Isključuje li vjera ljudska prava

Početna stranica » Nekategorizirano » Dakle, u Hrvatskoj se vodi bitka za dušu i budućnost hrvatskog naroda, a TradFest, Vigilare, Opus Dei, Glas Koncila, U ime obitelji, Marijina kongregacija, Udruga za vjersku slobodu u RH i slične udruge su tu da se suprotstave relativistima i progresivnim ekstremistima te tako sačuvaju hrvatski slobodarski duh!

Dakle, u Hrvatskoj se vodi bitka za dušu i budućnost hrvatskog naroda, a TradFest, Vigilare, Opus Dei, Glas Koncila, U ime obitelji, Marijina kongregacija, Udruga za vjersku slobodu u RH i slične udruge su tu da se suprotstave relativistima i progresivnim ekstremistima te tako sačuvaju hrvatski slobodarski duh!

Najnoviji komentari

Oglasi

Josip Supić
U Dublinu, Irska, 9. 12. 2017.

Demokršćanstvo

Fotos: Ika .hr

Vjernik nije spreman uhvatiti se u koštac sa samim sobom, sa vlastitom savješću, donijeti vlastiti sud o svojemu činjenju ili nečinjenju i za to prihvatiti odgovornost. Njemu je moralni zakon saopćila Crkva u Katekizmu, saopćila mu svoju istinu, natjerala ga da je prihvati, oduzela mu pravo sumnjati u objavljenu istinu i oslobodila ga obveze da sam traži istinu: uškopila ga je, oduzela mu je osobnost, svela ga na pripadnika stada, na ovcu, uz punu primjenu tobožnje Isusove naredbe apostolu Petru: Pasi ovce moje! Pripadnik stada, ovca, ne treba ispitivati svoje djelovanje: ono, djelovanje, je objavom određeno i naređeno, čovjeku savjest ne treba da mu pomogne ocijeniti vlastito djelovanje; ako smatra da je odstupio od objavljenoga moralnoga zakona, ima na raspolaganju ispovijed i pokoru.

Od filozofkinje Hipatije (Aleksandrija, 415. godine) do TradFesta (Zagreb, 2017.)
ili
Tražimo slobodu govora!
Iz takva smrdljiva izvora indiferentizma izvire pogrešno i apsurdno mišljenje – bolje rečeno– ludost, da se svakome mora dopustiti sloboda savjesti.
(Papa Grgur XVI. u enciklici Mirari vos (Čudite se) godine 1832. osuđujući slobodu religije u Francuskoj.)

