Isključuje li vjera ljudska prava

Početna stranica » Nekategorizirano » Kršćanstvo je ljudskom rodu nametnulo osjećaj krivnje; unijelo je među ljude nešto što čovječanstvo do tada nije poznavalo: osjeća grijeha i strah od smrti. Grijeh i strah su postale osnovne poluge razvoja i širenja kršćanstva: ne životna radost, ne ljubav, ne životna putenost: procesije i litanije postale su dio čovjekove svakodnevice.

Kršćanstvo je ljudskom rodu nametnulo osjećaj krivnje; unijelo je među ljude nešto što čovječanstvo do tada nije poznavalo: osjeća grijeha i strah od smrti. Grijeh i strah su postale osnovne poluge razvoja i širenja kršćanstva: ne životna radost, ne ljubav, ne životna putenost: procesije i litanije postale su dio čovjekove svakodnevice.

Kolumna Josipa Supića

Čitajući knjigu o povijesti grčkih običaja

Fotos: die goetter. de

images-21Upravo sam pročitao Povijest grčkih običaja autora Hansa Lichta. Poklonio mi je knjigu prevodilac sa njemačkoga, gospodin Ratko Škunca. I ovim mu putem zahvaljujem.
I.
Citiram iz Bilješke o piscu: »U Povijesti grčkih običaja Licht naglašava važnu ulogu erotike u životu stare Grčke, dokazujući da je ona ključ za razumijevanje cjelokupne grčke kulture. Posebno je rasvijetlio ulogu istospolne ljubavi i efebolije. Kao izvrstan poznavatelj grčke književnosti, Licht je svoje teze potkrijepio brojnim podacima iz raznih djela grčke literature, pa knjiga predstavlja i mali kompendij grčke književnosti.«
Pisac je „dubinskim snimanjem“ povezanosti i isprepletenosti homerskih mitova i svakodnevnice pokazao i onu stranu života u antičkoj Grčkoj o kojoj smo više naslućivali nego znali, to jest da je erotika u starih Grka predstavljala refleks doživljaja ljepote, da u erotici nije bilo ničega što bi se moglo smatrali vulgarnim, da je ljubav prema dječacima bila s jedne strane izraz divljenja prema lijepome i, s druge strane, izraz želje voditi u upućivati mladića prema hrabrosti, prema duhovnom i tjelesnom uzdizanju.


Saznajemo od grčkog povjesničara Pausanija (oko 160. godine prije naše ere) da su Grci štovali boga Erosa još prije nego su zabilježeni Homerovi mitovi (osmo stoljeće prije naše ere), te pisac Licht zaključuje da Eros stoji na samom početku helenske kulture. Naglašava pisac kako su epovi Ilijada i Odiseja prožeti erotikom i kako sadrže mnoge jako obojene i sa svim sredstvima umjetnosti izvedene slike s visokim osjetilnim dražima.
Pjesnik Hesiod (osmo stoljeće prije naše ere) na početku pjesme o Heraklu, Heraklov štit, priča kako je Zeus da bi svijetu podario spasitelja usplamtio ljubavlju prema lijepoj Alkmeni, supruzi tebanskog kralja Amfitriona:
»Ona je ljepotom i naročitim stasom nadmašivala sve druge zemne žene; po pameti i ćudorednosti nijedna joj ne bješe ravna. S njena lica i iz njenih garavih očiju sijala je dražest kao u zlatokitne Afrodite. Za vrijeme dok je Amfitrion, koji da bi ispaštao za zločin ubojstva ne smije dodirnuti svoju ženu, nalazi u vojnom pohodu, njoj se približio Zeus. Nakon što ju je obljubio i otišao od nje, vraća se suprug pun silne čežnje za suprugom. Amfitrion se nakon teškog ratničkog posla vratio kući radostan, poput čovjeka koji je radosno izbjegao neku tešku bolest ili opaku tamnicu. Cijelu noć proveo je u naručju svoje supruge, radujući se darovima zlatokitne Afrodite.«
Alkmena je zatrudnjela i rađa blizance: od Zeusa Herakla, a od Amfitriona Hikla.

 

II.
Takvi su bili temelji i počeci grčke kulture; na tim su temeljima stvarali mnogi, nemoguće ih je sve navesti; ipak, teško je, uz već spomenute Homera i Hesioda, ne sjetiti se Ezopa, Safo, Pindora, Eshila, Sofokla, Euripida, Aristofana, Menandera. Uz umjetnike pera, djelovali su jednakim žarom i osjećajem za lijepo i kipari: njihova divot djela i danas potiču najsuptilnije doživljaje ljepote.
Osvajanjem Grčke u drugom stoljeću naše ere, Rim prihvaća i prisvaja grčku kulturu: ona postaje uzor i dio njihova svijeta.
I tada, u četvrtom i potom stoljeću naše ere, kako ističe pisac Licht, grčko-rimska kultura, taj najdivniji cvat na stablu čovječanstva, postupno odumire. Za njezino uništenje, tu najtužniju katastrofu koja je do sada pogodila ljudski rod, pisac optužuje barbarske narode ali i, uglavnom, kršćanstvo. Po riječima autora Povijesti grčkih običaja, „tolerantno“ kršćanstvo, ustrajući u kobnoj zabludi da će postati svjetskom religijom, ljepoti, osjetilnom uživanju u životu, iskopalo je grob. I ne samo to, nastavlja autor: »Uzvišeni nazivi što su ih s ponosom izgovarali svi Grci: sloboda, samostalnost, sloboda govora i drugi, izblijedjeli su pod autokracijom cezara.« Autokracija cezara razvijala se je u sjeni i uz punu podršku kršćanstva: car je, preko kršćanstva, postao predstavnik Boga na zemlji; kršćanski Bog nije bio ljubavi, Bog veselja i životnih radosti: bio je on Bog vlasti i straha. Uz carsku se je vlast razvila i crkvena, formirala se crkvena hijerarhija koja traje i danas.
Kršćanstvo je ljudskom rodu nametnulo osjećaj krivnje; unijelo je među ljude nešto što čovječanstvo do tada nije poznavalo: osjeća grijeha i strah od smrti. Grijeh i strah su postale osnovne poluge razvoja i širenja kršćanstva: ne životna radost, ne ljubav, ne životna putenost: procesije i litanije postale su dio čovjekove svakodnevice.
Ništa bolje ne označuje kršćanstvo od himne Dies irae, Dan gnjeva. Himna opisuje Sudnji dan: truba poziva duše pred božje prijestolje i tu će se oni bez grijeha izdvojiti i spasiti, dok će grješnici biti bačeni u vječni oganj. Himna se je, kao sekvenca, na misi za mrtve.
III.

Kada prvaci Katoličke Crkve uporno ponavljaju da je kršćanstvo u temeljima europske kulture, slobodno im se može odgovoriti, bez ikakvoga obzira, da lažu. Kršćanstvo je prekinulo kontinuitet europske kulture: ona je tek u Renesansi otkrila svoje početke, ona je tek u Renesansi dobila zamah koji ju je doveo do Prosvjetiteljstva, do Revolucije, do slobode: sve uz neprestano protivljenje Crkve, koja ni danas ne shvaća da je postala samoj sebi svrhom, da joj nema mjesta u budućnost čovječanstava, da mu je već davno svojim retardiranim shvaćanjima postala kočnicom razvoja.

U Novalji, 25. kolovoza 2017.

Dodatak.
Onima koje interesira predlaže se tekst himne Dies irae:
Dies irae, Dan gnjeva:
Dan od gnjeva, vaj! nemilom, svijet će spržit ognja silom, veli David sa Sibilom.
Kolik’ trepet tad će biti, kada sudac bude siti, sve potanko rasuditi.
Trublja čudan zvuk će dati, po grobnicam zajektati, silom pred sud sve sabrati.
Smrt i narav čudom stanu , kad stvorovi svi ustanu, da pred Bogom sucem panu.
Knjiga će se otvoriti, pisano će sve tu biti, po čem će se sviet suditi.
Sudac dakle kad zasije, skrovito se sve otkrije, nekažnjeno ništa nije.
Što ću reći, grešnik jedan, komu l’ ću se uteć biedan, kad će drhtat i pravedan?
Kralju strašne veličnosti, koj’ spasavaš po blagosti, spas’ me, vrelo sve milosti!
Blag Isuse, spomeni se, da ti za me uputi se, u dan onaj smiluj mi se.
Ištuć mene trudan sio, otkupit me križem htio, zalud taki trud ne bio!
Pravi suče osvećenja, dar mi podaj otpuštenja prije dneva rasuđenja.
Kako krivac uzdahnjujem: radi grieha problieđujuem; oprosti mi jer tugujem.
Mariju si odriešio, razbojnika uslišio, meni nadu podielio.
Što ne vriedi molba moja, nek učini milost tvoja, da ne gorim bez pokoja.
S ovčicama namjesti me, od kozlićâ razluči me, tebi s desne postavi me.
Kad proklete osuđene u plamene daš paklene, s blaženima zovi mene.
Smjerno molim lice tvoje, kô prah srce skrušeno je: nastoj oko svrhe moje.
Aoh, plačni onaj dane, iz pepela kad ustane grješni čovjek da se sudi,
Milostiv mu, Bože, budi! O Isuse, prosti svima, pokoj vječni daruj njima! Amen.

(Iz Bogoslužbenika, izdanoga u Zadru početkom dvadesetoga stoljeća.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: