Oduvijek su svećenici muškarci crkvenih institucija, koji se krivo nazivaju „kršćanima“, postajali jako rječiti kad bi njihovi vjernici trebali biti milosrdni. Od crkvenih sljedbenika, vjernika, oni zahtijevaju milosrdno davanje, davanje i davanje. U takvim prilikama ne izostavljaju ni uputu da se to ima napraviti iz ljubavi prema bližnjemu. Oni opominju ljude iz naroda da velikodušnim prilozima pomažu gladnima, prije svega u trećem svijetu. Međutim, zastupnici prebogatih crkvenih institucija sami gotovo ništa ne podijele; oni čuvaju svoja zabunkerirana blaga.

Mnogi ljudi u našem svijetu koji su izloženi brutalnoj borbi za život, gdje se radi o hrani i često samo o komadiću kruha da bi se preživjelo, teško mogu razumjeti blaženstva Isusova Govora na Gori, pogotovo kad ono glasi:

«Blaženi su milosrdni jer će steći milosrđe.»

Tko gleda oko sebe, pita se, i to sve češće: pa tko je milosrđe, koje nastaje iz korijena ljubavi prema Bogu i bližnjemu, tako okrnjio i velikim dijelom stavio izvan snage? To su bili i jesu uglavnom zastupnici crkvenih institucija koji su sigurno imali svoje razloge zašto su Isusov Govor na Gori projicirali u neki drugi svijet s podcjenjivačkim pojmom „utopija“ – dakle po kome se ne može živjeti.

Kad se po Govoru na Gori stvarno ne bi moglo živjeti, čemu su nam onda potrebne takozvane kršćanske Crkve? Čemu onda stranke CSU i CDU u Njemačkoj? Govor na Gori je središnje učenje Isusa krista. Čovjek mora naučiti misliti i vagati da bi shvatio zašto su zastupnici crkvenih institucija Isusov Govor na Gori projicirali u drugi svijet i odbacili ga kao utopiju.

Zašto je dakle Isusov Govor na Gori, središnje učenje Isusa iz Nazareta, tako diskvalificiran? Spada li on stvarno u neki drugi svijet, kao što tvrde crkveni glavari? Zašto se onda Crkve danas zovu „kršćanske“ i zašto se i sadašnja vlada u Njemačkoj zove „kršćanska“.

Objektivni mislioci i dobri analitičari postavljaju pitanje kako bi doista izgledao naš svijet kada bi se samo približno živjelo po Isusovu Govoru na Gori? Iskusni ljudi znaju da je kad nešto treba nastati potrebna izvjesna priprema. To znači: mora se raditi na tome da bude drugačije nego do sada. Ako dakle treba nastati bolji svijet, npr. u skladu s Isusovim Govorom na Gori, tada bi svaki pojedini čovjek morao izvršiti odgovarajući rad, i to najprije na samome sebi. Samo na taj način može napokon nastati nešto dobro, u malome kao i u velikome.

Ako dobro promotrimo, 2000 godina bilo bi dugo vrijeme da se napravi bolji svijet u smislu Isusova Govora na Gori, jer tko se naziva kršćanski, trebao bi i živjeti kršćanski. Zastupnici, takozvanih, kršćanskih Crkava morali bi biti uzori ostvarivanja Isusova Govora na Gori, jer on, Govor na Gori, je upravo središnje učenje za istinsko kršćanstvo.

Kako to izgleda sada, nakon 2000 godina? Ako analiziramo sve one koji tvrde da zastupaju Isusovo učenje, npr. vodeće govornike katoličke i luteranske vladajuće tvorevine, saznat ćemo zašto je Isusov Govor na Gori bio odgurnut u neki drugi svijet. Zastupnici obiju crkvenih institucija naučavali su i činili upravo suprotno od onoga što je Isus zahtijevao u svojem Govoru na Gori. I danas nije nimalo drugačije.