I.
»Tražimo slobodu govora!« uporno je ponavljao usred Zagreba, u dvorani hotela Dubrovnik, profesor Jerzy Kwásniewski, podpredsjednik Instituta Ordo iuris iz Varšave, instituta poznatog po ekstremno desničarskim i isključivim vjerskim pogledima. Govorio je kao gost na TradFestu, festivalu tradicije i konzervativnih ideja nasuprot tzv. ‘naprednih’ i militantno-sekularnih ideja i politika koje su, kako ističu sazivači skupa, na nasilan i revolucionarni način pokušale zatomiti, kao što i danas nastoje uništiti, izvorne tradicionalne, konzervativne i kršćanske temelje kulture u Hrvatskoj, Europi i Zapadnom svijetu.
TradFest, kako ističu sazivači, na proaktivan način želi potaknuti promišljanje i djelovanje, tj. reakciju na negativne ‘napredne’ pojave te potaknuti i promicati povratak na tradiciju, red i konzervativne vrednote.
Pokretač TradFesta je John Vice Batarelo, predsjednik Zaklade Vigilare a pomaže mu zbor poznatih konzervativaca, bivši ministar Davor Stier, salezijanac Damir Stojić, urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić i drugi.
Dakle, »Tražimo slobodu govora!« Tako profesor Kwásniewski, u Hrvatskoj, u zemlji čiji Ustav u stavcima 1. i 2. članka 38 jasno kaže: »(1) Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. (2) Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.«
Ustav naše Republike čak i definira slobodu govora kao slobodu izražavanja misli. Je li bilo ikakva razloga na TradFestu tražiti slobodu govora? Nije poznato je li netko sudionicima TradFesta zabranio izražavanje misli; čemu onda tražiti slobodu govora? Odgovor lako nalazimo u izrazu kojim se maskira narav, namjera i cilj Zaklade Vigilare, organizacije Opus Dei i ostalih pokretača TradFesta: radi se o izrazu proaktivan, kojim se želi potaknuti promišljanje i djelovanje: ne govori se o agresivnom, militantnom, a o tome se radi, već o proaktivnom načinu djelovanja. Profesor Kwásniewski i nije sakrivao zašto priziva slobodu govora: potanko je objasnio kako proaktivno iskoristiti tu slobodu za postizavanje ciljeva, širenje dezinformacija i manipuliranje javnošću: zahtjev za slobodom govora mu i ne služi za drugo nego da onemogući takvu slobodu drugima.
Rječit je, i jasan, John Vice Batarelo: nismo politička organizacija i ne želimo da nas politika oblikuje, upravo suprotno, mi želimo oblikovati politiku – istaknuo je u svojem izlaganju i predbacio kako su u finom i tolerantnom građanskom društvu, temeljenom na relativizmu i političkoj korektnosti na djelu novokomponirane norme koje propisuju kako se mora razmišljati, što se smije izreći te kako se treba ponašati. Glavnim akterima tog društva Batarelo smatra znanstvenike s područja društveno-humanističkih znanosti koji postavljaju nove norme i dogme te “kulturnjake” i druge članove tzv. društvene elite koji to svesrdno brane i promoviraju. Također, akteri su i masovni mediji koji te nove norme i dogme oblikuju i šire, po potrebi postaju i inkvizitori, kao i pojedini političari koji nemaju izgrađena stajališta. “U Hrvatskoj se danas vodi bitka za dušu i budućnost ovog naroda”, upozorio je Batarelo. Naglasio je i da su tradicija, obitelj i vjera od iznimne važnosti za opstanak te ih zato relativisti i najviše napadaju. No, ocijenio je, usprkos svemu relativisti i progresivni ekstremisti (!) nisu uspjeli nadvladati hrvatski slobodarski duh. Oblikovati politiku! To je pravo jamstvo da relativisti i progresivni ekstremisti neće nadvladati hrvatski slobodarski duh! Mi ćemo to učiniti i, u savezu s našim prijateljima, nacionalistima, na poželjan nam način nadvladati, obuzdati i oblikovati taj hrvatski slobodarski duh!
II.
