Gospodinu Mikleniću, zaslijepljenom glasnogovorniku jedne ideologije koja puca po šavovima i koja ne bira sredstva kako bi produžila svoje djelovanje, te se priključuje politici na valu primitivnoga i mržnjom nabijenoga nacionalizma. Naravno, umne bi zakone, kao i one umjetničke i moralne, trebala utvrditi Crkva! Stoljećima je, naime, utvrđivala te zakone, i nadzirala njihovu provedbu: sada je izgubila glavu jer je jasno uvidjela svoju suvišnost.

Josip Supić                                                                                               Zagreb, 17. veljače 2018.

Hrvatska kultura i don Miklenić

Upravo danas, 17. veljače 2018. godine, na 318 godišnjicu događaja za koji se Katolička Crkva nije čak ni ispričala, događaja kojega bi ta ista Crkva najradije stavila pod tepih zaborava, događaja koji se zbio dana 17. veljače 1600. godine, kada je na Campo dei fiori u Rimu, po nalogu Katoličke Crkve, na lomači spaljen Giordano Bruno, dopalo mi je pročitati komentar dežurne babe narikače, zabrinutoga dušobrižnika, kanonika Zagrebačkog kaptola, novinara i glavnog urednika, don Ivana Miklenića. Pita se vrli komentator: »Što se događa u hrvatskoj kulturi? Koji je cilj „kulturnih“ ekscesa?« Uz tvrdnju da su najveći problem recentne hrvatske kulture „kulturni“ ekscesi, manifestacije koje se predstavljaju kao kulturno stvaralaštvo, a kako ti ekscesi, po njegovoj ocijeni imaju trajni karakter, komentator se retorički pita: koji je zapravo njihov cilj, odnosno komu zapravo služe ti ekscesi.

Eto, mediji su se politički svrstali, sačuvao nas Bog, uz ljevicu i autori koji pišu u takvim medijima prešućuju postignuća izvan lijevoga jata. Svašta navodi vrli komentator: i roman u kome autorica, kako on tvrdi, lažno optužuje svećenika vjeroučitelja; i Frljićevu predstavu u kojoj je šest osoba iz hrvatskog javnog života okićeno svinjskim glavama; i film o udovicama, Ministarstvo ljubavi i film o masakru u Dvoru na Uni. Posebno je napadnuta predstava „Sjećanje šume“ u koju su uvedeni brojni ustaše i partizani, jer, eto, zdrav razum i moralna načela tražili bi odmak od ustaša i partizana, jer sadašnja Hrvatska baš ništa nema ni s jednima ni s drugima. Ističući da oživljavanje ustaša i partizana ide na ruku samo još uvijek vrlo živoj i djelatnoj velikosrpskoj politici ili jugonostalgičarima koji se ne mire ni s kakvom samostalnom Hrvatskom, kanonik Miklenić zaključuje da je riječ o aktivizmu, o političkom djelovanju koje je na valu interesa Hrvatskoj neprijateljske politike. Na kraju, brižni komentator predbacuje hrvatskim vlastima da su se toliko srozale da sama Hrvatska čak financira politički aktivizam koji je izravno uperen protiv hrvatskih legalnih i legitimnih interesa.
I.
Je li ideološko sljepilo tako ovladalo umom komentatora Miklenića da nije svjestan do koje je mjere uzdigao autore spomenutih ekscesa? Treba li ga podsjetiti da su upravo kulturni ekscesi ugrađeni u temelje suvremene europske kulture, da je ta kultura upravo i nastala na djelima koje bi naš kanonik podveo pod ekscese, kao što je svojevremeno učinila i organizacija kojoj on pripada. Zar imena Giordano Bruno, Hugo Grotius, Blaise Pascal, Francis Bacon, Michel de Montaigne, Baruch Spinoza, John Milton, John Locke, George Berkeley, Daniel Defoe, Montesquieui, Voltaire, Denis Diderot, d’Alambert, Helvetius, Edward Gibbon, Immanuel Kant, Jeremy Benthem, Henrich Heine,Honoré de Balzac, John Stuart Mill, Ernest Renan, Auguste Comte, Emile Zola, Jean Paul Sartre, André Gide iSmone de Beauvoir ništa ne govore vrlom i brižnom kanoniku? Gotova su sva djela spomenutih ljudi bila stavljena na Indeks zabranjenih knjiga od strane Katoličke Crkve i kanonik bi ih rado pisao pod navodnicima jer ne spadaju u njegov obzor drugačije nego kao »kultura«. Žao je, to je očito, našem don Mikleniću što djela koja je napao ne može zabraniti: nema neposrednu vlast, onakvu vlast koju je stoljećima imala Crkva. Zato priziva državne vlasti da djeluju, da uguše djelovanje onih koji se pod krinkom umjetnosti i kulture bave politikom koja je na valu neprijateljstva hrvatskim nacionalnim interesima!
II.
Don Miklenić je, podcjenjujući rad onih koji ne udovoljavaju njegovu istančanu ukusu za kulturu, spomenuo ime Luke Brajnovića, i, nazvavši ga jednim od najvećih hrvatskih intelektualaca, citara njegovu misao kako umjetnost ne može biti slobodna od umnih zakona, jer bi to značilo besmislenu zbrku; umjetnost, dalje, ne može biti slobodna od umjetničkih zakona, jer bi tada bila tvornički proizvod i, na kraju, umjetnost ne može biti slobodna od moralnih zakona, jer se na njima osniva poredak svijeta. Upravo zato što ne želim povrijediti intelektualni integritet Luke Brajnovića, smatram da se novinar i glavni urednik Glasa Koncila don Miklenić ne bi smio pozivati na njega: Luki Brajnoviću se ne može poricati intelektualna širina dok se to može učiniti gospodinu Mikleniću, zaslijepljenom glasnogovorniku jedne ideologije koja puca po šavovima i koja ne bira sredstva kako bi produžila svoje djelovanje, te se priključuje politici na valu primitivnoga i mržnjom nabijenoga nacionalizma. Naravno, umne bi zakone, kao i one umjetničke i moralne, trebala utvrditi Crkva! Stoljećima je, naime, utvrđivala te zakone, i nadzirala njihovu provedbu: sada je izgubila glavu jer je jasno uvidjela svoju suvišnost.
Kad toliko govori o tome da Hrvatska, za razliku od usporedivih naroda, ima rijetko bogatu, vrijednu i raznovrsnu kulturnu baštinu, rado bih podsjetio gospodina Miklenića na ulogu zagrebačkoga biskupa, hrvatskoga bana i kardinala Jurja Draškovića u jednom od najvećih kulturnih ekscesa u hrvatskoj povijesti, u gušenju protestantske pismenosti i literature u Hrvatskoj.
Želim podsjetiti kanonika Miklenića da je neovisna Hrvatska danas djelo hrabrih ljudi koji su sačuvali dostojanstvo hrvatskog naroda od sramnoga poraza u Drugom svjetskom ratu, te da priču o ustašama i partizanima stalno povlače oni kojima upravo to i smeta, među ostalima i Crkva preko nekih od svojih prvaka.
III.
Mnogi ekscesi postoje danas u Hrvatskoj; dio njih potiče i podržava Katolička Crkva: j pravi kulturni eksces u Hrvatskoj, gospodine Mikleniću, je djelovanje Katoličke Crkve i njezinih privrženika.