Tko je naučio analizirati i točno promatrati kada se radi o, takozvanim, kršćanskim institucijama Crkve i kršćanskim strankama u Njemačkoj, taj će vrlo jasno prepoznati sustav: zapadanje društva u korupciju, u loše gospodarstvo bez premca, u iskorištavanje Zemlje, u sve veću pohlepu za ugledom i vlašću, pri čemu bogati postaju sve bogatiji a siromasi sve siromašniji. To je, međutim, suprotnost od Isusova Govora na Gori.

Pogledajmo u treći svijet: svakodnevno od gladi umire bezbroj djece. Mnogi ljudi, i u našoj zemlji, u Njemačkoj, više ne stanuju – umjesto toga oni prebivaju u uvjetima nedostojnim čovjeka jer njihova primanja više nisu dovoljna za pristojan život. Kolaju epidemije i zaraze, patnja, nevolja i smrt. Na drugoj strani te bijede bogataši iz naroda kao i njihovi klerikalni saveznici održavaju svoje fešte i od puke lakomosti za novcem, vlašću i orgijama više ne znaju kako još efikasnije prikazati svoju slavu. Razmeću se pozama reprezentacije, koje često djeluju smiješno zbog ekstremne težnje da se svide. Na gala primanjima stolovi su krcati jelima. Svako tko poziva na svečanu večeru, hoće višestruko nadmašiti drugoga kako bi se prikazao još imućnijim. Kakav prezir kad samo pomislimo da u istom času kad svako od njih tamo prikazuje svoju čaroliju, bezbroj ljudi umire od gladi!

U ovome svijetu, prije svega među bogatima, riječ «Isusov Govor na Gori» ponižena je do ništavnosti. Naprotiv, oni koji o tome govore i čak duboko poštuju Govor na Gori jer se po njemu može živjeti bivaju ismijavani kao idealisti, kao neugodni smutljivci i marginalizirani. Pogledajmo bolje! Upravo se mnogi od muškaraca i žena u svečanoj odjeći koji uživaju za prepunim stolovima nazivaju kršćanima. No jesu li oni zaista kršćani? Ili samo „katolici“ odnosno „luterani“?

Pogledajmo pobliže kada je riječ o katolicima ili luteranima! Obje institucije nazivaju se kršćanskima. Katolička Crkva teži milijarde, a Luteranska Crkva ide istim stopama, samo nekoliko koraka iza nje. Obje crkvene institucije moraju iz valjanog razloga učenje pravednoga tesara Isusa projicirati u drugi svijet, jer bogatstvo obiju Crkava nadilazi Isusovu izjavu koja glasi: «Prije će proći deva kroz iglene ušice nego bogataš u Kraljevstvo Božje.» Simbolički bi se moglo reći: deva bi morala biti vrlo, vrlo mršava da bi, ako je to uopće moguće, prošla kroz iglene ušice. Ako, međutim, pomislimo kako su institucije Crkve beskrajno bogate, prije svega rimokatolička, tada ćemo razumjeti zašto Isusov Govor na Gori projiciraju u drugi svijet i, kao što Crkve stalno objavljuju, da se po Govoru na Gori upravo u našem vremenu ne može živjeti.

Drugačije ne bi bilo prihvatljivo bogatoj Crkvi, jer takozvana deva je zapravo umjesto milosrđem natovarena nezamislivim bogatstvom, imovinskim vrijednostima itd., tako da to zaista ne prolazi kroz iglene uši. Premda je deva pustinjska životinja, bilo bi joj svejedno vrlo teško izdržati dug put kroz pustinju. Budući da se Zemlja sve više i više buni, natovarenoj će devi biti također teško koračati kroz kratere ovoga svijeta.

Oduvijek su svećenici muškarci crkvenih institucija, koji se krivo nazivaju „kršćanima“, postajali jako rječiti kad bi njihovi vjernici trebali biti milosrdni. Od crkvenih sljedbenika, vjernika, oni zahtijevaju milosrdno davanje, davanje i davanje. U takvim prilikama ne izostavljaju ni uputu da se to ima napraviti iz ljubavi prema bližnjemu. Oni opominju ljude iz naroda da velikodušnim prilozima pomažu gladnima, prije svega u trećem svijetu. Međutim, zastupnici prebogatih crkvenih institucija sami gotovo ništa ne podijele; oni čuvaju svoja zabunkerirana blaga.

Hoćemo li ostati kod Isusove usporedbe s devama koje ne mogu proći kroz iglene uši jer imaju nositi kapitalne fondove bogatih, tada možemo reći: jednom će neizbježno doći vrijeme kad će kocka pasti jer će takozvana promjena klime srušiti pusti svijet. Sazrijeva vrijeme u kojem će Zemlja sve uzeti sebi, takoreći progutati kako bi postala čistija i finija, tako da život na Zemlji i u njoj može doći bliže Isusovu Govoru na Gori.

U našem materijalističkom vremenu ne čudi što sve više ljudi traži uzore. Upravo zastupnici katoličkih institucija, koje se nazivaju kršćanskima, u mnogim proteklim stoljećima mogli su biti uzori svojim vjernicima kako bi nastao svjetliji, bolji svijet. Kasta svećenika koja se naziva kršćanskom morala je ispuniti Isusove pouke kako bi sljedbenici mogli činiti iste i slične korake.

Mi ljudi znamo, kao što je rečeno, da za svaki događaj treba priprema. Prije 2000 godina Isus je rekao da će ponovno doći u duhu da podigne svoje Kraljevstvo. Dakle, takozvani, kršćani trebali su se za to pripremiti. U usporedbi s pametnim i glupim djevicama po smislu se kaže: «djevice koje su imale ulja u svojim svjetiljkama pošle su ususret zaručniku i našle Ga. A one koje nisu imale ulja u svjetiljkama, lutale su uokolo.» – Nakon 2000 godina s pravom se postavlja pitanje: jesu li zastupnici crkvenih institucija koje se nazivaju kršćanskima poučili ljude na odgovarajući način da u sebi svjesno nose ulje – dakle Duha Krista Božjeg – i dovedu Ga do sjaja kako bi postali svjetleće posude ljubavi kad Knez mira dođe u duhu?

Kako vjernici institucije Crkve mogu imati ulja u svojim svjetiljkama kad su njihovi takozvani uzori zaogrnuti zlatom, draguljima, purpurom, novcem i dobrima? Za njih, kao prvo, vrijede riječi Govora na Gori: «Blaženi su milosrdni jer će steći milosrđe.» Tko je milosrdan, bogat je unutarnjim vrijednostima. On posjeduje to što mu je potrebno za njegov zemaljski život. Takvi ljudi ne zgrću blaga, jer blago koje je u njima, blago ljubavi, milosrđa je poput unutarnje veličine koja znači slobodu!

Tko se veže za ljude koji predstavljaju bogatstvo svoje institucije i dodatno se kite još zlatom, purpurom i draguljima i koji se osjećaju kod kuće isključivo među bogatima ovog svijeta, taj je zaista vezan. Jer oni na skupovima sjede u prvim redovima i kao što je Isus tada rekao, ističu svoje „rese“: «Sva svoja djela oni čine samo zato da ih ljudi vide. Proširuju zapise svoje i produljuju rese na svojoj odjeći. Vole pročelja na gozbama i prva sjedala u sinagogama.»

Oni zaista nisu uzori! Baš naprotiv: oni su rječit znak za to da ovaj materijalistički, brutalan i okrutan svijet ne može trajno opstati. To što oni pred jednim dijelom naroda još uvijek bez prigovora mogu prikazivati svoju moć i svoj životni stil bez ustručavanja i nametljivo, jasan je znak nedostatka svake duhovne kulture.

Odlomak iz knjige: Novo doba Krista Božjeg – Gabrijele, proročica za današnje vrijeme

Priredila: Ana Jurić