Isključuje li vjera ljudska prava

Početna stranica » Analize i stručne analize » Poganska mjera je puna. Sve je opet puno bogova … gore nego u panoptikumu

Poganska mjera je puna. Sve je opet puno bogova … gore nego u panoptikumu

Nove objave

Najnoviji komentari

Oglasi

image-125003-640_panofree-qkcl-125003

Komentar jednog čitatelja

Kod naslova “Zaklopite Bibliju!” u prvom bi se trenutku čovjek mogao prestrašiti: Nije li Biblija riječ Božja? I istovremeno osnova sveukupne kršćanske teologije? Ali ako se slijedi dijalog oba teologa s prorokom, postaje jasnije što se mislilo s provokativnim naslovom i koliko je istinit podnaslov: “Izdaja Isusa Krista i proroka”.

Možda su oba teologa mogla još malo jasnije razraditi na kakvom trošnom tlu njihova nekadašnja braća u službi grade teološki misaoni sustav: na biblijskom tekstu što ga poznajemo samo iz prijepisa od prijepisa; već u 4. stoljeću postojalo je na stotine različitih verzija Biblije, koje je napokon Jeronim po nalogu pape sastavio u jedan novi tekst, pri čemu je toliko slobodno raspolagao po miloj volji da se sam bojao da će ga nazvati lošim krivotvoriteljem. Mnogo toga što u Bibliji trebamo uzeti kao “Božju riječ” nastalo je greškama u prevođenju, ispuštanjima, dodavanjima i pravim krivotvorinama. Samo zbog toga je bezuman poduhvat na tome graditi “znanost o Bogu” (=teologiju). Temeljito uzevši to je bilo moguće samo zato jer su zastupnici te tobožnje znanosti uspjeli ljudima kršćanskog Zapada nametnuti zabranu mišljenja, čijem je prekoračenju stotinama godina prijetila lomača, a još i danas prijeti vječno prokletstvo.

Niti jedna druga znanost si ne može priuštiti da se toliko malo propituju njene pretpostavke kao teologija. To ne vrijedi samo za njene biblijske osnove, nego i za pitanje je li Bog i vjera u njega uopće mogu biti predmetom “znanstvenih” napora. U pogledu povijesnih pojavnih oblika religioznih uvjerenja to može biti slučaj. Također se može istraživati kakve psihološke i socijalne posljedice imaju određene religiozne predodžbe za vjernike i njihovo vrijeme. Ali što se tiče samih vjerskih sadržaja, oni se uskraćuju ljudskom intelektu: Boga se ne može shvatiti glavom, već se može samo iskusiti u srcu. To su znali i kršćanski mistici ali su njih teolozi ponajčešće suzbili ili čak poslali u smrt.

Kakve je apsurdne tlapnje tijekom stoljeća isproducirao teološki intelekt postalo je vrlo jasno u dijalogu proroka i oba teologa. Zdravi ljudski razum i glas srca raskrinkali su umotvorine učene gospode. Neočekivano ih je prorok uhvatio na djelu pri predodžbama o Bogu koje predstavljaju padanje natrag u mnogoboštvo. Da se Bog sastoji od tri osobe, Oca, Sina i Svetog Duha, pri čemu Otac i Sin začinju trećega. Ne bi smjelo biti slučajno da je ovo učenje nastalo kad je rano kršćanstvo bilo zamijenjeno državnim kršćanstvom koje se pomiješalo s rimskim misaonim blagom. Niti rimljani nisu bili zadovoljni s jednim Bogom.

Da bi se napunila poganska mjera morala je doći opet jedna boginja – u liku “majke Božje”. Današnji su se katolici toliko navikli na taj pojam da više uopće ne primjećuju njegov bogohulni sadržaj: Da svemogući Bog ima majku? Upozorenje da se time dakako misli na Isusovu majku ne pomaže katoličkim teolozima da se izvuku iz neprilike: Nije li Isus prema njihovom mišljenju Sin Božji i nije li Bog? “Velika majka”, kao boginja-majka vodeća figura poganskih mitova, toliko je začarala propovjednike “majke Božje” da su oni simbol majke stavili pored Otkupitelja, štoviše, čak iznad njega: U Altöttingu,Fatimi, Lourdesu, Čenstohovi ili ostalim mjestima obožavanja “majke Božje” jedva da se govori o Kristu Božjem. ”Marijin kult” (koji se potpuno bez ustručavanja tako i naziva) potisnuo je Otkupitelja čovječanstva – ili pored osoba “Bog-Otac”, “Bog-Sin” i “Bog-Sveti-Duh” instalira četvrto božanstvo. Majci-božanstvu pridružuje se prikladna pratnja s tonzurom i ženskom odjećom, kako se pojavljuje u prostoru Sredozemnog mora obilježenog mitovima Velike Majke, pri čemu je često k tome pripadao i celibat. Psiholog Erich Neumann, jedan od najboljih poznavalaca ranopovijesne mitologije, piše o kulturi boginje majke: “Žrtva kose muškaraca je staro svećeničko obilježje, od ćelavosti egipatskih svećenika do tonzure katoličkih duhovnika i budističkih monaha. Žrtva kose je, unatoč najrazličitijih poimanjima Boga i religije, uvijek povezana sa seksualnim odricanjem i celibatom, tj. sa simboličkom samokastracijom. Šišanje kose i službeno igra tu ulogu u krugu Velike Majke … Također i ženskom odjećom koja je kod kastriranih svećenika Velike Majke u Siriji, Kreti, u Efezu itd. dokazana i koja se održala u odjeći katoličke duhovnosti, preko žrtve je izvršena identifikacija s Velikom Majkom. Muško joj se žrtvuje, čime se postaje njenim zastupnikom, postaje se žensko, nosi se njena odjeća… Budući da su ti svećenici kastrati igrali vodeću ulogu u kultu brončanog vremena u Siriji, Maloj Aziji i čak u Mezopotamiji, posvuda na teritoriju Velike Majke nalazimo aktivne iste pretpostavke” (Erich Neumann, Ursprungsgeschichte des Bewustseins, 2. izdanje, München 1974. str. 58)

Nije slučajno da se “majka Božja” Marija obožava u organizaciji koja sebe naziva “majkom Crkvom”. Jaka zavodnička privlačna snaga “Velike Majke”, simbola kolektivnog nesvjesnog, postaje iznova primjetna – također i preko duhovne kastracije, zabrane mišljenja koju majka Crkve zahtijeva od svojih pristaša. Zahtjevi za isključivost drevne poganske boginje-majke postali su opet popularni kao i kultovi, rituali, praznovjerje i magija. Vjerovanje u čudo djelovanja relikvija ne zaostaje u ničemu za poganskim misterijama. I nebo puno svetaca došlo je na mjesto antičkog neba s bogovima. A na Zemlji obožava se Bog u truplu na križu ili u hostiji u tabernakulu i moli se madonina figura na oltaru. Sve je opet puno bogova koji zadovoljavaju svaku ljudsku projekciju – Luterovog boga koji ljutito unaprijed određuje ljudske sudbine (što je kod Calvinista npr. opravdalo trgovinu robljem), “dragoga Isuseka” s kojim se ismijava ozbiljnost Govora na Gori Nazarećanina, i “djevice Marije” koju frustrirani svećenici i prepredeni mafijaši na isti način preklinju za pomoć. To je gore nego u panoptikumu.

Do svega tog moglo je doći jer se svećenički stalež iznova uspio ugurati između Boga i ljudi. Razgovor između proroka i oba teologa učinio je to izopačenje “kršćanstva” veoma jasnim i istovremeno pokazuje jedini put rješenja: Boga nalazimo samo u sebi – okretanjem prema nutrini i slijeđenjem Njegovih zapovijedi i Govora na Gori Isusa iz Nazareta.

Tekst iz brošure br. 13: Prorok, Zaklopite Bibliju! Izdaja Isusa, Krista i proroka

Razgovor proročice Gabrijele sa stručnjakom katoličke i evangeličke teologije

Pripremila:Ana Jurić

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s

%d bloggers like this: