Glas Koncila od 27. kolovoza uz pitanje „Zašto napad na kršćanske vrijednosti?“ donosi: »Kad bi se kršćanske vrijednosti u suvremenom hrvatskom društvu uzimale kao ideal, kao cilj kojemu bi svi članovi društva težili, u Hrvatskoj bi bilo mnogo više poštivano dostojanstvo svake ljudske osobe, mnogo bi više bilo pravde i pravednosti, mnogo bi više bilo stvarne slobode, mnogo bi više značila istina o sadašnjosti i prošlosti, mnogo bi više bilo poštivano i življeno opće dobro cjelokupnoga hrvatskoga društva.«

O jednoj replici i moralnom kredibilitetu

U naslovu kolumne objavljene u Jutarnjemu listu od 18.08.2018. Jurica Pavičić piše kako su prije tri godine o nama strani mediji pisali s divljenjem a sada pišu o policajcima koji pljačkaju ljude na cesti, te se pita: Što se dogodilo u te tri godine?

Riječ je o izbjeglicama.

Piše Juričić: »Prije samo tri godine Guardian je izvještavao iz besprijekorno urednog izbjegličkog kampa, a zapadne su novine pisale o “striking contrastu” između mađarskog i hrvatskog postupanja s izbjeglicama. Tri godine poslije isti taj Guardian piše o istim tim hrvatskim policajcima, ali ovaj put objavljuje reportažu o legaliziranoj policijskoj hajdučiji. Tri godine poslije jedini “striking contrast” nije onaj između Mađarske i Hrvatske, nego između Hrvatske onda i Hrvatske danas.«

Juričić u kolumni uspoređuje ponašanje policije prema imigrantima prije tri godine, u vrijeme kada su »vlast i opće društveno ozračje po mišljenju klerikalne Hrvatske bili ateistički i bogohulni« sa ponašanjem te iste policije prema imigrantima danas, kada su se, prema stajalištu kolumniste »izbjeglice u širem prostoru Like i Korduna pretvorile u resurs novovjeke hajdučke ekonomije« a vremena kad je Hrvatska za izbjeglice dizala šatore davno prošla. Danas, nastavlja se u Jutarnjem listu, hrvatski „tretman izbjeglica“ funkcionira bitno drugačije: kad ih policija zatekne, ne dovodi ih u postaju, ne daje im priliku da formalno zatraže azil.

Ne bez ironije Juričić nastavlja: »Ali, naravno, to su (prije tri godine) bila ateistička vremena. U međuvremenu, Crkva je dobila svoje, smijenila je vlast i postala neformalni ideolog društva. Pa sada, tri godine kasnije, vidimo koje su to “vrijednosti” koje su s tom ideologijom došle. Pomirba je danas doista izdaja, sućut je slabost, drukčije i ranjive treba zgaziti. Oni su Oni: a s obzirom na to da nisu Mi, može se iskoristiti njihova slabost i opljačkati ih na cesti.«

»Ta slika čista je i nerazrijeđena slika nove, “obnovljene”, konzervativne Hrvatske. To je ono što smo postali, u što nas je konzervativna rekonkvista pretvorila.«, zaključuje Juričić.

Replicirajući Jutarnjemu listu, Glas Koncila od 27. kolovoza uz pitanje „Zašto napad na kršćanske vrijednosti?“ donosi: »Kad bi se kršćanske vrijednosti u suvremenom hrvatskom društvu uzimale kao ideal, kao cilj kojemu bi svi članovi društva težili, u Hrvatskoj bi bilo mnogo više poštivano dostojanstvo svake ljudske osobe, mnogo bi više bilo pravde i pravednosti, mnogo bi više bilo stvarne slobode, mnogo bi više značila istina o sadašnjosti i prošlosti, mnogo bi više bilo poštivano i življeno opće dobro cjelokupnoga hrvatskoga društva.«

Glas Koncila podmeće: nije Juričić napao vrijednosti o kojima se govori u Glasu Koncila. Juričić piše o tome da je Crkva postala neformalni ideolog društva, a s njezinom su ideologijom došle vrijednosti koje govore o tome da je pomirba postala izdaja, da je sućut slabost, da drukčije i ranjive treba zgaziti, te, budući da Oni nisi Mi, može se iskoristiti njihova slabost i opljačkati ih na cesti.

Čitajući o vrijednostima koje navodi Glas Koncila, naivan i dobronamjeran će čovjek pomisliti da je Crkva koja propovijeda te vrijednosti u svojoj dugoj povijesti samo prema njima i živjela: u zabludi je takav čovjek.

Dostojanstvo ljudske osobe, pravda i pravednost, stvarna sloboda, istina o sadašnjosti i prošlosti, opće dobro suvremene su krilatice kojima se Crkva nameće kao jedini čuvar moralnih vrijednost u ovom posrnulom društvu. Točno je, crkveni su teolozi propovijedali te vrijednosti i ranijih vremena, ali dostojanstvo čovjeka je Crkva gazila jednako i kao i vlasti kojima je bila združena; do pravde i pravednosti Crkvi je također bilo jednako stalo kao i vlastima, a o slobodi se može samo reći da nije postojala, te da je Crkva brižno vodila računa da uguši svaku pomisao na slobodu: tvorno se gušila misao o slobodi, često lišavanjem života; zar nam Sveta inkvizicija i Indeks zabranjenih knjiga o tome ništa ne govore? Što se tiče staranja Crkve o tzv. općem dobru društva, može se bez zadrške reći da je Crkva pod općim dobrom smatrala vlastito dobro, ono dobro koje je njoj donosilo korist, veoma često materijalno. Podsjećam na mahnitost Crkve u slučaju Dajla u Istri, kada je papa Benedikt XVI. na jednu minutu oslobodio biskupske funkcije biskupa Milovana zbog toga što nije htio potpisati predaju Dajle na raspolaganje Crkvi; isti je papa imenovao jednominutnoga porečkoga biskupa, stranca, koji je u toj minuti potpisao predaju Crkvi imovinu koja joj inače nije pripadala.

Što se tiče istine o sadašnjosti i prošlosti Crkve, ne treba se jako zamarati. Poznato je da je Crkva u Rimu izmislila najpoznatiji srednjevjekovni povijesni falsifikat, tzv. Konstantinovu darovnicu. U tobožnjoj darovnici car Konstantin, koji je vladao od 314. do 335. godine, daruje papi Silvestru I. i njegovim nasljednicima, papama, skoro čitavu zapadnu polovinu Carstva te duhovnu i svjetovnu vlast nad tim prostranim teritorijem. Pape su, temeljem toga falsifikata, tvrdile da imaju legitimitet imenovati vladare i vršiti apsolutnu vlast na darovanom im teritoriju i tako se ponašale. Tek se je u petnaestom stoljeću otkrilo da je Konstatinova darovnica falsifikat. Smatram banalnim spominjati suvremene slučajeve zataškavanja raznih zala u Crkvi.

Slobodno se na povijest Katoličke Crkve i na njezino ponašanje u povijesti može primijeniti tzv. regula Catoniana iz Rimskoga prava: štogod je nevaljano (vitiosum-pokvareno, pogrešno, zlo, nemoralno) u početku, ne može protekom vremena postati valjanim.

Dok ovo pišem, pada mi na pamet metafora iz Krležine pjesme „Nad otvorenim grobom, tužni zbore“ o govorniku nad grobom koji »laže ko bludnica stara, sa djevičanstvom kada ljubavnike vara« i koji »žvače laži ko papiga godine«.

Josip Supić                                                                                      U Novalji 02.09.2018.