Dakle, u Hrvatskoj se vodi bitka za dušu i budućnost hrvatskog naroda, a TradFest, Vigilare, Opus Dei, Glas Koncila, U ime obitelji, Marijina kongregacija, Udruga za vjersku slobodu u RH i slične udruge su tu da se suprotstave relativistima i progresivnim ekstremistima te tako sačuvaju hrvatski slobodarski duh! Ne želi Batarelo da ih politika oblikuje, upravo suprotno, oni žele oblikovati politiku. Tu je i odgovor o smislu TradFesta: oblikovati politiku, vratiti se u prošlost, u vrijeme kada je Crkva bila ta koja je određivala stanovišta, kada je Crkva propisivala što se smije misliti, što se smije izreći, kako se treba ponašati. Golemo je iskustvo Crkve: počelo je već u četvrtom stoljeću, odmah po priznanju kršćanstva, po izjednačenju kršćanstva sa drugim vjerovanjima: kršćanstvo je odmah tražilo i postiglo da bude jednakije od drugih: počelo se istrebljenjem različitih, heretičkih vjerovanja unutar samoga kršćanstva, da bi se nastavilo rušenjem poganskih hramova i diskriminacijom „pogana“; godine 356. zabranjeno je, prijetnjom smrti, moliti se kumirima, dok se posebnim zakonom, zakonom 1.11.10.2, zabranjuje podučavanje onima koju djeluju opijeni ludošću poganstva. Upravo je taj zakon povjesničara Edwarda Gibbona naveo izjaviti da je barbarska invazija manje naštetila atenskoj filozofiji nego kršćanstvo. Opisujući posljedice toga zakona, povjesničari su suglasno zaključili da se je njime spustio mrak na Europu.
To je i početak tradicije koju želi obnoviti TradFest. Slučaj matematičarke i filozofkinje Hipatije, ravnateljice Aleksandrijske biblioteke, iz godine 415. naše ere, kada ju je, na poticaj aleksandrijskoga patrijarha svetog Ćirila, rulja monaha izmasakrirala i vukla po ulicama Aleksandrije također pripada tradiciji i svjedoči o slobodi mišljenja i govora koju nam želi nametnutu TradFest. Kada se već govori o slobodi mišljenja i govora ne može se izbjeći slučaj zatvaranja Platonove Akademije godine 532. Nakon devet stoljeća postojanja i djelovanja, sedam je mislilaca, »cvijet filozofa našega vremena«, kako je naveo jedan od suvremenika, napustilo Atenu i uputilo se u Perziju noseći sobom mnoga djela klasične filozofske misli: mlada snaga Carstva, Kršćanska Crkva, nije imala potrebe, a još manje sluha, za bilo koju djelatnost ako se nije slagala s njezinim pogledima. Ne spada li zatvaranje Platonove Akademije u tradiciju koju žele obnoviti vrli govornici i sudionici TradFesta?
Nema potrebe ni smisla navoditi sve primjere tradicije koju želi obnoviti i nametnuti Zaklada Vigilare i oni koji je podržavaju: u slučaju Hrvatske je tradicija da su biskupi članovi Sabora po položaju; u tradiciji je bilo i to da je zagrebački biskup mogao postati, kao ban, šef izvršne vlasti; oznaka tradicije je i neravnopravnost žena i zabrana pobačaja: povijest o ulozi Crkve u društvu rječito i najbolje govori o tradiciji koju žele obnoviti sudionici TradFesta.
Naša nam vlastita sjećanja na djelovanje našega suvremenika, svetoga Ivana Pavla II. daju dovoljno primjera o tradiciji koja se želi nametnuti nama, Europi i čitavom svijetu.
III.
Na velika se zvona razglašavalo kako je Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) bio sav u znaku aggiornamenta, osuvremenja Crkve. Uz tešku muku, s malom većinom prisutnih, kaskajući za realnošću, zanemarujući okolnost da je Opća skupština Ujedinjenih naroda punih sedamnaest godina ranije (1948.) donijela Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, Drugi Vatikanski sabor smilovao se čovječanstvu i donio vlastitu Deklaraciju o vjerskoj slobodi, naglašujući, u pravom totalitarnom duhu, da pogrešne doktrine nemaju pravo na postojanje i širenje, ali da pojedinci imaju neotuđivo pravo na slobodu savjesti, jer, eto, pluralizam je i nastao u okviru kršćanske filozofije i teologije, te smo dužni poštovati jedan drugoga jer smo svi djeca Božja; podrugujući se tako razumu, crkveni nas prelati žele uvjeriti da je pluralizam dijete Crkve, da je ponikao u Crkvi, da ga je omogućila Crkva.
Ne bojte se!, teatralno je uskliknuo Karol Wojtyla u prvom obraćanju publici. Ne bojte se! Jesu li te riječi značile neko obećanje, neku inovaciju? Pet mjeseci nakon izbora, prvih dana ožujka 1979., Ivan Pavao II. objavljuje encikliku Redemptor hominis (Otkupitelj čovjeka) kojom se snažno zalaže za univerzalna ljudska prava: „U ta prava“, naglašava Papa, „mora biti uključeno pravo na vjersku slobodu zajedno s pravom na slobodu savjesti.“ Tako je pisao Ivan Pavao II. dok je imao u vidu Poljsku iz toga vremena, kada je zahtjev za slobodom bio usmjeren prema komunističkim vlastima. Iste je godine, u listopadu 1979., pred američkim biskupima značajno suzio svoj zahtjev za pravom na slobodu savjesti: tražio je od biskupa da osude kontracepciju, pobačaj, homoseksualnost i razvod braka
Sklisko je područje ta nesretna sloboda savjesti. Nije li jedan od prethodnih papa, Grgur XVI., lijepo napisao koliko je pogrešno i apsurdno to mišljenje – bolje rečeno– ludost, da se svakome mora dopustiti sloboda savjesti? Pred Grgurom XVI. stajala je samo Francuska; pred Ivanom Pavlom II. stajao je sav zapadni kršćanski svijet utemeljen i ujedinjen na suvremenim općim vrijednostima: demokracijom, vjerskim slobodama, otvorenim tržištem, globalizacijom; pitanje kako se katolička isključivost može održati u svijetu u kome su potpuno prevladali pluralizam, politički, društveni i ekonomski liberalizam, nametnulo se je pred njim i Crkvom kao prioritetno. Rješenje toga pitanja Ivan Pavao II. ponudio je enciklikom Centesimus anus (Stota godina) tvrdeći da se pluralizam, demokracija i slobodno tržište mogu degenerirati u novu formu tiranije bez moralne kulture koja bi ih sustezala i oblikovala. To je osnova stajališta, prema kome Katolička Crkva, Papa, crkveno učiteljstvo i socijalni nauk Crkve trebaju odigrati ključnu ulogu u novom svjetskom poretku.
IV.
Budući da je razvoj znanosti do temelja izbrisao nauk Crkve o Bogu i njegovu stvaranju svemira i čovjeka; budući da je razvoj filozofske i političke misli na zapadu isključio Crkvu iz javnog života i sveo je na ulogu pasivnoga promatrača zbivanja; budući su demokracija, ekonomski i politički liberalizam, uz slobodu vjere i savjesti, dovele na javnu scenu čovjeka – pojedinca i opteretile ga odgovornošću za vlastito djelovanje, a kako je, pri svemu tomu, Crkva izgubila stoljetno pravo na nametanje ljudima svoje istine i svojih moralnih shvaćanja, Ivan Pavao II., poduzeo je, po boljševičkom uzoru (Kadrovi rješavaju sve! J.V. Staljin), niz mjera za tzv. reevangelizciju.
Poznato je da su svi spisi Novoga zavjeta, pa i četiri Evanđelja, nastali iz potrebe organizirane Crkve da izgradi svoje temelje te da čine zbirku ispraznih i umišljenih mistifikacija i falsifikata prilagođenih dijelom i tome da se naglasi i istakne primat rimskoga biskupa kao prvoga među jednakima. Uz poznate, navodno Isusove riječi iz Evanđelja: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“ (Matej, 16,18), postoji i poruka Isusova apostolu Petru, lažno učinjenim prvim rimskim biskupom: „Pasi ovce moje.“ (Ivan, 21,17) Upravo to, „Pasi ovce moje“, očituje narav Crkve, njezinih vjernika, biskupa i svećenika: vjernici su oni koje vode pastiri. Simboliku iskazuje i biskupski štap: biskup je pastir za kojim slijedi stado ovaca, stado koje ne treba brinuti ni o čemu, ono je vođeno, pastir određuje kako ići, kamo ići i gdje se zadržati. Vjernici su ti kojima je saopćeno što trebaju znati; Crkva ih je opteretila istočnim grijehom i učinila zarobljenicima svoga nauka.
