Zaista treba staviti pred pitanje, ne samo navedene tvrdnje, već i mnoge druge stvari. Prvo pitanje: misli li zaista kardinal da smo svi, baš svi, oboljeli od amnezije? Što se tiče cijenjenje drugih kultura od strane Crkve, može ga biti stid reći ono što je rekao. Gdjegod je Crkva djelovala, uspjela uništiti i posljednje tragove domorodačkih kultura. Što se tiče poučavanja kako obrađivati zemlju, Crkva je, ako to kardinal ne zna, podsjećam ga, bila i ostala najveći vlasnik nekretnina, šuma, obradive zemlje, mlinova, palača u Europi: Zar je to stekla radom? Ne! Stekla je sve to trgovinom: bogataši su ostavljali Crkvi i poklanjali joj nekretnine kao kupovnu cijenu da osiguraju mjesto u raju.

Kolumna Josipa Supića

Nadbiskup Bozanić, strah i istina

/crkvica-img_0175.jpg?ssl=1&w=450

Nametanje straha i svaka „ideologija straha“ snažno se protivi Isusovu , jer je temeljena na neistini, na prividu i prijevari, saznajemo iz propovijedi nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića na Dan državnosti. Zato u nama treba boraviti pouzdanje u Gospodina i ljubav prema Bogu, ljubav iz koje živimo jedini strah – strah Božji. Taj strah je dar Duha  i vodi nas prema istinskoj punini ljubavi prema bližnjima. Laganim skokom dolazimo do nadbiskupove tvrdnje da je važno što nam govori Isus. Ističe Isus: „Ne bojte se ljudi!“. I kao da objašnjava tu rečenicu spominjući otvorenost prema istini. Skrivajući, dakle, temeljnu istinu, lako se unosi strah. To, naravno, znaju širitelji ideologije straha i graditelji totalitarnih režima.

Izgleda da je kardinal zaboravljiv čovjek. Podsjetit ću ga: strah je stoljećima širila institucija kojoj on pripada, strah i samo strah uz sijanje isprazne nade o spasenju i zagrobnom životu održao je Crkvu; njezin sustav reproducirao je strah i jedino zahvaljujući strahu Crkva se je nametnula kao vodeća društvena snaga. Masovne procesije u Srednjemu vijeku, udaranje u prsa, pjevanje Dies irae i najava Sudnjega dana bile su svakodnevna pojava: izgrađena na lažnim temeljima Crkva se je samo sijući strah mogla održati: ona je začetnik i kreator „ideologije straha“ koju spominje kardinal, ideologije utemeljene na neistini, prividu i prijevari. Ali, saopćava nam nadbiskup i kardinal, taj je strah dar Duha svetoga, i jedino nas takav strah vodi prema istinskoj punini ljubavi prema bližnjima.

Uostalom, ako to kardinal ne zna, podsjetio bih ga na ideje koje je zastupao jedan od istaknutijih ideologa u Crkvi, na ideje Josepha de Maistra. Prema stajalištu de Maistra vlast mora imati uporište na sili o kojoj subjekti vlasti nemaju pravo raspravljati; autoritet vlasti treba proizlaziti iz religije i u Europi izvor toga autoriteta je u papi. Dalje, tvrdi de Maistre, društveni red ovisi o krvniku; krvnik je taj koji nameće strah društvu i koji tako drži zajedništvo u društvu.

Želim podsjetiti kardinala i na način vladanja pape Grgura XVI. u Papinskoj državi: protivio se je demokratskim reformama u svojoj državi i u ostali europskim državama. Protiv demokracije i modernizma papa Grgur XVI. je sve poduzeo kako bi ojačao i religijski i politički autoritet papinstva. U glasovitoj enciklici Mirari vos, kazao je doslovce: lažno je, apsurdno, čak ludo, da moramo svakome osigurati i garantirati slobodu savjesti.

To je pravo lice Crkve, gospodine kardinale. Ljubav i dostojanstvo u ustima ljudi iz Crkve su isprazne riječi, riječi kojima se hoće zamagliti njihovo stremljenje i i njihove želje. Znaju, doduše, da ne mogu postići osnovnu želju, teokratski sustav, ali sve poduzimaju da postignu barem ono što je Crkva postigla u Poljskoj.

I.

Kako cinično zvuče prevarantske kardinalove riječi: »Kao kršćani, poštujući slobodu drugih, različitost mišljenja i svjetonazora, pozvani smo očitovati istinu.«. Na koji to način poštuje Crkva slobodu drugih, različitost mišljenja i svjetonazora? Nije dugo čekao kardinal s odgovorom: u slijedećem je retku slobodu drugih i različito mišljenje označio kao zlo, i to ono zlo koje ima svoje propovjedaonice, svoje hramove, svoje televizije i svoje gorljive službenike! I, dodaje kardinal, Božji neprijatelj je maštovit. To je, zar ne, očitovanje istine, one istine, koju poznaje samo kršćanstvo i koja se svodi na stoljećima isprazno ponavljanje: dr’šte lopova.

Je li se ikada taj isti gospodin i njemu slični zapitao: tko sije podozrenje, netoleranciju i mržnju u Hrvatskoj. Zar on ne zna da, inače dobrodušni ljudi, pod utjecajem takvih riječi mogu postati protivnici, čak neprijatelji svojih susjeda, svojih znanaca, jer, oni su zli, oni su Božji neprijatelji. Kad se ovakvim i sličnim riječima dodaju riječi primitivnih nacionalista o neprijateljima, imamo žalosnu društvenu situaciju, nepremostivu podjelu među ljudima.

Zašto to rade ljudi iz Crkve? Na temelju jedne nedokazane i nedokazive premise tvrde da su u pravu, da poznaju istinu. Nitko doduše ne zna koja je to istina; ta je istina obični umišljaj i nitko nema pravo temeljem jednoga umišljaja one koji taj umišljaj ne prihvaćaju proglašavati zlima. Ljudi koji ne vjeruju umišljajima su obični ljudi, ljudi koji se jednako brinu o drugima, koji poštuju druge, koji pomažu drugima i koji čine dobro, ali, oni su zlo po učenju Crkve, njihova su djela zla, oni žive u trajnom grijehu, oni su sluge sotone. Crkva punih dvadeset stoljeća pokušava dokazati nedokazivo i, usprkos tome, stalno govori da je jedino ona u pravu, stalno govori o svojoj ugroženosti, stalno je, dok je mogla, uništavala one koji su drugačije mislili.

Ipak, s time se njegova ekselencija kardinal neće složiti, najuspješnija, najsređenija društva u Europi su ona u kojima Crkva nema ili ima vrlo malo utjecaja na javni život: ta su društva u kojima nema korupcije, u kojima je briga o ljudima i ljudska solidarnost toliko razvijena da bi ih povrijedilo kada bi im netko počeo govoriti o kardinalovim postulatima. Ta su društva, po kardinalovu shvaćanju, zla: njima vlada čovjekov neprijatelj sotona, otac laži i straha, širitelj zla. Trebaju li pripadnici tih zemalja zahvaljivati Gospodinu koji im je dodijelio tu milost?

Ne želim spominjati zemlje u kojima je korupcija najraširenija, u kojima nema društvene solidarnosti, kardinal ih dobro zna; spomenut ću samo da je u tim zemljama utjecaj Crkve na javni život visok.

Točna je nadbiskupova misao da prošlost bez istine postaje razornom snagom u sadašnjosti. Točna je i misao da se u takvoj situaciji lako nadovežu ideologije i iskrivljeni pogledi, jer su dobiveni s pogrešnih motrišta. Ne bi li uz te misli kardinal mogao pomisliti na onu Horacijevu: »De te fabula naratur«? Da, de te fabula naratur, kardinale: o prošlosti Crkve znamo samo ono što nam je ona rekla, znamo samo njezinu istinu o samoj sebi, o njezinoj ideologiji: upravo to, jer je njezino polazište temeljeno na neistini, njezina je prošlost mračna, bez spoznate istine, zato je mogla postati razornom snagom na kojoj se temelji ideologija isključivosti, netolerancije, mržnje, pa i straha: ono je uvelo među ljude pojam zla.

II.

Kardinal Bozanić s indignacijom govori u propovijedi: »Stoga zbunjuje kad se ponekad u našoj javnosti s nekoliko tvrdnji vjera želi prikazati nazadnom, a Crkva proglasiti kočničarkom napretka. Takve tvrdnje svakako treba staviti pred pitanje: Ako je Crkva takva, kako to da je Crkva utemeljiteljica i učilišta i bolnica i sirotišta i znanstvenih institucija; kako to da se u krilu Crkve promicalo opismenjavanje, poučavalo kako obrađivati zemlju i oplemenjivati prostor, cijeniti kulture i biti susretištem naroda?«

Zaista treba staviti pred pitanje, ne samo navedene tvrdnje, već i mnoge druge stvari. Prvo pitanje: misli li zaista kardinal da smo svi, baš svi, oboljeli od amnezije? Što se tiče cijenjenje drugih kultura od strane Crkve, može ga biti stid reći ono što je rekao. Gdjegod je Crkva djelovala, uspjela uništiti i posljednje tragove domorodačkih kultura. Što se tiče poučavanja kako obrađivati zemlju, Crkva je, ako to kardinal ne zna, podsjećam ga, bila i ostala najveći vlasnik nekretnina, šuma, obradive zemlje, mlinova, palača u Europi: Zar je to stekla radom? Ne! Stekla je sve to trgovinom: bogataši su ostavljali Crkvi i poklanjali joj nekretnine kao kupovnu cijenu da osiguraju mjesto u raju. Crkva ih je u tome rado i mnogo poticala. Sve je bilo legalno, ali je moralno jako upitno, zar ne? Zemlju treba obrađivati, zato je trebalo neznalice podučavati kako; i danas isto to rade zemljovlasnici. Zna li kardinal da je Zagrebački kaptol bio najveći vlasnik nekretnina u Hrvatskoj? Dobar gospodar dobro upravlja svojim imutkom i uspješno koristi zemlju i šume. Crkva je opismenjavala ljude za vlastite potrebe i za potrebe vladara; nije promicala opismenjavanje za opće dobro. Učilišta, a prioritet im je bilo podučavanje teologije i filozofije, većim su dijelom bile institucije za pranje mozga, kao i danas. Uz teologiju i filozofiju, crkvena su učilišta podučavalo pravo; pravnici su bili potrebni Crkvi i vladarima, nisu se podučavali za potrebe općega dobra. O crkvenim sirotištima najbolje govori afera u zagrebačkom Karitasu od prije nekoliko godina, a o bolnicama najbolje je ne govoriti: studij anatomije je stoljećima bio zabranjivan od strane Crkve.

Crkva je zaista kočničar napretka: to je pokazala od samih svojih početaka: europsko prosvjetiteljstvo se je izniklo kada su, preko Arapskih prijevoda, stigli u Europu radovi grčkih antičkih filozofa. Kolikogod se Crkva trudila gušiti razvoj znanosti, danas znanost guši nju, tjera je u kut iz kojega nema izlaza. Zato i pokušaji Crkve da se ponovno nametne ka društvena snaga; nažalost, u Hrvatskoj, zbog sprege s natražnim i bukačkim nacionalizmom, u tome i uspijeva.

III.

Katolički dušobrižnici stalno ističu brigu za opće dobro: nije ni kardinal Bozanić propustio da to naglasi. U propovijedi, u litaniji svojih deset postulata, za koje tvrdi da ih drži „vrijednima pozornosti za naš kršćanski život i očuvanje duše hrvatskog identiteta“ nadbiskup kaže: »Zbog toga što se gospodarstvo, a osobito financije odmaknulo od cjeline društva, dogodila su se bolna raslojavanja i razlike, bez posebne osjetljivosti za opće i zajedničko dobro. Potrebno je državno suočenje s gospodarskim klijentelizmom koji vuče duge veze.« .

Želim ga podsjetiti da među onima koji češće slušaju njegove propovijedi ima i onih koji su „bez osjetljivosti za opće i zajedničko dobro“ pridonijeli pojavi o kojoj govori. Ipak, ovu primjedbu ne pišem zbog toga; pišem je radi toga da ga upozorim da bi bilo na mjestu da jednom Crkva shvati da i ona, kada njezini predstavnici toliko već o tome pričaju, ima obvezu voditi računa o općem dobru. Prvi korak u tom smislu bi mogao biti pokretanje postupka za ukidanje sramotnih Vatikanskih ugovora između Svete Stolice i Hrvatske; jedinstven je slučaj u suvremenom svijetu da jedna suverena država, Hrvatska, sa drugom suverenom državom, Svetom Stolicom, ugovara svoje unutrašnje uređenje i k tome plaća, doduše svoje građane, ali poslušnike strane sile, pa makar ta sila bila Vatikan.

Josip Supić

U Zagrebu 27. lipnja 2017.