1.) Upravo neugodno se osjećam: izgleda da imam nešto osobno protiv nadbiskupa i kardinala Bozanića, stalno mi se nameće kao tema razmišljanja. On je, na kraju, ipak samo odani sudionik i izvršitelj zadataka koje mu nameće opaka i željna vlasti, dobro organizirana ideološka grupacija, Crkva. I koliko god želim izbjeći njegovo ime, ono se stalno nameće, te me stav prema njemu podsjeća na Ovidijev stih: Quidquid tentabam dicere versus erat, štogod sam pokušao napisati, ispao je stih. Ipak, barem za utjehu samoga sebe, mislim da moram reći da gospodin čije sam ime spomenuo, u javnim nastupima odaje toliko mnogo praznina u svojem znanju te mi nije jasno kako i zašto uopće on javno nastupa: njegovi intelektualni obzori su tako uski, njegovi intelektualni dometi su toliko plitki da to jednostavno bode oči. Stoga se pitam zašto ga, i kako, vrhovništvo Katoličke Crkve drži na poziciji koju zauzima: žar njegova djelovanja, te stil i način kojim ga izriče, izaziva neraspoloženje prema svemu što zastupa, prema Crkvi.
Kolikogod joj temelji bili tamni i neracionalni, Crkva je uspjela: uspjela je postati snagom koja je usmjeravala povijesna zbivanja, često ih određivala i davala im sadržaj. Uspjela je svojoj iracionalnoj imaginaciji dati racionalni izgled, koristeći pri tom filozofski aparat preuzet od klasične grčke filozofije i racionalnu organizacijsku strukturu preuzetu od carstva na umoru, od Rima. Ne obraćajući pažnju na davno iscrpljene načine kojima se je koristila, sijanje straha i propovijedanje nade, mislim istaći metodu koju uspješno koristi danas, posebno u Hrvatskoj: obmanjivanje vjernika i javnosti. Može li se nazvati drugačije nego obmanom tvrdnja nadbiskupa i kardinala Bozanića kada kaže da je bivši režim, onaj socijalistički, režim koji je Hrvatsku izvukao iz nepismenosti i siromaštva, koji je uveo u Hrvatsku i omogućio njezinim građanima maksimalnu socijalnu sigurnost i maksimalnu zdravstvenu zaštitu, režim koji je Hrvatsku povezao sa svijetom, režim koji je vjeru i Crkvu sveo tamo gdje im je mjesto, u zonu privatnosti, da se je, dakle, taj režim korjenito suprotstavljao hrvatskoj kulturi i osjećajima naroda. Obmana kao metoda je u osnovi iracionalna, premda su joj ciljevi veoma racionalni; sadržaj obmane je laž odjevena u fini celofan vjerojatnosti onima koji je ne mogu ili nisu je voljni prozreti.
Ovaj tekst izazvalo je pismo koje je nadbiskup i kardinal Bozanić prije nekoliko dana uputio vjernicima i svećenicima nadbiskupije i u kojemu ističe kako »potaknut potrebama i osjećajima vjernika, osobito roditelja, koji su izrazili zabrinutost glede najnovijih događaja, nedoumica i prijepora u hrvatskom društvu ovom trenutku« poziva sve i svakoga na molitvu za hrvatsku Domovinu, a posebno za obitelj.
Radi se, dakako, o Istanbulskoj deklaraciji.
Dakle nadbiskup je potaknut potrebama i osjećajima vjernika, osobito roditelja, koji izazivaju zabrinutost glede najnovijih događaja. Lijep primjer obmane i manipulacije kao izraz načina djelovanja totalitarnog sustava. Mjesecima svećenici i klerikalni aktivisti djeluju, koristeći Crkve i medije, protiv Konvencije, i dovodeći ih u zabludu i nevjericu, mobiliziraju i navode dobronamjerne i lakovjerne ljude upravo da izazovu tu zabrinutost. Naravno o Konvenciji puk zna ono što su mu o njoj rekli crkveni aktivisti i sada nadbiskup i kardinal nastupa u ulozi glavnoga režisera i uvjerava taj isti puk kako, spoznavši štetnost Konvencije, sam sebe uznemirava. Pismo obiluje i nesuvislostima o donositeljima novog poretka, mira, blagostanja i potpune ravnopravnosti, o ideologijama, a sve da bi se Crkva opisala kako ona jako brine o hrvatskom narodu u njegovu identitetu. Uostalom pismo je samo refleks instrukcija koje je svojevremeno, 2002. godine, kardinal Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI. uputio vjernicima u tzv. Doktrinalnoj noti o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu; ta Nota i nije drugo nego grubo miješanje u unutrašnja pitanja suverenih država: njome se nameće Crkva kao vrhovni autoritet u pogledu donošenja općih propisa pojedine države.
2.) Brisanje povijesti ili njezino podešavanje vlastitim potrebama jedna je od odlika totalitarnih sustava. Kada preuzvišeni i presvijetli nadbiskup i kardinal u propovijedi 15. siječnja 2017. o kojoj sam već pisao prije nekoliko dana, naglašava kako se je bivši, socijalistički režim korjenito suprotstavljao hrvatskoj kulturi, postupa na način glavnoga redaktora najsramnije knjige o povijesti, Josipa Visarionoviča Staljina. Historija SKP (b), Kratki kurs, briše sve glavne sudionike Oktobarske revolucije, uključujući i osnivača Crvene armije, Lava Trockoga: proglašeni su izdajnicima i velikim dijelom likvidirani. Dozvoljavam sebi slobodu zaključiti da nadbiskup ili ne zna ili stavlja pod tepih najznačajnija ostvarenja hrvatske kulture toga vremena:
Veličanstvena izložba Zlato i srebro Zadra, održana u Parizu 1951. godine u organizaciji Miroslava Krleže;
Dubrovačke ljetne igre, s početkom 195. godine;
Splitsko ljeto, s početkom 1954.; Đakovački vezovi; Vinkovačke jeseni; Barokne večeri u Varaždinu; Glazbene večeri u sv. Donatu u Zadru; Osorske glazbene večeri; Krapinske glazbene večeri; Filmski festival u Puli; Međunarodni dječji festival u Šibeniku.
Jednom od značajnijih manifestacija kulture može se smatrati otvorenje današnjih Klovićevih dvora: izložbe koje su se tamo održavale , Riznica Zagrebačke katedrale i Drevna kineska kultura privukle si posjetitelje iz cijele Europe. Muzej Mimara i otvoren 1987. i Univerzijada u Zagrebu također iste godine također su privukle tisuće inozemnih posjetilaca.
Zna li nadbiskup da su u Zagrebu gostovala kazališta Comédie française i Piccolo teatro di Milano, da je u Zagrebu bila velika izložba najglasovitijega kipara današnjice, Henryja Moora?
Treba li istaći i to da je Sveučilište u Zagrebu bilo u ta vremena cijenjeno kao jedno od boljih u Europi, a da je danas, po svojemu ugledu, među posljednjima na svijetu?
Od tzv. materijalne kulture ističem gradnju Jadranske magistrale te Krčkoga i Paškoga mosta.
Na kraju, obzirom na tvrdnju kako je bivši režim poticao raseljavanje Hrvata, savjetujem presvijetlomu nadbiskupu neka pročita veliku reportažu u Globusu broj 1426 od 6.4.2018. o Imotskomu i iseljavanju tamošnjega stanovništva danas. Također mu savjetujem da pročita članak autorice Tanje Rudež o tome kako se je u Hrvatskoj devalvirao pojam izvrsnosti u stjecanju znanstvenih zvanja. Znanost također ulazi u područje kulture, zar ne? Opisani članak objavljen je u Magazinu Jutarnjega lista od 7. travnja 2018.
Napisanome dodajem i to da je u vrijeme tako mrsko kardinalu, na zagrebačkom Sigetu izgrađena najveća crkva u Hrvatskoj sa samostanom i zvonikom..
Sapienti sat!
Josip Supić
U Zagrebu 10.4.2018.
Isključuje li vjera ljudska prava 