Negativnu misao možemo usporediti s osom koja svoj «otrov» nosi u sebi. Tako je čovjek koji mozga i razmišlja okružen čitavim rojevima «osa» koje se agresivno kreću. Usijane, mržnjom ispunjene misli jednoga dakle zuje uokolo kao rojevi osa u atmosferi i traže sebi ravna. One možda uopće neće sletjeti kod onoga kojeg taj čovjek mrzi, nego posvuda gdje zateknu «nešto odgovarajuće» – isti ili sličan milje, isti ili sličan svijet čuvstava i misli.

Preko projekcije odgovaranja, utjecanje na bližnjeg i manipulacija bližnjim

Zakon odgovaranja odgovara osobi koja ga je svojim grješnim načinom mišljenja, govorenja i postupanja unijela u sebe. Svojim čuvstvovanjem, mišljenjem, govorenjem i postupanjem svaki je pojedinac programirao i programira svoju budnu svijest i podsvijest i također svoju dušu. Iz toga nastaje ljudska osobnost koja se sastoji od zemaljskih životnih programa i životnih tokova, programa opažanja zemaljskog opstojanja i programa grijeha, koji opet odgovaraju osobi.
Svaki pojedinac živi, djeluje i radi s programima opažanja koji određuju tokove svakidašnjeg života, i s našim odgovaranjima, grijesima. Programi opažanja i programi odgovaranja, viđeni kao cjelina, tvore trenutačno stanje osobe. K tome pripada i ponovno otvoreni dio svijesti, već slobodni dio duše.

Zakon odgovaranja jednoga nije zakon odgovaranja drugoga. Svatko čuvstvuje, misli, govori i postupa primjereno svome specifičnom zakonu opažanja i odgovaranja, primjereno stanju svoje svijesti. S njime on radi i s njime također utječe višestruko na drugoga, kako bi u njega projicirao svoje odgovaranje, svoje mišljenje. Projekcije odgovaranja jednoga u drugog zbivaju se često s lukavštinom i podmuklošću ili s ciljanim pritiskom, kako bi se postiglo da drugi prihvati odgovaranje prvoga – njegovo mišljenje.
Ako jedan uspješno sugerira svoje mišljenje drugome, tako da ga projicira u njega, tada može odlučujuće utjecati na onoga kome je nametnuo dio svog odgovaranja; jer uspješnim programiranjem bio je stvoren kanal utjecaja. Jedan, koji je vještom sugestijom utjecao na dugoga – takoreći ga programirao– u pogledu svog potencijala opterećenja postao je dio drugoga.
Na taj način zakon odgovaranja postaje zakonom projekcije – što je jednome odgovaralo, to sada preko sugestije djelomično odgovara i drugome. Osobno formulirano: To što je meni odgovaralo, sada preko izvršene sugestije odgovara i tebi. Programiranje, jednako manipulaciji, tada je uspjelo. Iz mojeg je odgovaranja nastala projekcija. U svoga bližnjeg unio sam svoj način mišljenja, svoju predodžbu. Zbog toga je moj karakter – a time i dio moje sudbine – isprepleten s karakterom moga bližnjeg, jer taj proces je kao unos ušao i u planete spremnike kozmosâ Pada.
Svaki je čovjek opsežan spremnik koji je preko svojih osobnih, ljudskih – dakle zemaljskih i grješnih – unosa povezan s kauzalnim spremnikom materijalnog kozmosa i spremnikom razina čišćenja. Ipak mi jesmo i također kao ljudi ostajemo djecom Božjom. Srce svake duše u čovjeku je neopteretiva jezgra bića, Bog, koja dušu i čovjeka povezuje s vječnim bitkom, vječnim zakonom.
Preko jezgre bića, Boga, sve čisto je u komunikaciji s čistim. Nečisto svakog pojedinca, njegovo grješno, komunicira opet s njegovim grješnim što je pohranjeno u njegovoj duši i u kauzalnoj mreži isprepletenosti. Na osnovi principa «jednako privlači jednako», čisto komunicira s čistim, a nečisto s nečistim.

Programski mikspult. Kompjutor čovjek prikriva svoje istinske namjere

Čovjeka se može usporediti s kompjutorom. Kompjutor, kao što je poznato, može ispisati samo ono što mu se unese, dakle pospremi. Slično je s kompjutorom čovjek. Čovjek od sebe može dati samo ono što je sam unio u sebe, dakle što je pohranjeno u njemu. Kod tehničkog kompjutora ne govori se o odgovaranjima zato jer on unesene podatke ispisuje bez utjecaja, osim ako u kompjutorskom sustavu nema takozvanog virusa preko kojeg nastaju pogrešne informacije ili čak mogu biti uništeni programi.
Kompjutor čovjek koji je sebe programirao, u usporedbi s tehničkim kompjutorom raspolaže s više mogućnosti načina ispisa. On je u stanju miješati dijelove svojih programa. Zbog toga se kompjutorski sustav čovjek može usporediti s mikspultom; pomiješani programi, alati ljudske umjetnosti prikazivanja i umjetnosti prikrivanja i obmane, sastoje se često od lijepo obojenih riječi i postupaka.
Iz toga proizlazi: Kompjutor čovjek istina može kao i tehnički kompjutor prenijeti samo ono što je pohranio; ali povrh toga on je još u stanju prirediti mješavinu iz dijelova svojih programa, pri čemu ne iznosi istinito stvari i okolnosti, nego uljepšano i obojeno. Dodatno on je u stanju da svoja odgovaranja projicira u ljude oko sebe kako bi manipulirao njima, dakle zloupotrebljavao ih u vlastite svrhe.
Pojedinac dakle može svoja odgovaranja, svoje emocije kao gnjev, mržnju, zavist kao i svoja mišljenja, predodžbe i namjere, obojene i ukrašene – to znači: lukavo i ciljano promijenjene – učiniti primamljivim svome bližnjem tako da ovaj prihvati njegovu mješavinu, dopuštajući tako da ga on programira, a time utječe na njega i manipulira njime.

Jedan primjer za takvu mješavinu:
Jedan službenik zavidi svome kolegi napredovanje na viši položaj, što je povezano s odgovarajućom povišicom plaće. Mješavina što se razvija iz njegovog odgovaranja, zavisti, može se formulirati ovako: «Taj je štreber radio prekovremeno bez naknade; savijao se i klanjao pred pretpostavljenim sve dok on nije primijetio toga tobože vrijednog suradnika. Ali ću se ja», tako misli od zavisti problijedjeli kolega «pobrinuti za to da mu na novome radnom mjestu ne bude dugo dobro. Svaku ću grešku otkriti i njegove slabosti objaviti.»
Tako misli zavidnik – njegova mješavina međutim zvuči drugačije. Bivšem kolegi on govori slatkorječivo: «Zaslužio si to promaknuće jer si zaslužan za firmu. Ako ikad zatrebaš pomoć ili imaš druge brige, bez ustezanja mi se možeš obratiti. Svakako ću uvijek naći vremena da ti pomognem. Na tvome novom radnom mjestu želim ti svako dobro i ljubazne i požrtvovne suradnike.»
Odakle uzima riječi kolega obuzet zavišću, koje ne boje samo njegov misaoni program, njegova odgovaranja, nego koje njegovu zavist čak ukrašavaju s uvjeravanjem o naklonosti i ponudom pomoći, koje njegovo odgovaranje, čuvstva zavisti, uljepšavaju takoreći čokoladnom glazurom? Aspekte uljepšavanja svoje zavisti, dakle čokoladnu glazuru, on uzima iz dijelova svog svijeta programa – npr. iz svijeta svojih želja – jer dvoličnost u svim njenim aspektima, u svim njenim varijantama i oblicima izražavanja može doći opet samo iz kompjutora čovjek.

Kako je nastao programski mikspult? Čisto duhovno biće, iz kojeg je proizišao čovjek, ne zna za obmanu, za dvoličnost. Biće neba j e s t . To što jest, zakon, Bog, to zrači, to «izražava», to djeluje, i u tome se kreće. Duhovno biće je istina i jest u istini. Ono je istinito; njegovo djelo je jednako njegovoj riječi, njegova riječ jednaka njegovom božanskom osjećanju.
Čisto se dakle očituje neposredno i neiskvareno. Dvoznačnost koja stvara obmanu – dvoličnost – nastala je Padom. Prvo biće Pada htjelo je zatajiti svoje drukčije osjećaje od božanskog; u tom su slijedu nastale misli. Misao pada možemo dakle nazvati prvom nebožanskom misli. Spoznajemo: Pad nije bio samo otpadanje od Boga, nego i pad iz jedinstva-u-sebi. Nastupila je jedna vrsta raskola. Bića Pada su izgradila «drugo značenje», «drugo lice», naime svoj misaoni svijet koji je glasio drugačije nego su to pokazivali njihovi osjećaji i čuvstva. Kada su k tome došle izgovorene riječi, ljudski govor, stiglo je takoreći «treće značenje», «treće lice».
Možemo dakle reći: Programski mikspult je nastao zato jer čovjek misli drugačije nego što osjeća i čuvstvuje, ali također drugačije postupa nego što govori, misli, osjeća i čuvstvuje. Iz šarenog repertoara njegovih čuvstava, osjećaja, misli i postupaka, nastaju nebrojene varijacijske mogućnosti. Čovjek sastavlja svoju odgovarajuću kombinaciju za svoje izjave ili postupke prema svojim trenutačnim namjerama.

Natrag našem primjeru:
Ako sada onaj promaknuti na viši položaj prihvati ulagivanja svoga bivšeg kolege kao iskrenu izjavu i iskoristi to što mu je bilo ponuđeno, dakle ako se stalno pitanjima i brigama obraća svome prijašnjem kolegi, tada je ovome uspjelo da svoja odgovaranja projicira u njega. Nadređeni, koji se popeo nekoliko prečaka na ljestvama uspjeha, koji je «progutao» mješavinu i koji u sebi nosi dijelove odgovaranja bivšeg kolege – njegovo častohleplje, ambiciju i zavist, pomislit će dakle odmah na ovoga kada se ne bude snalazio u svom poslu ili kada bude imao druge brige. On povjerava tobožnjem pouzdaniku, koji ga stvarno hoće samo špijunirati, svoje teškoće i probleme, u dobroj vjeri da će od njega dobiti pomoć i rješenja. Njegov bivši kolega koji mu je lijepo obojeno – znači licemjerno – ponudio pomoć, zloupotrebljava međutim povjerenje da bi mu naškodio.
Ovo je samo jedan primjer od bezbrojnih spletki što proizlaze iz mikspulta programskog svijeta pojedinca. Slično se događa danomice u pogonima i ustanovama našeg svijeta.
Primjer se može prenijeti na sva područja našeg života, od mišljenja, govorenja i postupanja utjecajnog autoriteta sve do školskog djeteta koje suučenicima zavidi na brižno sagrađenom dvorcu od pijeska u pješčaniku i pogazi ga s razlogom: «Pa mi ne trebamo graditi dvorce», ili «Tvoj dvorac nema iskopan jarak». Već se u tome školskom djetetu zavist obojila. Jedna naizgled pozitivna izjava što zvuči susretljivo i ljubazno, skriva u sebi zavist.

Naša odgovaranja, naši grijesi, naši unosi su naš karakter i naša sudbina – programi iz projekcija također

Tehnički kompjutor, kao što je izloženo, pokazuje ono što je uneseno u njega. On samovoljno ne miješa programe. On se također ne ponaša drugačije od onoga što jest na temelju svoje memorije; on također neće obmanjivati kompjuterskog stručnjaka ili onog tko ga opslužuje. Ovdje se postavlja pitanje: Nije li tehnički kompjutor bolji kolega od kompjutora «čovjek», koji takoreći uključuje svoj mikspult i pokazuje ono što mu koristi?
Tehnički kompjutor ima svoju boju i svoj oblik, svoje diskete, svoju memoriju, svoje pogonske sustave, svoje datoteke za kojima može posegnuti uvijek iznova. Onim što je u njemu on može stupiti u komunikaciju preko vodova ili telefona s drugim kompjutorima. Preko različitih sustava unosa on može primiti nove podatke ili promijeniti postojeće – ali uvijek samo u okviru postojećeg programa i pohranjenih podataka. On obično neće nikada sam započeti potpuno nove akcije koje nisu predviđene kao program.

Kompjutor čovjek isto tako ima svoj oblik primjeren njegovim pohranama. Programi odgovaranja čovjeka mogu se usporediti s alatima kao dlijetom ili kistom. Kao što kipar dlijetom kleše skulpturu iz kamena, tako se čuvstvovanjem i mišljenjem čovjeka stvara njegov tjelesni oblik. Kao što kist ili olovka slikara potez po potez slika portret, tako čovjek svojim odgovaranjima, ljudskim čuvstvovanjem, mišljenjem, govorenjem i postupanjem obilježava svoje fizičko tijelo.
To se događa svakog trenutka, jer u svakom trenutku mi čuvstvujemo, osjećamo, mislimo, govorimo i postupamo. Zbog toga se iz minute u minutu mijenja također naše zračenje. Mi smo ono što iz nas izlazi. Time pojedinac oblikuje svoj život i svoju okolinu – i takav kakav je on utječe direktno ili indirektno na svoga bližnjeg.
Što i kakvi jesmo, što i kako se izražavamo, što i kako postupamo, sve nebožansko – ukoliko ga prije ne spoznamo i čišćenjem ne otplatimo – pohranjuje se u kozmosima Pada. Tako je svaki čovjek obilježen svojim vlastitim pohranama. Jučer pohranjeno može biti njegov danas, a danas njegovo sutra.
Jedna poslovica glasi: «Svatko je kovač svoje sreće». Jedan nosi mnogo grješnih pohrana; njegova duša kao i njegova budna svijest i podsvijest su teško opterećene. Uslijed toga njegova duša i njegovo tijelo imaju nisku vibraciju. S tom vibracijom on utječe i na svoju okolinu. Drugi se, naprotiv, obraća sve više i više božanskome tako da svoje grješno prepoznaje, okajava, čisti, više ne ponavlja i korak po korak ispunjava Božje zakone. I ovaj čovjek je obilježen odgovarajuće svom mišljenju i ponašanju; duša i fizičko tijelo titraju više jer ih više snage prožimaju. On odašilje pozitivne zrake, pozitivne misli koje dolaze do onih ljudi koji traže istinu i teže za istinom.

Naša pohranjena odgovaranja, naši grijesi, su gravura našega fizičkog tijela. Mi nosimo svjetlo svoje duše ili pokazujemo sjene svoje duše, grijehe. Svatko od nas je iskaznica svoje nutrine, onoga što odgovara njemu, onoga što je unio u sama sebe. To je naš karakter.
Dopuštamo li da nam se predodžbe i želje drugih, trećih ili četvrtih sugeriraju, primamo li projekcije svojih bližnjih, tada je to moguće samo zbog toga što je u našoj duši ili u našoj podsvijesti ili budnoj svijesti već pohranjeno nešto slično. Ti već postojeći dojmovi tvore bazu, takoreći magnete koji privlače isto ili slično. To možemo formulirati i ovako: Sjetva jednoga pada na plodno tlo drugoga.
Uzimamo li programe drugih u repertoar svojih programa, svojih odgovaranja, tada širimo svoj svijet programa. Preuzimanjem dijelova programa drugih mi se istovremeno vezujemo na njih.
Zakon odgovaranja može se nazvati i zakonom prijenosa. U kojoj mjeri?
Mi ljudi imamo običaj da dugo razmišljamo o negativnome. Ako npr. jedan mrzi drugoga, tada on dugo razmišlja o tome kako mu može izreći svoje pakosti. Jedan zakon fizike glasi: Energija se ne gubi.
Da si zorno predočimo, jedna slika: Negativnu misao možemo usporediti s osom koja svoj «otrov» nosi u sebi. Tako je čovjek koji mozga i razmišlja okružen čitavim rojevima «osa» koje se agresivno kreću. Usijane, mržnjom ispunjene misli jednoga dakle zuje uokolo kao rojevi osa u atmosferi i traže sebi ravna. One možda uopće neće sletjeti kod onoga kojeg taj čovjek mrzi, nego posvuda gdje zateknu «nešto odgovarajuće» – isti ili sličan milje, isti ili sličan svijet čuvstava i misli.
Kada «ose», misli skitnice u nekome čovjeku nađu isto ili slično titrajuće unose, tada ubadaju kako bi svoj otrov «ubrizgale» u odgovarajuće programe žrtve. «Žrtva» koja u sebi već nosi energije iste vrste – čuvstva mržnje, misli mržnje – uzrujava se još više. Otrov jednoga ubada emocije – ovisno o okolnostima nepoznatog – čovjeka sve više dok on napokon ne prijeđe na djelo, dakle postaje zločincem, kojeg naši sudovi pozovu na odgovornost i u danom slučaju osude. Počinitelj biva kažnjen. Ali začetnik, koji je svoje teške misli mržnje odaslao i na taj način pridonio da drugi prekrši zakon, naizgled slobodno hoda uokolo.
Po zakonu uzroka i posljedice pokretač je vezan na počinitelja. Moguće ga uopće ne poznaje, ali zapletenosti u kauzalnoj mreži učine da jednog dana postane vidljivo što je posrijedi. «Sunce» iznese tu krivicu na svjetlo dana; po učincima ili po posljedicama prepoznajemo da smo se opteretili i da smo izgradili karmičku nit, jednu vezanost.
Mi dakle svoje misli pune emocija možemo prenositi drugima. Taj se postupak naziva i telepatijom. Često je jedna misao što izlazi iz nas, iskra koja izaziva eksploziju «bureta s barutom», zadnji poticaj na kažnjivo djelo našeg bližnjeg, što ga ovisno o okolnostima učini kriminalcem. Za njegovo djelo i sve što dalje rezultira iz toga, snosimo sukrivnju.
Spoznajemo jednostavno učenje Isusa iz Nazareta, Krista Božjeg, koji je govorio i govori: Što čovjek sije, on će to žeti – osim ako pravovremeno ne spozna svoje uzroke da bi ih snagom Krista očistio i više ne ponavljao.
Promislimo li ova kratka izlaganja u njihovim posljedicama, tada će sigurno ponetko reći: «To je grozno» ili čak «To je jezivo». Oboje je točno. Jer na temelju principa «odašiljanja i primanja» mnogo je toga moguće. Preko projekcija koje dopuštamo da nam se sugeriraju ili koje nam se prenose telepatijom zbog istih ili sličnih odgovaranja, preuzimamo dijelove karaktera drugih kojima smo npr. podložni. Dopuštamo se programirati i manipulirati.

Mreža pauka je njegov svijet. Kao pauk mi ljudi pletemo svoju mrežu, mrežu svojih odgovaranja, svojih programa. U njoj mi živimo, ona je svijet našeg Ja, u njoj smo ulovljeni – a nitima svojih projekcija vezani smo također na mrežu svojih bližnjih.
Ipak princip «odašiljanja i primanja» djeluje i na pozitivno.
Ako odašiljemo pozitivne, miroljubive, povezujuće misli, tada one prenose i tu poruku u sebi. Npr. može ih primiti čovjek koji razmišlja o mogućnostima da počini ubojstvo. Naše pozitivne leteće misli mogu naći pristup u vaganje za i protiv onoga koji misli negativno. Jezičac na njegovoj vagi srca biva dotaknut od pozitivne energije naše misli, valovi njegove mržnje se smiruju, njegov razum i njegova savjest dobivaju prevlast. Ako na taj način možemo toga – nama nepoznatog čovjeka – odvratiti od groznog čina, tada postajemo, a da nismo ni mi ni on toga svjesni, oslobodilac i nepoznat prijatelj onoga koji je propustio djelo i čiji je život sada možda preokrenut na dobro.

Autor:  Gabriele, proročica današnjeg vremena

Citat iz knjige:   Ja * Ja * Ja

Pauk u mreži / Zakon odgovaranja i zakon projekcije

Priredila:  Ana Jurić