Isključuje li vjera ljudska prava

Početna stranica » Analize i stručne analize » Je li posao Crkve blagosloviti prostorije ministarstava u tzv. sekularnoj državi? Je li posao Crkve utjecati na ljude kako glasati na izborima? Je li pristojno stalno kukati o vlastitoj ugroženosti a imati vlastite programe na javnoj televiziji i na državni račun održavati vlastito privatno sveučilište? Je li na mjestu govoriti o tzv. pranju mozga od strane zapadne kulturne revolucije a zapravo neprestano prati mozak svojoj pastvi i širiti nepovjerenje prema ateistima i svima koji sumnjaju u smisao učenja i postojanja Crkve? Kako Crkva misli opravdati svoje kočenje društvenoga razvoja uplitanjem u reformu školstva?

Je li posao Crkve blagosloviti prostorije ministarstava u tzv. sekularnoj državi? Je li posao Crkve utjecati na ljude kako glasati na izborima? Je li pristojno stalno kukati o vlastitoj ugroženosti a imati vlastite programe na javnoj televiziji i na državni račun održavati vlastito privatno sveučilište? Je li na mjestu govoriti o tzv. pranju mozga od strane zapadne kulturne revolucije a zapravo neprestano prati mozak svojoj pastvi i širiti nepovjerenje prema ateistima i svima koji sumnjaju u smisao učenja i postojanja Crkve? Kako Crkva misli opravdati svoje kočenje društvenoga razvoja uplitanjem u reformu školstva?

Najnoviji komentari

Oglasi

Josip Supić

De te fabula narratur.

(Horacije, Satire)

A) Teškom je paljbom na portalu Glasa Koncila 15. siječnja 2018. kanonik i novinar Miklenić udario na Juricu Pavičića i njegov članak objavljen u Jutarnjem listu 6.1.2018. u kome zastupa mišljenje da će Crkva, govoreći u ime tradicije, najviše nauditi tradiciji, te upućuje one koji imaju volje neka vide kako se je to dogodilo u Španjolskoj i Irskoj. Smatram da ozbiljan analitički i dokumentiran rad Jurice Pavičića, Miklenić prikazuje na način kojega se ne bi moglo nazvati korektnim, na način kojim pokazuje da je tvrdoglavo vezan za svoje mišljenje i arogantno osuđuje sve druge. Pavičić je, naime, ustvrdio: „Umjesto da bude neutralni termin za jednu promjenjivu i dinamičnu sociološku varijablu, riječ „obitelj“ postala je pendrek, palica za udaranje po onima koji su identitetski i svjetonazorski drukčiji“, te kako se na udaru nalazi sve ono što se sudara s poželjnim modelom života hrvatske konzervativne desnice. Ističe Pavičić i to kako su „obiteljske vrijednosti“ i „tradicionalna obitelj“ najednom počeli nicati iz svake biskupske poslanice, te kako se „novouspostavljeni ideologem obitelji začahurio u školski sustav kroz vjeronauk i lektiru.“ Spomenuo je Pavičić i novi Obiteljski zakon, te kako se konzervativni pokret poziva na većinu: mi govorimo u ime 80 posto Hrvata! U zajedljivom stilu traži Pavičić da konzervativci kažu na koju se tradiciju žele vratiti, onu zadružnih obitelji u kojoj su četiri generacije živjele pod zajedničkim krovom, onu u kojoj su nevjeste bile dužne svekru prati noge, onu u kojoj se dvanaestogodišnjakinje uz dotu lansiralo u ugovorene brakove ili pak na onu u kojoj je postojalo feudalno pravo prve noći. Uz to, Pavičić navodi nedavno objavljene statističke podatke: 2016. godine 46% hrvatskih brakova sklopljeno bez svećenika, 20% djece rođeno izvan braka. Također, ističe Pavičić, brojke pokazuju da je sve više i građana koji ne odustaju samo od konfesionalnog braka nego i od braka kao takvog, te zaključuje da taj broj raste zbog klerikalnog tsunamija. Spominje Pavičić i povezanost Crkve s HDZ-om, podršku Crkve šatorašima te upregnutost Crkve u val rehabilitacije ustaštva i nijekanje fašističkih zločina, ali i to kako je, nazvavši se Stepinčevom crkvom, Crkva vezala svoju ideološku agendu uz jednu duboko kompromitiranu, žalosnu i uskogrudnu povijesnu figuru.

B) S tvrdnjom da je većina u hrvatskom narodu sustavno izložena preodgoju, štoviše pranju mozga, te da kada se kakva skupina iz te većine organizira i javno oglasi, odmah se proglašava da je na djelu „konzervativna revolucija“, a ponekad i „konzervativna rekonkvista“. U tom kontekstu, Miklenić označuje Pavičićev članak kao prilog takvu sustavu pranja mozga i nastavlja da je članak izrazito ideološki i u službi sasvim određene revolucije – zapadne kulturne revolucije, te da prva rečenica u Pavičićevu članku, iako istinita i prihvatljiva, tj. – povijest 20.stoljeća naučila nas je da ideologije, revolucije i prevrati obično počinju eksproprijacijom rječnika –, zapravo služi kao navlačenje čitatelja u proces pranja mozga.

Ima toga još: prema Mikleniću pojam „obitelj“ je pod udarom zapadne kulturne revolucije „obitelj“ i doživljava neviđenu relativizaciju , obezvređivanje i razaranje, dok, eto, za one u Hrvatskoj koji nisu inficirani tom revolucijom, pojam „obitelj“ nije mijenjao značenje i uvijek je značio zajednicu utemeljenu na braku jednog muškarca i jedne žene. Proglašavati sve one koji pojam „obitelj“ tako shvaćaju konzervativnima znači, tvrdi Miklenić, smišljeno etiketiranje i vrijeanje, koji nisu slučajni jer su u službi pranja mozga, tj. u službi nametanja prihvaćanja relativiziranoga i ideologiziranoga pranja mozga. Ne propušta kanonik spomenuti da ljevica i ideolozi zapadne kulturne revolucije umišljaju da su oni jedini koji posjeduju istinu, dok za tihu većinu u Hrvatskoj još uvijek postoji istina, jedna, stvarna, objektivna, apsolutna, dok je za sve inficirane ideologijama i zapadnom kulturnom revolucijom istina relativna, odnosno čak i privid jer je za njih stvarno važna samo ideološka dogma, ma koliko ona bila u sukobu sa zdravim razumom i istinom samom. Zaključuje kanonik kako je cilj Pavičićeva članka ocrnjivanje Crkve i njezinih nastojanja jer implicitno promiče zapadnu kulturnu revoluciju te dodaje kako članak želi odvratiti Crkvu od zastupanja evanđeoskih vrjednota koje su ujedno univerzalne naravne vrjednote usađene u srce svakoga čovjeka bez obzira na vjersku pripadnost.

I.

Na djelu je, dakle, zapadna kulturna revolucija, a Pavičić, odnosno njegov članak, u službi je te grozne revolucije i njezine ideologije. Zar Pavičić može imati vlastiti stav? Ne! On je u službi zavjerenika, zapadne kulturne revolucije usmjerene na pranje mozga pojedincima, na manipulaciju onim Hrvatima, naravno većini, koji nisu inficirani zarazom koja se zove relativizam. Optužba koja jako podsjeća na Višinskoga i njegove optužbe Staljinovih političkih protivnika: svi su oni bili u službi stranih špijunskih agentura. (!)

Teško je danas naći političkoga pisca, sociologa ili filozofa koji se ne bi upustio u definiranje pojma ideologija; teško je naći definiciju toga pojma koja ne bi bila ideološki obojena. Zato predlažem veoma jednostavnu i, čini mi se, neutralnu definiciju koju donosi Britanica on line:

Ideologija je forma socijalne ili političke filozofije u kojoj su praktički elementi ističu jednako kao i oni teorijski; to je sustav ideja koji nastoji objasniti svijet i promijeniti ga.“

Ono što kanonik Miklenić naziva zapadnom kulturnom revolucijom je čedo ideologije poznate kao liberalizam i sudar stavova što ih iznose Pavičić i Miklenić je sukob, s jedne strane, liberalizma i, s druge strane, stava Crkve, koja ga ne želi i ne dopušta nazvati ideologijom. Papa Wojtyla kaže u jednoj od svojih enciklika (Centesimus Annus): „ Budući da nije ideologija, kršćanska vjera ne zamišlja zatvoriti promjene sociopoltičke stvarnosti u strogu shemu te priznaje da se ljudski život realizira u povijesti u uvjetima koji su različiti i nisu savršeni.“ Papa Poljak ide i koraka dalje: u istoj enciklici definira tipične osobine ideologije: (1) ideologija sadrži koncepciju istine i dobrote; (2) njezini sljedbenici vjeruju da su slobodni drugima nametati vlastite koncepcije; (3) ideologija izražava cjelinu stvarnosti u jednostavnoj i čvrstoj shemi. Papa, smatrajući da kršćanska vjera ne ispunjava uvjete pod jedan i dva, zaključuje da katolicizam nije ideologija.

Uporno ljudi Crkve ponavljaju da kršćanska vjera nije ideologija: zaista, o sustavu ideja koje čine jednu vjeru ne može se govoriti kao ideologiji. Kršćanstvo je, međutim, u izvedbi Katoličke Crkve izgubilo oznake vjere i postalo sveobuhvatna, totalitarna doktrina u punom značenju ideologije, upravo onako kako definira papa Poljak. Koristeći nametnutu vjeru siromašnom i neobrazovanom svijetu i služeći se privilegijama koje je punih petnaest stoljeća uživala u kasno-antičkom i feudalnom društvu, koristeći svoje tobože nebesko poslanje, Crkva je davno postala društvenom snagom koja je upravo silom nametala vlastite koncepcije i stvarnosti nametala upravo zatvorenu i čvrstu shemu. Kada je ta shema pukla, kada je europsko prosvjetiteljstvo uz obilje sumnje u crkveno učenje i njezine nametnute istine, Crkva je, shvativši da je društvo prozrelo njezine namjere, sebe proglasila nositeljicom i zaštitnicom božanske, jedine istine, moralnih vrednota i svega što one znače. Usprkos tvrdnji pape Poljaka da crkveno učenje nije ideologija jer se ono ne nameće drugima, da crkveno učenje ne izražava cjelinu stvarnosti, Crkva radi upravo to: svoje učenje, svoju istinu o svijetu i društvu, svoje viđenje svijeta pokušava nametnuti u društvima koja to toleriraju: Hrvatska je žalosni primjer takvoga društva.

II.

Bog je istina, ponavljaju u Crkvi: papa Ratzinger pokušava nas uvjeriti da mi, materijalisti, nismo u pravu jer pretpostavljamo da u početku svega nije razum već iracionalna materija: razum, dakle, ne prethodi čovjeku već je čovjekov konstrukt. S druge strane i naprotiv, tvrdi Ratzinger, osnovno uvjerenje kršćanske vjere je da u početku imamo razum i s razumom istinu: razum je stvorio čovjeka i osposobio mu razum da spozna istinu. Istina je, po učenju Crkve, objavljena i imala je ovakav početak:

U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama.“ (Iz Knjige postanka 1,1)

I reče Bog: „Neka bude svjetlost!“ I bi svjetlost……(Iz Knjige postanka 1,2)

I reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!“ (Iz Knjige postanka 1,26)

Citati su to iz samoga početka Biblije, Svetoga pisma, iz Knjige postanka: oni čine temeljnu istinu kršćanske (i židovske!) kozmologije i antropologije, sliku svijeta koja je, uz dodatak drugih sličnih istina, onih iz Evanđelja, o hodanju na vodi, o pretvaranju vode u vino, o uskrsnuću i uzašašću na nebo, ugrađena u kršćanski svjetonazor i kršćanski nauk. Kada tome dodamo sve etičke zasade koje je kršćanstvo preuzelo iz grčke klasične filozofije i usput ih proglasilo svojima, primljenima od samoga Boga, dobijemo katoličku doktrinu. Crkveni intelektualci, svećenici i filozofi skolastici stoljećima su, prijetnjom paklenim mukama nepokornima i obećanjima raja i Kraljevstva božjega pokornima riječju, propovijedima i ispovijedima, ali i knjigama, širili taj nauk onima manje obrazovanima i neobrazovanima.

Sustav je to ideja koje su u temelju kršćanstva. Iako su se objavljen istine pokazale neistinitima, one čine temelj na kojemu je Crkva izgradila svoj svjetonazor i formulirala svoje istine, tobože objavljene od Boga.

III.

Prihvatio to gospodin Miklenić ili ne, prihvatila to Crkva ili ne, stvari se neće i ne mogu izmijeniti: obitelj o kojoj govore ljudi iz Crkve je kulturološki konstrukt: naša ga je civilizacija, zajedno sa institucijom braka primila iz Rima; bračna je zajednica imala imovinski karakter a obitelj su činili, uz bračne drugove, i pripadnici njihova domaćinstva. Okolnost što je Crkva proglasila obitelj božanskom institucijom i napravila od toga ideološko pitanje, njezina je interna stvar, jednako kao što su i pitanja pobačaja, sprečavanja začeća, razvoda braka i sva pitanja vezana za slobodu čovjeka i njegovih prava. Nisu to interne stvari kada ih Crkva snagom svoga autoriteta kod dijela ljudi, vjernika, nastoji nametnuti svim građanima: politika Crkve koju su modelirali pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. ima sve oznake totalitarne ideologije, ne samo u teoriji nego i u provođenju. Je li posao Crkve blagosloviti prostorije ministarstava u tzv. sekularnoj državi? Je li posao Crkve utjecati na ljude kako glasati na izborima? Je li pristojno stalno kukati o vlastitoj ugroženosti a imati vlastite programe na javnoj televiziji i na državni račun održavati vlastito privatno sveučilište? Je li na mjestu govoriti o tzv. pranju mozga od strane zapadne kulturne revolucije a zapravo neprestano prati mozak svojoj pastvi i širiti nepovjerenje prema ateistima i svima koji sumnjaju u smisao učenja i postojanja Crkve? Kako Crkva misli opravdati svoje kočenje društvenoga razvoja uplitanjem u reformu školstva? Puna straha od promjena Crkva u koristi svoj utjecaj na manje obrazovane segmente društva i preko tih segmenata nastoji modelirati vlast i politiku vlasti – to je osnovni problem hrvatskoga društva: Crkva se tako može protiviti svakoj građanskoj inicijativi koja nastoji približiti hrvatsko društvo suvremenim standardima slobode i odnosa među ljudima.

Na kraju, ne želeći nikoga povrijediti, ne mogu izbjeći parafraziranju francuskog teologa Pierra Charrona (1541.-1603.): izgleda da crkveni ljudi ne znaju ništa; čak ne znaju ni to što znači nešto znati. (Njegova je knjiga De la sagesse bila na indeksu zabranjenih knjiga!)

Zagreb, 25.01.2018.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: