A. Solovjev, B. Petranović, N. Radojčić i drugi). Ima i takvih mišljenja da su heretici došli sa Zapada, to jest preko Italije i Zadra u Bosnu i Hum (F. Rački, D. Mandić, J. Šidak, Kniewald, M. Barada i od novijih F. Šanjek). Katolička crkva nastojala ih je protjerati iz Bosne i Huma. Pritom se koristila različitim metodama sprečavanja njihova djelovanja, od kojih posebnu pažnju zavređuje metoda anatemiziranja. Prva njihova spominjanja datiraju iz vremena patrijarha Teofilakta u razdoblju izmedu 933. i 956. Spominju se tri osnovna načela borbe protiv bogumilskog širenja, od kojih se ono prvo odnosi na prvake i učitelje te hereze, drugo na one koji su zavedeni iz neznanja i neukosti i treće na one koji nisu poticali niti širili krivovjerstvo, već su mi pristupili iz neznanja.

 

Carigradski patrijarh daje upute na koji način sprovesti anatemiziranje heretika. Spominje se nekoliko formulacija prokletstva, od kojih vrijedi istaknuti onu što izričito naglašava da se proklinje onaj tko propovijeda izmišljotine, praznovjerje o Djevici Mariji, onaj tko ne vjeruje u tajnu tijela i krvi Kristove, tko god bogohuli da je Sin i Božji zakon bezgrašan samo u mašti i prividenju, a ne i stvarno.

Crkvene pouke o istraživanju i kažnjavanju heretika raznorodne su i raznovrsne. Najuobiča­ jenija kazna jest prokletstvo, ali je ona zadnja mjera koja se izriče nakon svih drugih blažih postupaka obraćenja. Heretizam je posebno duboke korijene imao u Bosni i Humu, gdje su krstjani Crkve bosanske imali potporu domaćih vladara i uglednih feudalaca. Anatema kao sredstvo kažnjavanja krivovjernika zaživjela je i u Bosni i Humu i odnosila se i na neke ugledne bosanske velikaše i uglednike kakvi su Rastudije, Radomir, Dražilo, Tvrtko, Tvrdoš, Tolko, Radin gost i drugi. lako vrlo oštra mjera, ni anatema nije baš puno pomogla u iskor-jenjenju Crkve bosanske i krstjana, članova te Crkve u Bosni i Humu, koji se tamo zadržaše sve do dolaska Turaka, a onda najveći broj krstjana prijeđe na islam.

Prvi izvorni podaci koji govore o pojavi i širenju bogumilskog pokreta na Balkan-skom poluotoku nisu do danas dovoljno osvijetljeni i razjašnjeni. Pojavu manihej-

42

l

Ll

ske i pavlićanske hereze u Bugarskoj ne spominje ni takav izvornik kao što je bizantski car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet sredinom 10. stoljeća u svom dobro poznatom djelu De administrando lmperio. Nije li to znak da je u njegovo vrijeme, a riječ je o prvoj polovini 10. stoljeća, još uvijek nije bilo?

Na prve tragove o postojanju hereze manihejstva ili, kako ga još bolje označavaju suvremenici, bogumilstva nailazimo kod carigradskog patrijarha Teofilakta, koji patrijaršijsku službu obnaša sredinom 10. stoljeća. Podaci koje nam on priopćava datiraju iz vremena između 933. i 956. Riječ je o jednom pismu što ga carigradski patrijarh šalje bugarskom caru Petru. U pismu spominje manihejce i pavlićane koji su se pojavili u Bugarskoj .1

Brojni su povjesničari pokušali dokazati kako je riječ o vjerskoj sekti koja se zove bogumilstvo, a ime je dobilo prema bugarskom papu koji za sebe kaže da je »Bogu mil«. Prihvatio je manihejsko učenje i učenje pavlićana koje je došlo s Bliskog istoka a koje je on preko svojih sljedbenika širio iz Bugarske na Makedoniju i Srbiju, neki povjesničari čak kažu i na Bosnu i Hum. Među te povjesničare spadaju: Vladimir Ćorović, Vaso Glušac, Aleksandar Solovjev, B. Petranović, Nikola Radojčić i drugi.’ Bilo je na drugoj strani i osporavanja tih teza po kojima su u Bosnu i Hum došli bogumili iz Srbije. Među takve spadaju: Dominik Mandić, Jaroslav Sidak, Dragutin Kniewald, Franjo Rački, Miho Barada, Franjo Šanjek i drugi-‘ Neki od ovih drže da su patareni došli sa Zapada, tj. preko Italije, Zadra, Splita i drugih dalmatinskih gradova u Bosnu. Moramo odmah istaknuti da to nisu ni bogumili niti patareni, već krstjani Crkve bosanske koji imaju nešto svog autohtonoga što ih razlikuje od prije spomenutih heretičkih pokreta. Zajednički im je samo dualizam, tj. učenje o postojanju dobrog Boga, tvorca duhovnog svije-ta, i Satanaela, tvorca materijalnog svijeta.

U  ovom našem kraćem prilogu o heretičkom pokretu i ana temi koja ih je sustizala na svakom koraku od službene Crkve, pozabavit ćemo se malo više kroz nekoliko

———————-

‘J. IVANOV, Bogumi/ski knigi i legendi,  Sofija, 1925; F. RAĆKI, Oko pitanja »Crkve bosanske<( i bogumilstva,  Studije o »Crkvi bosanskoj« i bogumilstvu, Zagreb,  1975, str.

31.

2  V. ĆOROVIĆ, Historija Bosne, knj. I, Beograd, 1940; V. GLUŠAC,  Problem bogumil· stva, Godišnjak Istorijskog društva BiH, V/1953, Sarajevo, 1953, str. 105-138; ISTI, Srednjovekovna »Bosanska crkva«, Popovićevi prilozi IV, Beograd, 1924, str. 1-55; ISTI, Istina o bogomilima, Istorijska rasprava, Beograd, 1945; A. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora o bogami/stvu na Balkanu, Godišnjak Istorijskog društva BiH, V/ 1953, str. 1-103; ISTI, Jesu li bogami/i poštovali kffst? Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS, 3/1948, str. 81-102; ISTI, Vjersko učenje bosanske crkve, Zagreb, 1948; ISTI, Autour des Bogomiles, Byzantion, 22/1952, 81-104; B. PETRANOVIĆ, Bogomili, Crkva bosanska i krstjani, Zadar, 1967; N. RADOIČIĆ, O zemlji i imenima Bogomila, Prilozi P. Popovića, 7/1927, 147-159; F. RAČKI, Bogomili i patareni, Posebna izdanja Srpske kraljevske akademije, knj.  LXXXVJJ,  Beograd, 1931;  F. ŠANJEK,   Bosansko-humski krstjani i katarsko~dualistički pokret u srednjem vijeku, Kršćanska sadašnjost, Za-greb, 1975. O tom problemu bogumilstva i Crkve bosanske u spomenutoj knjizi nalazi se gotovo sva dosadašnja literatura objavljena kod nas i u svijetu. Navedeni se autor u svom znanstvenoistraživačkom radu gotovo sav posvetio tom fenomenu, što potvrđuje i brojna bibliografija na koju upućujem ovom prilikom.

3  D.  MANDIĆ, Bosanska crkva bosanskih krstjana,  Chicago, 1962;  J. ŠIDAK,  Studije o »Crkvi bosanskoj« i bogumilstvu, Zagreb, 1975; D. KNIEWALD, Vjerodostojnost latin-skih izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU, CCLXX, Zagreb, 1949, str. 115-276; F. RAČKI, Bogumili i patareni, Beograd, 1931; M. BARADA, Sidakov problem »Bosanske crkve«, Nastavni vjesnik, 48/1940-41, str. 398-411; F.ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975.

 

43

manje poznatih izvornih podataka koji mogu nešto više osvijetliti problem hereze i prokletstva kojim se Crkva služila u borbi za njihovo iskorjenjenje. Započet ćemo od prvih korijena pojave bogumilskog pokreta u Bugarskoj i njegova širenja na Makedoniju, Srbiju i druge balkanske zemlje. Bit će riječi i o načinu borbe koju vodi Crkva protiv te nove hereze na Balkanu. U rasvjetljavanju nove hereze bogumilstva i prokletstvu kao načinu borbe protiv te nemani posebno mjesto pri-pada poslanici carigradskog patrijarha Teofilakta, sina bizantskog cara Romana Lakapina, koju patrijarh šalje svomu šurjaku bugarskom caru Petru. Ta poslanica datira između 933. ili najkasnije do 956 4

Patrijarhove pismo  upućeno bugarskom  caru  i činjenica o  prisutnosti  hereze  u Bugarskoj, uznemirila je tamošnjeg cara koji se carigradskom patrijarhu obraća s molbom za pomoć i savjet kako da se oslobodi te napasti. Između cara i patrijarha razmijenjeno je tim povodom nekoliko pisama, u kojima patrijarh šalje upute caru kako da postupa prema sljedbenicima tog novog vjeroučenja. Patrijarh spo-minje tri osnovna načela borbe protiv bogumila.

Prvo načelo odnosi se na prvake tog krivovjerja i na učitelje koji herezu šire i propovijedaju lažnu dogmu. Prvaci i učitelji bogumilski moraju se javno odreći svojih nečasnih radnji. Ako to ne učine, neka budu prokleti. Ako se odreknu krivovjerja, valja ih ponovno krstiti prema odredbama Nicejskog sabora. Za nji-hovo učenje kaže se da je manihejske pomiješano s pavlićanskim.

Drugo načelo odnosi se na one koje su zaveli prvaci i učitelji najviše zbog nezna-nja i neukosti. Takvi nisu bili sposobni razabrati pravovaljane od krivih dogmi, te ne bi trebali biti podvrgnuti novom krštenju, nego će biti pomazani svetim uljem kako se to čini s djecom. U krilo prave vjere i Crkve bit će vraćeni i heretički svećenici akp prokunu herezu i javno se pismenim putem odreknu krivo-vjerstva te budu ispovijedali kršćansku vjeru.

Treće načelo uključuje sve one koji nisu poticali niti učili, već su u herezu prešli u potpunom neznanju, provodeći neko vrijeme među krivovjercima, a onda ih se odrekli. Takvi se mogu povratiti u kršćanstvo i Crkvu nakon četveromjesečnog kajanja.

Postojala je i četvrta kategorija zalutalih vjernika u koju se ubrajaju oni koji se nisu pokolebali, nego su ostali čvrsti u heretičkom- bogumilskom nauku. Te koji su ostali u grijesima Crkva Božja odbacuje kao pokvarene i štetne udove, koje predaje na osudu i prokletstvo. Za takve su državni sudovi predviđali smrtne kazne. Istina, Crkva to ne odobrava, budući da crkvenim ustanovama ne priliči uništenje heretika prije nego im se pruži prilika za okajanje grijeha, a izliječit ih može samo Bog, koji ne želi smrt grešnika, već nastoji oko njegova obraćenja,

Carigradski patrijarh Teofilakt šalje bugarskom caru Petru upute kako da izvrši anatemiziranje (proklinjanje) heretika. Donosimo nekoliko formulacija proklet-stva kojeg čini službena Crkva.

  1. Svatko tko ne misli onako kako to uči sveta Katolička Crkva (~ >ta{}oAL>tYJ E>t>tA1″)o(a), rimska, carigradska, aleksandrijska, antiohijska i jeruzalemska po odredbama i dogmama sedam općih sabora, neka bude proklet od svete Trojice.

——————————————-

  1. GRUMEL, Les rigestes des actes du patriarcat de Constantinopole, voL I, fasc. 2, str. 223.

 

44

2. Svaki onaj koji kaže, i u to vjeruje, da postoje dva načela (ouo aQxaL), dobro i zlo, kao tvorci svjetla i tame ili tvorci anđela i čovjeka, neka bude proklet ( avaflef!a smw).

3. Tko god tvrdi da je lukavi Satanael tvorac materijalnog svijeta i njegov gospo-dar (JtOl ‘]11]’ xm UQXWV -ci’}, UA’],) kao i čitavog vidljivog svijeta i ljudskog tijela, neka bude proklet.