Kršćanstvo, kao i svaka objavljena religija, oslobađa čovjeka od onoga na što je upozoravao Sokrat, naime da čovjek ne bi smio živjeti u suprotnosti sa samim sobom, u suprotnosti sa svojom savješću. Crkva oslobađa čovjeka od osjećanja vlastite slobode koju je pregnantno izrazio Descartes u Cogito ergo sum (mislim, dakle postojim!) ali i od poštovanja vlastitoga razuma, onog razuma što ga je eksplicitno izrazio Kant u Kategoričkom imperativu: djeluj tako (naravno, utemeljeno na razumu!) da možeš htjeti (opet utemeljeno na razumu!) da princip tvoga djelovanja bude opći zakon. Ne! Vjernik nije spreman uhvatiti se u koštac sa samim sobom, sa vlastitom savješću, donijeti vlastiti sud o svojemu činjenju ili nečinjenju i za to prihvatiti odgovornost. Njemu je moralni zakon saopćila Crkva u Katekizmu, saopćila mu svoju istinu, natjerala ga da je prihvati, oduzela mu pravo sumnjati u objavljenu istinu i oslobodila ga obveze da sam traži istinu: uškopila ga je, oduzela mu je osobnost, svela ga na pripadnika stada, na ovcu, uz punu primjenu tobožnje Isusove naredbe apostolu Petru: Pasi ovce moje! Pripadnik stada, ovca, ne treba ispitivati svoje djelovanje: ono, djelovanje, je objavom određeno i naređeno, čovjeku savjest ne treba da mu pomogne ocijeniti vlastito djelovanje; ako smatra da je odstupio od objavljenoga moralnoga zakona, ima na raspolaganju ispovijed i pokoru.
Tako dolazimo do zaključka da je religija izraz nemoći i nespremnosti čovjeka da bude na čistu sam sa sobom, ili, kako kaže Karl Marx u Kritici Hegelove filozofije prava, religijska bijeda je izraz stvarne bijede i istovremeno protest protiv stvarne bijede; religija je srce svijeta bez uma, isto što i duh u stanju bez života: ona je opijum za narod.
V.
Na scenu stupaju kadrovi koje je motivirao Ivan Pavao II.: Opus Dei, Kristova legija, Regnum Christi i drugi. Zadaća: organizirati što više vjernika katolika u militantne skupine koje će nametljivo, agresivno provoditi mjere tzv. reevangelizacije: odvraćati ljude od realizacije vlastite slobode i u tome im pomagati, tjerati natrag u stado, u krilo Crkve, one koji su možda našli slobodu ali nemaju snage podnijeti je izdržati, sklapati saveze sa svim konzervativnim snagama u društvu, pritiscima zahtijevati od vlasti promjenu Crkvi nepoželjnih zakona te zahtijevati donošenje onakvih zakona koji će Crkvi omogućiti povratak na izgubljene pozicije u društvu kako bi ponovo postala regulator društva.
Hrvatska nije izuzetak, naprotiv! Ljudi koji nemaju vjere u sebe, koji nisu spremni prihvati moralnu samoregulaciju, kojima vjera i Crkva predstavljaju i znače jedinu moralnu okosnicu, prihvaćaju ulogu realizatora reevangelizacije te se s puno snage nameću kao savjest društvu a zapravo nemaju vlastite savjesti: zato slušamo kako se sa oltara zagrebačke prvostolnice izjednačuje ateizam sa korupcijom, zato se i insistira na svetosti potpuno beznačajna čovjeka i o njemu stvara mit, zato se vodi bitka protiv Istambulske deklaracije, zato se, ugrožavajući slobodu na vlastito odlučivanje o sebi, organiziraju molidbeni skupovi pred rodilištima, zato se sklapa savez sa primitivnim nacionalizmom, sa zlom i počiniteljima zla, zato se, na kraju, održava i TradeFest u hotelu Dubrovnik u Zagrebu 20.-22. studenog 2017. godine na kojemu se traži sloboda govora kako bi se sve druge moglo ušutkati.

Josip Supić
U Dublinu, Irska, 9. 12. 2017.

Podatke o Tradfestu našao sam u tjedniku Novosti i dnevniku Jutarnji list. Podatke o djelovanju Ivana Pavla II. našao sam u knjizi Johna Cornwella, The Pope in Winter – the Dark Face of John Paul’s Papacy.
P

 

 

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: