Za razmisliti….

Znam da si ljudi ne postavljaju takva pitanja, ali meni je došlo da si postavim upravo to pitanje!? Na stranu što danas mnogi ne vjeruju u Boga, a mnogi koji i vjeruju nemaju s Bogom ništa, već su u braku samo sa majkom crkvom.

Ipak, hipotetski mi se nameće pitanje, čisto iz laičke znatiželje, jer po naravi sam analitičar i vjerujem samo u ono do čega egzaktno analitički mogu doprijeti. Nisam pristalica, ako nije bijelo, sigurno je crno!

Razumijem one koji ne vjeruju u postojanje Boga – razumijem i one koji vjeruju u crkvenog boga! Ali ne razumijem prve, a niti ove druge, kako misle da su postali, tko ih je stvorio!? Zar ljudi – zdravo za gotovo – stvarno vjeruju nauci i crkvi, zar u sebi nemaju potrebu propitkivanja, analiziranja, uspoređivanja i na koncu zar im ponekad razum i srce ne prodiru do razine osjećaja!? Zar nas je materijalno, egzistencijalno i sve ovo vanjsko oko nas udaljilo od nas samih i potrebe da znamo tko smo!? Zar se život sveo samo na jelo, piće i užitke!?

 

Ja znam da postoji – svejedno kako ćemo to zvati – Vječna ili svemirska inteligencija, Svemirski Jedan, Duh svemira, Prasnaga – osobno mi je najdraže Bog.

Pitanje koje sam na početku postavila otvara logičko propitkivanje – zar trebamo vjerovati da su ljudi, životinje i priroda stvoreni sami po sebi!?

Ono što još više zabrinjava su interpretacije teorija o stvaranju: religijska se poziva na Božje stvaranje, a pri tome sebe stavlja iznad tog stvaralaštva. Nauka se drži Darwina, ali u današnje vrijeme se stavovi crkve i nauke sve više približavaju jer oboje tapkaju u svom vlastitom stvorenom mraku.

Pogledajmo još što o tome kaže proročka riječ u današnjem vremenu!

Čovjek ne potječe od majmuna. Razvoj čovjeka. Materija je oblikovana čovjekova volja

Na ovom svijetu postoji mnogo mišljenja i teorija o tome kako je vjerojatno nastao čovjek. Jedni kažu da se ljudsko tijelo razvijalo preko biljnog i životinjskog carstva; da u zadnjoj razvojnoj fazi potječe od majmuna. Samo malobrojni govore o misli Pada, o bićima svjetla koja su htjela biti kao Bog, i o zgušnjavanju što je napokon dovelo do ljudskog tijela.

Evolucija, što su u duhu ritmovi i ciklusi, dakle skokovi od minerala do biljke, od biljke do životinje, od životinje preko prirodnog bića u savršeni životni oblik, kao onaj od duhovnih bića, postoji samo u čistom bitku.

U kraljevstvu Nebesa ta se duhovna evolucija odvija od duhovnog atoma – usporediv s ljudskom stanicom – preko duhovnog carstva minerala, biljaka i životinja sve do duhovnih oblika prirodnih bića iz kojih se postupno razvija savršeno duhovno tijelo. Budući da se duhovno tijelo izgrađuje preko svih Božjih snaga, savršeno duhovno biće je nasljednik svemira, apsolutni zakon. Time ono ima komunikaciju sa svim čistim kozmičkim snagama jer je iz tih snaga proizišlo, dakle u zakonitom je toku postalo duhovno-božanski oblik.

U čovjeku je savršeno biće iz Boga – svakako ono je opterećeno grijehom, zbog toga se ono zove duša. Naše fizičko tijelo dakle ne može nikada potjecati od majmuna, premda se tu i tamo pojavljuju sličnosti. Sličnosti su nastale programiranjem bića Pada, onda preko ljudi, ali nikada preko materijalnih prirodnih carstava.

Duhovna bića koja su htjela biti kao Bog i tako postala bićima Pada, koja su stvorila svoje osobne misli zgušnjavanja kao osobno nasljedstvo, koja su htjela biti gospodari i vladari sa svojim bogatima i podčinjenima, stvorila su prvo svoje osobne omotače opterećenja, to znači da su se omotali s negativnim energijama svojih vlastitih želja, čuvstava i misli.

Energetski naniže transformirane snage potekle su iz opterećenih duhovnih čestica duhovnog tijela bića Pada. Iz toga su se stvorili takoreći plinoviti omotači koji su se kao aure slegli oko bića Pada. Nastavljeni postupci protiv božanskog zakona značili su neprekidno opterećivanje preko kojeg su u nezamislivo dugim vremenskim tokovima ti omotači postajali sve gušći.

Prva bića Pada omotala su se dakle sa svojim grješnim čuvstvima i mislima, čuvstvima Pada i mislima Pada. Zbog toga neprekidnog postupanja protiv svoga božanskog nasljeđa sasvim postupno je nastalo zgušnjavanje koje zovemo «čovjekom». Na način kako su sebe omatala i zgušnjavala, ona su svojim zračenjem omatala i zgušnjavala i dijelove duhovnih planeta što su im služili kao mjesta boravka.

Duhovno tijelo bića Pada tijekom njihovoga silaska u čovjekov postanak bilo je omotano na različite načine. Plinoviti ogrtač, omotač jednoga je bio gušći, od drugoga još uvijek svjetliji, već prema tome koliko je veliko ili malo bilo zasjenjenje pojedinog bića Pada. Princip je glasio, a i danas još vrijedi za svakog čovjeka: Ovisno o tome kako je biće Pada čuvstvovalo, mislilo i postupalo, ono se zasjenjivalo i zgušnjavalo. Ovisno o tome kako čovjek čuvstvuje, misli i postupa, on obilježava sebe.

Kao u vrijeme Pada, tako je i danas kod nas ljudi: Jedni su mislili i misle, djelovali su i djeluju razboritije, trudeći se da čine ono pravo; drugi su naprotiv postupali i postupaju sve više protiv božanskog zakona. Odgovarajuće tome omotavalo se biće Pada i odgovarajuće tome čovjek obilježava svoj karakter i svoje fizičko tijelo.

Po principu «isto privlači isto» privukla su se ista i slična zgusnuta bića. Prema stupnju svoje zgusnutosti koji je odgovarao njihovom svijetu želja, ona su, kao što je već objašnjeno, utjecala i na svoje stambene planete. Ovi su se tada također omatali istim i sličnim vibracijama kao njihovi stanovnici. Isti princip vrijedi i kod najveće zgusnutosti, čovjeka: Isto privlači isto. Stanovnici, primjereno svome grješnom, utječu negativno na svoj stambeni planet, Zemlju.

U čistom bitku sve je zakon – ali i u naniže transformiranom području sve je «zakon». U područjima Pada i u materiji život se odvija na isti način kao u čistom bitku – samo obrnuto. Božji zakon je božansko naslijeđe svakoga duhovnog bića. Grješno svakog pojedinog čovjeka je njegov osobni zakon, njegovo obilježje i njegov karakter. Također materijalne zakonitosti i oblici prirodnih carstava su izvrtanja božanskih zakona stvaranja, prirodnih zakona čistog bitka.

To što je obilježavalo bića Pada, programi njihovih želja i njihovog htijenja, bio je također njihov potencijal odašiljanja. Isto tako je vlastito obilježje čovjeka koje se sastoji od bezbroj programa, opet njegov odašiljački potencijal kojim on djeluje. Dok čista bića ispunjavaju Božju volju, bića Pada su to odbijala činiti. Ona su se programirala i obilježavala svojom samovoljom; odgovarajuće tome su djelovala.

Tako je i kod čovjeka. Samovolja čovjeka je njegovo obilježje. Time on djeluje u svojoj okolini i utječe na druge.

U ljudima nezamislivo dugim tokovima od početka Pada, koji su se odvijali u ritmovima i ciklusima, nastala je najveća zgusnutost, materija. Grješnim ponašanjem svakoga pojedinog čovjeka materija je manifestirana čovjekova volja. Kad su omotači duše postali sve gušći, iskristalizirala se struktura fizičkog tijela koja u svojoj čitavoj konstrukciji odgovara strujanjima i tokovima materijalnog kozmosa.

Slično kao što u materijalnome kozmičkom toku utjecajem energetskih snaga sunca mogu rađati planete, tako žena muževljevim začećem rađa tijelo za jednu dušu, koja se dolazeći iz finijetvarnih područja utjelovljuje na Zemlji. Na taj način je na Zemlji stvorena mogućnost kružnog toka dolaska i odlaska duše – takozvani kotač ponovnog rođenja. U svakom tijelu je duša koja kod rođenja fizičkog tijela sklizne u njega, a kod smrti materijalnog tijela isklizne iz njega.

Odlomak iz knjige:

Ja · Ja · Ja

Pauk u mreži

Zakon odgovaranja i zakon projekcije

Objavljeno preko božje proročice Gabriele

Priredila: Ana Jurić