Postupak krštenja s vodom dojenčadi crkveni sakrament, koji međutim nema ničega zajedničkog s Isusom iz Nazareta.

Krštenje – je li to povreda temeljnih ljudskih prava?

Stručnjak evangeličke teologije:

Katolička crkva iz mnogih crkvenih postupaka ističe sedam takozvanih sakramenata, takozvanih “sredstava milosti” – krštenje, krizma, euharistija, ispovijed, pomazanje bolesnka, posvećenje svećenika, brak. Evangelička je crkva ovaj broj smanjila na dva do tri, na krštenje i pričest, eventualno još ispovijed, odnosno pokoru. Kriterij za sakrament po katoličkom i evangeličkom učenju je da je Isus to tako odredio. Da bi time bio vezan jedan izvanjski znak.

Ali ako se propita kod Isusa iz Nazareta, postaje jasno da On nije odredio takve sakramente.

Isus je rekao: “Poučite, a onda krstite” (Mt 28,19). Međutim, nije Mu pritom bio važan izvanjski postupak krštenja, već unutarnje duhovno krštenje. Ljudi koji čvrsta koraka i nepokolebljivo idu putem prema srcu Božjem, i koji su primili duhovno krštenje, bivaju primljeni u središte duhovno krštenih.

U crkvama se dalje tvrdi da pri krštenju postupa Bog sam, da On pritom sklapa savez s nama. Time se podmeće da Bog pri ceremoniji postupa u crkvenom smislu i da utemeljuje crkveno članstvo. Ipak, Boga se samo koristi u vlastite svrhe. Ne postupa Bog, već svećenik i župnik. Isus nije nikada objavio takvo učenje o Božjem postupanju, za vrijeme nekog sakramenta ili ceremonije.

Isus nije nikada učio krštenje novorođenčadi što je evangelička crkva učinila obaveznim oblikom krštenja jer svakom čovjeku treba biti moguće da se slobodno odluči. Najprije dolazi poučavanje, kao što piše i u Bibliji; zatim se čovjek može odlučiti: za ili protiv. Odluči li se za to – i živi po tome, jednom će doći vrijeme za duhovno krštenje. Tako je to Isus htio.

Ali evangeličke crkve toga se nisu nikada držale. 1956. su povrh toga izmijenili svoju Luterovu bibliju. Riječ “poučavati” bila je tada prevedena s “učiniti učenicima”.

U novijim udžbenicima, na primjer za poduku krizmanika, u odnosu na to mjesto odjednom se po smislu tvrdi da bi se trebala već dojenčad “učiniti učenicima” tako da ih se krsti. U svezi s tim “poučavanje” je palo u vodu. Tako je došlo do falsificiranja Isusove riječi.

Prorok:

U Bibliji, međutim, po smislu je zapisano da se ne smije promijeniti nijedna jota, nijedna riječ. Ili je Bog napravio iznimke za luteransku crkvu? Hoće li se od dojenčadi krštenjem načiniti učenike, sljedbenike luteranske crkve? Je li Isus to tako učio?

Stručnjak evangeličke teologije:

U ovom slučaju izmijenjenim prijevodom uvučeno je krivotvoreno značenje.

Krštenje dojenčadi za dojenče znači članstvo u luteranskoj crkvi, na čemu se kasnije zasniva npr. obaveza crkvenog poreza. Tko krsti dojenče, djeluje protiv volje Isusa, Krista.

Pa ipak, crkva ustrajava na tome. Kad jedan evengelistički đakon, kojeg poznajem, pozivajući se na Isusa, nije dao da se njegov sin kao dojenče krsti, kako bi mu kasnije prepustio samome slobodu odlučivanja, dekan je protiv njega poduzeo čak i službeno-pravne mjere. Đakon je morao napustiti svoje radno mjesto s mladima i zbog svog stava o krštenju dojenčadi više nije smio biti službeno zaposlen na tom području.

Tako je postupak krštenja s vodom dojenčadi crkveni sakrament, koji međutim nema ničega zajedničkog s Isusom iz Nazareta.

Niti crkveni sakrament večere nije uveo Isus. Kada je kod večere sa svojim učenicima rekao: “Činite ovo meni na spomen”, nije mislio na ljude u crnoj odjeći, koji u crkvenim zgradama stoje pred oltarom, pozivajući ljude naprijed da im podijele hostiju kao vanjski znak sakramenta.

Ono na što je Isus mislio je pravi zajednički objed u Njegovome Duhu i bez svećenika.

Odlomak iz brošure: Prorok 13 (Razgovor proročice sa stručnjakom evangeličke teologije)

Pripremila: Ana Jurić