Josip Supić
De te fabula narratur.
(Horacije, Satire)
A) Teškom je paljbom na portalu Glasa Koncila 15. siječnja 2018. kanonik i novinar Miklenić udario na Juricu Pavičića i njegov članak objavljen u Jutarnjem listu 6.1.2018. u kome zastupa mišljenje da će Crkva, govoreći u ime tradicije, najviše nauditi tradiciji, te upućuje one koji imaju volje neka vide kako se je to dogodilo u Španjolskoj i Irskoj. Smatram da ozbiljan analitički i dokumentiran rad Jurice Pavičića, Miklenić prikazuje na način kojega se ne bi moglo nazvati korektnim, na način kojim pokazuje da je tvrdoglavo vezan za svoje mišljenje i arogantno osuđuje sve druge. Pavičić je, naime, ustvrdio: „Umjesto da bude neutralni termin za jednu promjenjivu i dinamičnu sociološku varijablu, riječ „obitelj“ postala je pendrek, palica za udaranje po onima koji su identitetski i svjetonazorski drukčiji“, te kako se na udaru nalazi sve ono što se sudara s poželjnim modelom života hrvatske konzervativne desnice. Ističe Pavičić i to kako su „obiteljske vrijednosti“ i „tradicionalna obitelj“ najednom počeli nicati iz svake biskupske poslanice, te kako se „novouspostavljeni ideologem obitelji začahurio u školski sustav kroz vjeronauk i lektiru.“ Spomenuo je Pavičić i novi Obiteljski zakon, te kako se konzervativni pokret poziva na većinu: mi govorimo u ime 80 posto Hrvata! U zajedljivom stilu traži Pavičić da konzervativci kažu na koju se tradiciju žele vratiti, onu zadružnih obitelji u kojoj su četiri generacije živjele pod zajedničkim krovom, onu u kojoj su nevjeste bile dužne svekru prati noge, onu u kojoj se dvanaestogodišnjakinje uz dotu lansiralo u ugovorene brakove ili pak na onu u kojoj je postojalo feudalno pravo prve noći. Uz to, Pavičić navodi nedavno objavljene statističke podatke: 2016. godine 46% hrvatskih brakova sklopljeno bez svećenika, 20% djece rođeno izvan braka. Također, ističe Pavičić, brojke pokazuju da je sve više i građana koji ne odustaju samo od konfesionalnog braka nego i od braka kao takvog, te zaključuje da taj broj raste zbog klerikalnog tsunamija. Spominje Pavičić i povezanost Crkve s HDZ-om, podršku Crkve šatorašima te upregnutost Crkve u val rehabilitacije ustaštva i nijekanje fašističkih zločina, ali i to kako je, nazvavši se Stepinčevom crkvom, Crkva vezala svoju ideološku agendu uz jednu duboko kompromitiranu, žalosnu i uskogrudnu povijesnu figuru.
B) S tvrdnjom da je većina u hrvatskom narodu sustavno izložena preodgoju, štoviše pranju mozga, te da kada se kakva skupina iz te većine organizira i javno oglasi, odmah se proglašava da je na djelu „konzervativna revolucija“, a ponekad i „konzervativna rekonkvista“. U tom kontekstu, Miklenić označuje Pavičićev članak kao prilog takvu sustavu pranja mozga i nastavlja da je članak izrazito ideološki i u službi sasvim određene revolucije – zapadne kulturne revolucije, te da prva rečenica u Pavičićevu članku, iako istinita i prihvatljiva, tj. – povijest 20.stoljeća naučila nas je da ideologije, revolucije i prevrati obično počinju eksproprijacijom rječnika –, zapravo služi kao navlačenje čitatelja u proces pranja mozga.
Ima toga još: prema Mikleniću pojam „obitelj“ je pod udarom zapadne kulturne revolucije „obitelj“ i doživljava neviđenu relativizaciju , obezvređivanje i razaranje, dok, eto, za one u Hrvatskoj koji nisu inficirani tom revolucijom, pojam „obitelj“ nije mijenjao značenje i uvijek je značio zajednicu utemeljenu na braku jednog muškarca i jedne žene. Proglašavati sve one koji pojam „obitelj“ tako shvaćaju konzervativnima znači, tvrdi Miklenić, smišljeno etiketiranje i vrijeanje, koji nisu slučajni jer su u službi pranja mozga, tj. u službi nametanja prihvaćanja relativiziranoga i ideologiziranoga pranja mozga. Ne propušta kanonik spomenuti da ljevica i ideolozi zapadne kulturne revolucije umišljaju da su oni jedini koji posjeduju istinu, dok za tihu većinu u Hrvatskoj još uvijek postoji istina, jedna, stvarna, objektivna, apsolutna, dok je za sve inficirane ideologijama i zapadnom kulturnom revolucijom istina relativna, odnosno čak i privid jer je za njih stvarno važna samo ideološka dogma, ma koliko ona bila u sukobu sa zdravim razumom i istinom samom. Zaključuje kanonik kako je cilj Pavičićeva članka ocrnjivanje Crkve i njezinih nastojanja jer implicitno promiče zapadnu kulturnu revoluciju te dodaje kako članak želi odvratiti Crkvu od zastupanja evanđeoskih vrjednota koje su ujedno univerzalne naravne vrjednote usađene u srce svakoga čovjeka bez obzira na vjersku pripadnost.
I.
Na djelu je, dakle, zapadna kulturna revolucija, a Pavičić, odnosno njegov članak, u službi je te grozne revolucije i njezine ideologije. Zar Pavičić može imati vlastiti stav? Ne! On je u službi zavjerenika, zapadne kulturne revolucije usmjerene na pranje mozga pojedincima, na manipulaciju onim Hrvatima, naravno većini, koji nisu inficirani zarazom koja se zove relativizam. Optužba koja jako podsjeća na Višinskoga i njegove optužbe Staljinovih političkih protivnika: svi su oni bili u službi stranih špijunskih agentura. (!)
Teško je danas naći političkoga pisca, sociologa ili filozofa koji se ne bi upustio u definiranje pojma ideologija; teško je naći definiciju toga pojma koja ne bi bila ideološki obojena. Zato predlažem veoma jednostavnu i, čini mi se, neutralnu definiciju koju donosi Britanica on line:
„Ideologija je forma socijalne ili političke filozofije u kojoj su praktički elementi ističu jednako kao i oni teorijski; to je sustav ideja koji nastoji objasniti svijet i promijeniti ga.“
Ono što kanonik Miklenić naziva zapadnom kulturnom revolucijom je čedo ideologije poznate kao liberalizam i sudar stavova što ih iznose Pavičić i Miklenić je sukob, s jedne strane, liberalizma i, s druge strane, stava Crkve, koja ga ne želi i ne dopušta nazvati ideologijom. Papa Wojtyla kaže u jednoj od svojih enciklika (Centesimus Annus): „ Budući da nije ideologija, kršćanska vjera ne zamišlja zatvoriti promjene sociopoltičke stvarnosti u strogu shemu te priznaje da se ljudski život realizira u povijesti u uvjetima koji su različiti i nisu savršeni.“ Papa Poljak ide i koraka dalje: u istoj enciklici definira tipične osobine ideologije: (1) ideologija sadrži koncepciju istine i dobrote; (2) njezini sljedbenici vjeruju da su slobodni drugima nametati vlastite koncepcije; (3) ideologija izražava cjelinu stvarnosti u jednostavnoj i čvrstoj shemi. Papa, smatrajući da kršćanska vjera ne ispunjava uvjete pod jedan i dva, zaključuje da katolicizam nije ideologija.
Uporno ljudi Crkve ponavljaju da kršćanska vjera nije ideologija: zaista, o sustavu ideja koje čine jednu vjeru ne može se govoriti kao ideologiji. Kršćanstvo je, međutim, u izvedbi Katoličke Crkve izgubilo oznake vjere i postalo sveobuhvatna, totalitarna doktrina u punom značenju ideologije, upravo onako kako definira papa Poljak. Koristeći nametnutu vjeru siromašnom i neobrazovanom svijetu i služeći se privilegijama koje je punih petnaest stoljeća uživala u kasno-antičkom i feudalnom društvu, koristeći svoje tobože nebesko poslanje, Crkva je davno postala društvenom snagom koja je upravo silom nametala vlastite koncepcije i stvarnosti nametala upravo zatvorenu i čvrstu shemu. Kada je ta shema pukla, kada je europsko prosvjetiteljstvo uz obilje sumnje u crkveno učenje i njezine nametnute istine, Crkva je, shvativši da je društvo prozrelo njezine namjere, sebe proglasila nositeljicom i zaštitnicom božanske, jedine istine, moralnih vrednota i svega što one znače. Usprkos tvrdnji pape Poljaka da crkveno učenje nije ideologija jer se ono ne nameće drugima, da crkveno učenje ne izražava cjelinu stvarnosti, Crkva radi upravo to: svoje učenje, svoju istinu o svijetu i društvu, svoje viđenje svijeta pokušava nametnuti u društvima koja to toleriraju: Hrvatska je žalosni primjer takvoga društva.
II.
Bog je istina, ponavljaju u Crkvi: papa Ratzinger pokušava nas uvjeriti da mi, materijalisti, nismo u pravu jer pretpostavljamo da u početku svega nije razum već iracionalna materija: razum, dakle, ne prethodi čovjeku već je čovjekov konstrukt. S druge strane i naprotiv, tvrdi Ratzinger, osnovno uvjerenje kršćanske vjere je da u početku imamo razum i s razumom istinu: razum je stvorio čovjeka i osposobio mu razum da spozna istinu. Istina je, po učenju Crkve, objavljena i imala je ovakav početak:
„U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama.“ (Iz Knjige postanka 1,1)
I reče Bog: „Neka bude svjetlost!“ I bi svjetlost……(Iz Knjige postanka 1,2)
I reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!“ (Iz Knjige postanka 1,26)
Citati su to iz samoga početka Biblije, Svetoga pisma, iz Knjige postanka: oni čine temeljnu istinu kršćanske (i židovske!) kozmologije i antropologije, sliku svijeta koja je, uz dodatak drugih sličnih istina, onih iz Evanđelja, o hodanju na vodi, o pretvaranju vode u vino, o uskrsnuću i uzašašću na nebo, ugrađena u kršćanski svjetonazor i kršćanski nauk. Kada tome dodamo sve etičke zasade koje je kršćanstvo preuzelo iz grčke klasične filozofije i usput ih proglasilo svojima, primljenima od samoga Boga, dobijemo katoličku doktrinu. Crkveni intelektualci, svećenici i filozofi skolastici stoljećima su, prijetnjom paklenim mukama nepokornima i obećanjima raja i Kraljevstva božjega pokornima riječju, propovijedima i ispovijedima, ali i knjigama, širili taj nauk onima manje obrazovanima i neobrazovanima.
Sustav je to ideja koje su u temelju kršćanstva. Iako su se objavljen istine pokazale neistinitima, one čine temelj na kojemu je Crkva izgradila svoj svjetonazor i formulirala svoje istine, tobože objavljene od Boga.
III.
Prihvatio to gospodin Miklenić ili ne, prihvatila to Crkva ili ne, stvari se neće i ne mogu izmijeniti: obitelj o kojoj govore ljudi iz Crkve je kulturološki konstrukt: naša ga je civilizacija, zajedno sa institucijom braka primila iz Rima; bračna je zajednica imala imovinski karakter a obitelj su činili, uz bračne drugove, i pripadnici njihova domaćinstva. Okolnost što je Crkva proglasila obitelj božanskom institucijom i napravila od toga ideološko pitanje, njezina je interna stvar, jednako kao što su i pitanja pobačaja, sprečavanja začeća, razvoda braka i sva pitanja vezana za slobodu čovjeka i njegovih prava. Nisu to interne stvari kada ih Crkva snagom svoga autoriteta kod dijela ljudi, vjernika, nastoji nametnuti svim građanima: politika Crkve koju su modelirali pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. ima sve oznake totalitarne ideologije, ne samo u teoriji nego i u provođenju. Je li posao Crkve blagosloviti prostorije ministarstava u tzv. sekularnoj državi? Je li posao Crkve utjecati na ljude kako glasati na izborima? Je li pristojno stalno kukati o vlastitoj ugroženosti a imati vlastite programe na javnoj televiziji i na državni račun održavati vlastito privatno sveučilište? Je li na mjestu govoriti o tzv. pranju mozga od strane zapadne kulturne revolucije a zapravo neprestano prati mozak svojoj pastvi i širiti nepovjerenje prema ateistima i svima koji sumnjaju u smisao učenja i postojanja Crkve? Kako Crkva misli opravdati svoje kočenje društvenoga razvoja uplitanjem u reformu školstva? Puna straha od promjena Crkva u koristi svoj utjecaj na manje obrazovane segmente društva i preko tih segmenata nastoji modelirati vlast i politiku vlasti – to je osnovni problem hrvatskoga društva: Crkva se tako može protiviti svakoj građanskoj inicijativi koja nastoji približiti hrvatsko društvo suvremenim standardima slobode i odnosa među ljudima.
Na kraju, ne želeći nikoga povrijediti, ne mogu izbjeći parafraziranju francuskog teologa Pierra Charrona (1541.-1603.): izgleda da crkveni ljudi ne znaju ništa; čak ne znaju ni to što znači nešto znati. (Njegova je knjiga De la sagesse bila na indeksu zabranjenih knjiga!)
Zagreb, 25.01.2018.