4. Tko god bude govorio zlo o Mojsiju i njegovim zakonima i ustvrdi da proroci nisu propovjednici dobrih načela (aJto -cou ayaflou), neka bude proklet.

5. Svaki onaj koji se odriče zakonitog (crkvenog) braka i koji propovijeda da je rođenje i obnavljanje ljudskog roda Satanaelov zakon, neka bude proklet.

6. Tko god bogohuli da je Sin i Božji zakon bezgrešan samo u mašti i priviđenju, a ne i stvarno, neka bude proklet.

7. Tko propovijeda i drži da su smrt Kristova i uskrsnuće bili samo prividni, neka bude proklet.

8. Svi oni koji ne vjeruju u tajnu tijela i krvi Kristove i koji iskrivljuju evanđelje i Djela apostolska, neka budu prokleti.

9. Oni koji propovijedaju izmišljotine da je Djevica Marija poslije Riječi Božje rodila drugog sina snošajem s muškarcem, neka budu prokleti.

10. Oni koji propovijedaju praznovjerje da Bogorodica nije Marija, kćer Joakima i Ane, već Jeruzalem u kojeg je Krist ušao pa izašao, neka budu prokleti.

11.  Svi učitelji i dostojanstvenici bogumilske hereze neka budu prokleti.

12. Tvorci ove krive vjere, Egipćanin Scitijan i njegov učenik Terebint i 12 uče­ nika Manesovih, neka budu prokleti.

13. Pavao, Ivan i Bogumil, po kojima su sljedbenici dobili ime pavlićani, mani-hejei i bogumili, zatim Armenac Konstantin Manailit i Silvan neka budu prokleti. 5

Sva ova nabrajanja i formulacije anatemiziranja povjerila je Crkva svećenicima koji su trebali biti primljeni u Crkvu. Svi oni koji ostanu neposlušni, bit će anate-mizirani (prokleti) i predani svjetovnim sudovima da im se izreknu primjerne svjetovne kazne. No prije svega treba još jednom pokušati prijetnjama i proklet-stvima te tako izbaviti krivovjerne na put obraćenja i kajanja.

Nova hereza, koja se u Bugarskoj pojavila pod imenom bogumilstvo, prema kazivanju patrijarha Teofilakta slična je staroj pavlićanskoj o kojoj govori Petar Sicil-ski.6 Na sličan način bili su anatemizirani i pavlićani, a u tom anatemiziranju ponavljaju se određene formule i za bogumile, kod kojih nalazimo dualističko vjerovanje (postojanje Boga dobra, tvorca duhovnog svijeta, i Satanaela – Boga zla, tvorca materijalnog svijeta), doketizam, poimanje da je Krist ušao u Mariju i iz nje izašao, nijekanje Starog zavjeta i euharistijske tajne i njezina slavlja. Kod bogumila, a to je slučaj s gotovo svim dualističkim herezama (katarima, albigen-zima, patarenima i krstjanima Crkve bosanske), prevladava načelo antimaterije. Dok na jednoj strani kršćanstvo blagoslivlja materiju poučavajući da je vidljivi

—————————————————-

5  M. N.  PETRORSI,  Pismo  patrijarha konstantinopoljskog  Teofilakta,        »lzvjestia«  otdeL ruskoago jazika i slov. Imp. Akad. Nauk. XVlll, Petrograd, 1913, sv. Ill, str. 356–372.

Tekst je preuzet od rukoptsa: Milanske Ambrosiane, br. 270. Prijevod na bugarski jezik dao je: N. V. ZLATARSKI, Istorija na b’/garskata d’ržava,  t.  l, d. 2, Sofija, 1927, str. 223-224.

6  Patrologia Graeca,  voL CIV, col.  1257-1290 (Siculus, Petrus, Historia Manicheorum).

 

45

materijalni svijet plod Božjeg darivanja,’ heretici drže da je materija tvorevina Satanaela (Đavla) i zbog toga je treba prezirati i svladavati duhovnom snagom.

Dok kršćanstvo blagoslivlja brak, pozivajući se na Kristovu prisutnost u Kani Galilejskoj, i blagoslivlja djecu, kako to Krist ističe: »Pustite dječicu neka dolaze k meni«8 bogumili, krstjani Crkve bosanske i neki drugi heretici drže da je svaki spolni odnos grijeh, jer je to Satanaelovo djelo, pa su tako i djeca koja se rađaju plod grijeha i Satanaela (Đavla). Najbolje se to očituje u govoru prezbitera Ko-zme, bugarskog svećenika koji živi u vrijeme djelovanja bogumila, protiv kojih istupa u svojim govorima.

Crkvene pouke o istraživanju i kažnjavanju heretika vrlo su raznorodne, a kazne raznovrsne. Najuobičajenija kazna jest prokletstvo, ali ona je zadnja mjera koja se izriče nakon svih drugih blažih postupaka i ophođenja prema krivovjercima.

Crkva je najprije pokušavala blažim postupcima obratiti heretike crkvenim uvjera-vanjem, koristeći čak i teološke polemike i prepirke s krivovjercima, ali je na drugoj strani nalagala svjetovnoj vlasti da poduzima oštre mjere prema sljedbeni-cima krivovjerstva, uključujući tu i smrtne kazne ili barem tjelesne ako kletva ne pomogne.

U Bosni i Humu tijekom srednjega vijeka to nije bio čest slučaj, budući da su krstjani Crkve bosanske uživali blagonaklonost bosanskih vladara i pokrajinskih gospodara, koji su i sami bili sljedbenici krivovjerstva. Ni to nije pripomoglo da krivovjerci krstjani Crkve bosanske od strane Katoličke Crkve ne dožive anatemi-ziranje (prokletstvo), koje nije mimoilazilo ni neke ugledne crkvene dostojanstve-nike Crkve bosanske pa ni domaće vladare i pokrajinske gospodare. Spomenut ćemo nekoliko takvih primjera koji se odnose na bosansko-humske uglednike. Među anatemiziranim osobama nalazili su se: »Rastudie bosanski i Radomir i Dražilo i Tolko i Tvrtko i Tvrdoš i vsi naricajušteji se krstjani i krstjanice, a ne klanjajušte se svetim ikonam i krstu časnom da budut prokleti.«9

U zagrebačkom rukopisu prilikom proklinjanja bosanskih krivovjeraca spominju se sljedeća imena: >>Belizmen’c, Rastudije, Dražilo, Tvr’doš, Dobr’ko, Radosin, Rastina gost’, pop’ Drug’, Tvr’dko, pop’ Bra ten’, Hoteš i vsi jeretici Bos’n’sci i Hl’m’sci da budut prokleti.«10 Ako se detaljnije pogleda sadržaj pljevaljskog sino-dika, navedeni Rastudije Bosanski mogao bi biti istovjetan s gospodinom Rastudi-jem kojega zapis iz Batalova evanđelja stavlja u red Crkve bosanske. u U dečan­ skom rukopisu spomenuta su i ova imena u kletvi:  »Voihna, Prijezda Nelep’c’, Stog’šia, Boraje, Lep’čin’ i vsi verujušte v’ ne i sv/e/detelije im’ da budut’ prokleti.«t2

——————————————

1 Post 1,31.

” Luka 18,16.

9  Đ. DANIČIĆ, Život  kraljeva i arhiepiskopa srpskih, Beograd, 1866, str. 41.

1° F.  ŠANJEK,  Bosansko~humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem  vijeku, Zagreb, 1975, str. 140-141.

Sp. Đ. RADOJIČIĆ, Odlomak bogami/skog evanđelja bosanskog tepčije Bata/a iz 1393. godine, I~vestija na Institut za balgarska istorija, sv. 14-15/1964, str. 459-509, 495. Usporedi: F.  SANJEK, Bosansko~humski krstjani,  str. 141.

12 Prijezdino ime ne nalazimo u dečanskom rukopisu. Aleksandar Solovjev ide čak tako daleko da poistovjećuje ovoga Prijezdu s poznatim istoimenim bosanskim banom, koji je u znak odanosti Katoličkoj Crkvi svoga sina dao dominikancima na odgoj. A. SOLO-VJEV, Svjedočanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu na Balkanu, Godišnjak Istorijskog društva BiH, V/1953, 66; F. ŠANJEK,      Bosansko-humski krstjani,  str. 141.

46

Iz navedenih formulacija jasno se vidi da anatema pogađa sve one koji se ne klanjaju i ne štuju svete slike i križeve, a pouzdano se zna da su to članovi i sljedbenici Crkve bosanske. Jedan od takvih bio je i ugledni komornik na dvorn Kosača, Radin gost. U jednom vrelu za njega se izričito veli: » … i Radin gost herce gov da budet proklet … << 13

Sva navedena prokletstva i primjeri njihova izricanja odnose se na Bosnu i Hum, gdje je krivovjerje imalo duboke korijene i čvrsta uporišta na bosanskom dvoru te dvorovima pokrajinskih gospodara kakvi su: Pavlovići, Kosače i Hrvatinići, koji obnašahu učenja Crkve bosanske. Budući da u Bosni i Humu do sredine 15. stoljeća nije bilo pravoslavlja (ono se javlja s dolaskom Turaka i osnivanjem prvih manastira u Žitomisliću sredinom 15. stoljeća), sve su anateme (prokletstva) išle iz redova svećeničkih lica Katoličke Crkve, koja je bila vodeća u Bosni i Humu. Prokletstva je izricala Katolička Crkva, i to preko svojih dostojanstvenika, uklju-čujući tu i anateme što su ih izricali i same pape. Prokletstvo je dokaz osude svih krstjana Crkve bosanske a napose njihovih visokih dostojanstvenika kakvi su bili: Rastudije, Radoe, Radovan, Hlapoe, Dragoš, Povrožen, Radoslav, Miroslav, Bo-leslav i Ratko, koji su obnašali funkcije počevši od djeda Crkve bosanske, kao najvišeg dostojanstva, do gosta i staraca, uglednih dostojanstvenika u hijerarhiji Crkve bosanske. 14

Anatema je bila vrlo efikasno sredstvo u rukama Katoličke i Ortodoksne Crkve za borbu protiv heretika. Vrlo oštre mjere koje su se primjenjivale protiv krstjana Crkve bosanske bili su, uz prokletstvo, križarski ratovi koje je organizirala Kato-lička Crkva preko ugarskih kraljeva. Te su akcije primoravale i pojedine bosanske vladare da se javno odriču krivovjerja i obećaju kako će raditi na njegovu iskorje-njenju. Pokazuje to primjer bana Kulina i njegova abjuracija koja se dogodila na Bilinom polju kod Zenice 1203, a na kojoj se ne bismo ovaj put zadržavali. Taj slučaj zavređuje posebnu pažnju.

Na kraju ovog manjeg priloga o kletvi želimo zaključiti sljedeće: Zajedno s poja-vom heretizma na Balkanskom poluotoku, najprije u Bugarskoj a potom u Make-doniji, Srbiji te Bosni i Humu, Katolička i Ortodoksna Crkva pribjegavaju ana-temi (prokletstvu) kao oružju za iskorjenjenje tog krivovjerstva. Ma koliko to oružje bilo moćno, nije bilo i sasvim djelotvorno u suzbijanju širenja te pošasti, koja najčvršće uporište nađe u Bosni i Humu (Hercegovini). Ovim prilogom po-kušali smo iskazati formulacije prokletstva te osobe i institucije na koje se ono odnosi. Kao što se iz izloženog može vidjeti, riječ je uglavnom o istaknutijim vjeroučiteljima manihejstva, pavlićanstva, bogumilstva i krstjanstva Crkve bosan-ske. Negdje je ta kletva imala više a negdje manje efekta. Posebno želimo istak-nuti da se ona malo odražavala u Bosni i Humu, zbog čega je Katolička Crkva pribjegavala i križarskim vojnama s nakanom da se obračuna sa sljedbenicima Crkve bosanske. Koliko je u tome uspjela, teško je reći kad se ima na umu činje-

——————————————-

  1. FERMENDŽIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752,  Zagrabiae, 1892, str. 17.                  .

14  A. P. LAVROV, Paleografičeskoe obozrienie Kirilovskago pisma,  Enciklopedia Slavjan-skoi filologii,  Priloženie k Vipask,  IV/1-4, Albom snimkov s jugoslavjanskih rukopisei,

Petrograd, 19lf?, .sL. ~6. Riječ je o Batalovu evanđelju iz 1393, priopćeno VIŠe autora. VIdi bilj. ll. Lj. STOJANOVIĆ, Jedan prilog k poznavanju bosanskijeh bogomi/a, Starine JAZU, XVIII, Zagreb, 1886, str. 231; D. MANDIĆ, Bosanska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962; F. SANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975.

 

47

nica da ta sekta, a s njom i fenomen kletve, traje u Bosni i Hercegovini tijekom čitavoga srednjeg vijeka i da kao rezultat njena postojanja najveći broj sljedbenika te hereze prelazi masovno na islam, iako je riječ o jednom te istom hrvatskom narodu.

ZUSAMMENFASSUNG

DAS AUFTRETEN DER  BOGOM/LEN AUF BALKAN  UND  DER  BANN ALS KAMPFMITTEL FUR IHRE AUSROTTUNG.

Die ersten Hinweise auf die Existenz des Manichiiismus oder Bogami/en findet man bei dem Patriarchen von Konstantinopel Theophilakt um die Mitte des 10.

Jh-s. Diese Lehre hat sich aus Bulgarien nach Serbien ausgebreitet und dann nach Bosnien und Hum, dies behaupten mehrere Historiker (V. Čorović, V. Glušac, A.

Solovjev,  B.  Petranović, N.  Radojčić und andere).  Es gibt auch Meinungen,  daj3

diese Hiiretiker aus Westen gekommen sind und zwar aber ltalien und Zadar nach Bosnien und Hum (F. Rački, D. Mandić, J. Šidak, D. Kniewald, M. Barada und

von den neueren F. Šanjek).  Die Katholische Kirche versuchte verschiedene Metka-

den,  um sie aus Bosnien und Hum zu vertreiben,  dabei war der Bann die Haupt~

strafe. Die Bemerkungen des Patriarchen Theophilakts stammen aus dem Zeitraum zwischen 933 und 956. Die Bekiimpfung der Hiiresi bezieht sich auf drei Gruppen von Hiiretikern: die Anfahrer und Lehrer, jene die wegen der mangelnden religio-sen Ausbildung verfahrt wurden, und jene die unbewuj3t zu den Mitliiufern gehiJr-

ten.

Der Patriarch gibt die Richtlinien fur die Verfassung des Bannfluches. Angeboten

sind mehrere  Formulierungen.  Aus einer  von  diesen  Formulierungen  kann  man

entnehmen, daj3 jener verflucht wird, der eigene Erfindungen predigt oder Aber-glauben aber Jungfrau Maria verbreitet, wie auch jener der an den Leib und das Blut Christi nicht glaubt. Eingeschlossen sind auch jene die aber den Sohn Gottes

liistern, indem sie behaupten, er ware nur in der Phantasie, nicht in der Wirklichkeit ohne Sande.

Kirchliche Richtlinien fur die Verfolgung und Bestrafung der Hiiretiker sind zahl-reich und mannigfaltig. Die gewohnlichste Strafe ist der Bannfluch, allerdings ist das die letzte Maj3nahme, die man trifft nach vie/en mi/deren Bekehrungsversuchen. Diese Hiiresi hat gerade in Bosnien und in Hum die tiefsten Wurzeln geschlagen, weil die »Krstjani« der »Bosnischen Kirche« das Wohlwollen der heimischen Herr-scher und der Lehensherren genossen. Der Bannfluch als Strafmaj3nahme war auch in Bosnien ablich und bezog sich so gar auf so angesehene. Personlichkeiten wie Rastudije, Radomir, Dražilo, Tvrdoš, Tvrtko, Tolko, ein Gast von Rade und ande-re. Aber selbst eine so harte Maj3nahme wie der Bannfluch hat nicht viel goholfen.

Die  »Bosnische  Kirche«  und  die  »Krstjanen«  haben  sich  erhalten  bis  zum  Ein-

marsch der Tarken,  dann sind die meisten zum Islam abergegangen.

(ubrs.  l.  TOMLJENOVIĆ)

48

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: