Ne ugrožavaju Crkvu ni mediji niti prezentacija istraživanja uglednoga Pew Research Centra; ne ugrožava je ni ateizam ni agnosticizam niti sekularizam kao ni relativizam, najveći grijesi po učenju Crkve; Crkvu ugrožava besmisao njezina postojanja u društvu u kojemu prevladava razum.

Kolumna Josipa Supića

Što je to uzbudilo glavnoga urednika Glasa Koncila?

Pod snažno intoniranim naslovom »Što otkriva medijsko predstavljanje američkoga istraživanja? Uvjeravanje javnosti da su katolici beznačajni?« objavljen je na internetu dana 5. lipnja 2017., uobičajeni tjedni komentar glavnoga urednika Glasa Koncila gospodina Ivana Miklenića. Tekst je, kako se razabire Iz konteksta, objavljen prvo u Glasu Koncila pod nadnevkom 4. lipnja, nedjelja, a tiskan i upućen u distribuciju, što je uobičajeno, u četvrtak 1. lipnja 2017.

Pažnju komentatora privukao je, kako sam navodi, članak što su ga objavili tjednik Globus od 26. svibnja i mrežni portal Jutarnjega lista 28. svibnja 2017. o, kako se ističe u članku a ponavlja komentator, »velikom istraživanju o religiji i nacionalnom identitetu« što ga je proveo američki Pew Research Center u 18 država na uzorku od 25 tisuća ispitanika pod nazivom »Religiozna uvjerenja i nacionalna pripadnost u središnjoj i istočnoj Europi«. U Hrvatskoj je, saznajemo, istraživanje provela agencija »Ipsos« na uzorku 1616 ispitanika.

Uz naglašeno da »do zaključivanja broja (očito Glasa Koncila) nije bio dostupan pristup izvornomu izvještaju o rezultatima istraživanja što ga je proveo Pew Research Center«, komentator Miklenić navodi da se njegov djelomičan osvrt odnosi na prikaz rezultata i na interpretaciju tih rezultata u Globusu i na mrežnom portalu Jutarnjega lista. Zbunjuje tvrdnja da nije bilo pristupa izvornom izvještaju do zaključivanja broja. Kako je do izvještaja, ako nije bio dostupan, došla osoba koja je o njenu pisala članak u Globusu, Tanja Tolić? Osobno sam dana 5. lipnja potražio i našao Izvještaj na internetu i ustanovio da je objavljen dana 10. svibnja, dakle najmanje 15 dana prije »zaključenja broja«.

Po mišljenju komentatora Miklenića članak o istraživanju i rezultatima istraživanja je »uvelike kaotičan i metodološki ne samo neprincipijelan, nego i neodrediv, pa čas govori o Hrvatskoj, čas o nekoj drugoj zemlji ili svih 18 zemalja u kojima je istraživanje provedeno«. Ipak, dodaje gospodin Miklenić, članak »donosi neke podatke koji zaslužuju pozornost, kao i neke interpretacije koje otkrivaju tendencioznosti.«

I.

Rezultati istraživanja što ih je, pod nazivom »Religiozna uvjerenja i nacionalna pripadnost u centralnoj i središnjoj Europi«, proveo ugledni Pew Research Center iz Washingtona objavljeni su na internetu, kako je već navedeno, 10. svibnja 2017. godine, u tekstu koji ima 176 stranica PDF formata. Uz opći pregled (Overview) na 44 stranice sa sumarnim podacima, rezultati su detaljno iskazani u 9 poglavlja i sadrže pitanja i odgovore o religijskoj pripadnosti, vjerovanju i vjerskoj praksi, o pogledima na odnos vjere i politike, o pogledima na moral i odnos znanosti i religije, o demokraciji, nacionalizmu i pluralizmu i, na kraju, o ekonomskim pitanjima.

Uz tekst s rezultatima istraživanja objavljena su i pitanja na 30 stranica i tabele sa odgovorima na pojedina pitanja na 235 stranica.

Puka me je znatiželja tjerala: nekoliko sam puta pročitao napadnuti članak ne bih li otkrio u čemu je »uvelike kaotičan i metodološki ne samo neprincipijelan, nego i neodrediv, pa čas govori o Hrvatskoj, čas o nekoj drugoj zemlji ili svih 18 zemalja u kojima je istraživanje provedeno« kako to tvrdi komentator Miklenić; ni uz krajnji napor da otkrijem negativnosti koje spominje komentator nisam našao ništa što bi potvrdilo kaotičnost ili neodredivost članka.

Članak je korektno pisana informacija o realizaciji jednoga ozbiljnoga projekta i daleko je od kaotičnosti; govoriti o jednom novinskom članku kao metodološki neprincipijelnom samo je znak mrzovolje; u čemu je neodredivost članka vjerojatno ne zna ni komentator Miklenić, a to što se u članku, osim o Hrvatskoj, govori i o nekoj drugoj zemlji, stvar je pružanja što punije informacije na ograničenu novinskomu prostoru. Govoriti, pak, o tome da »neke interpretacije otkrivaju tendencioznosti« znak je dobro poznatoga stava Katoličke Crkve u Hrvatskoj o njezinoj ugroženosti. Naravno, taj stav i nije drugo nego izraz one poznate: »Drž’te lopova!« Članak je puka informacija: autorica članka se jednostavno nije upuštala u interpretaciju, poglavito ne tendencioznu: iznosi samo djelomične rezultate istraživanja. U čemu je tendencioznost naslova članka ako sadrži informaciju iz istraživanja da 86 posto Hrvata vjeruje u Boga, ali i da njih 71 posto smatra da Crkva ne smije imati utjecaja na politiku? To što 71 posto Hrvata smatra da Crkva ne smije utjecati na politiku je uzbudilo gospodine Miklenića; to, međutim, nije interpretacija novinarke Tanje Tolić, to nije njezino djelo: to je rezultat istraživanja što ga je, preko agencije Ipsos, na uzorku od 1616 Hrvata provela institucija Pew Research Center.

S druge strane, gospodin Miklenić, pokazujući nezadovoljstvo objavljenim rezultatima, interpretira ih na svoj način, upravo bez prikrivene tendencioznosti, optužujući pri tome metodom staljinskih tužitelja u poznatim moskovskim procesima sovjetskim disidentima hrvatske „prezentere“ američkoga istraživanja, koji, zamislite, ne našavši »građu koju bi mogli argumentirano iskoristiti za ocrnjivanje Hrvata, hrvatskih građana i Hrvatske, pa su još jednom pribjegli propitivanju kvalitete vjere onih koji se u Hrvatskoj izjašnjavaju katolicima. Nije poznato da bi hrvatski mediji ikada tako propitivali ikoja druga uvjerenja i ponašanja kao što, i u tom članku, propituju kvalitetu vjerničkoga ponašanja katolika.«

Ti „prezenteri“, usudili su se spomenuti sintagmu „vjeruju, ali ne pripadaju“ nastalu u Velikoj Britaniji kojom se je htjelo opisati tamošnju vjersku situaciju i naglasiti kako su, uz vjerovanje u Boga, crkve u Britaniji prazne. „Prezenteri“ su stanje u Britaniji povezali sa onim u Hrvatskoj i napisali: »Samo četvrtina Hrvata ide u crkvu jednom tjedno, čak 43 posto ide u crkvu na mjesečnoj/godišnjoj bazi, a 32 posto u crkvu ide rijetko ili nikad. Svakodnevno se moli 44 posto kršćana u Hrvatskoj (uključeni su i katolici i pravoslavci), žene očekivano češće – njih 48 posto naspram 31 posto muškaraca vjernika. Pričešćuje se 64 posto katolika, 72 posto ih posti tijekom blagdana, najčešće razdoblja korizme, a milodar daje njih 48 posto.«

„Prezenteri“ su podatke objavljene u članku bez ikakve interpretacije preuzeli iz rezultata istraživanja Pew Research Centra i, potaknuti britanskom sintagmom „vjeruju, ali ne pripadaju“, napisali da bi se za Hrvate moglo reći: »… „vjeruju i pripadaju, ali se ne ponašaju“ u smislu da ne prakticiraju svoju vjeru kroz molitvu i tjedni odlazak na misu, ali i da njihovo ponašanje nije uvijek u skladu s onim što bi se moglo nazvati vjerskom dogmom.«

To je ono propitkivanje kvalitete vjere hrvatskih katolika kojim se ocrnjuju Hrvati, hrvatski građani i Hrvatska što tako naglašeno zamjera naš kanonik „prezenterima“. Da se je kanonik i tužitelj Miklenić pobrinuo, mogao je na internetu lako ustanoviti da se iza omrznutih mu „prezentera“ krije jedna mlada novinarka i spisateljica koja je, uostalom, i potpisala svoj rad i za koju bi se teško moglo zlonamjerno reći da rezultate istraživanja Pew Researcha Centra koristi kao „građu za ocrnjivanje Hrvata, hrvatskih građana i Hrvatske“.

II.

Iz podatka da se samo 7 posto građana Hrvatske izjasnilo da su ateisti, agnostici ili „ništa posebno“ te da 86 posto građana vjeruje u Boga, kanonik Miklenić zaključuje da bi to trebalo biti uvaženo prilikom rješavanja svih pitanja društvenog života. U tom kontekstu, to je očito, kanonik vidi i ulogu Crkve u društvu te, po već davno uhodanoj praksi jadikuje „kako je religiozni element u hrvatskoj javnosti često izložen sektaškom odbacivanju, izrugivanju i osporavanju“ te kako „umjesto religioznih elemenata u hrvatskoj javnosti prevladavaju ideološka stanovišta, i to širokoga spektra, s tim da je opća javna dogma ateistička ili agnostička svjetonazorska matrica“. Propušta isti kanonik u ovome kontekstu spomenuti i podatak da 71 posta građana Hrvatske smatra da Crkva ne smije imati utjecaja na politiku; politika je, kao što se zna, osnovica za rješavanje svih važnih pitanja društvenoga života; gledište 71 posto građana smeta Crkvi, koja poput velike hobotnice nastoji svoje krakovima zarobiti i kontrolirati upravo sva područja javnoga, ali i privatnoga, života u Hrvatskoj. Uspoređujući podatak da 86 posto građana Hrvatske vjeruje u Boga sa podatkom da njih 71 posto smatra da Crkva ne smije imati utjecaj na politiku samo znači da vjera kod Hrvata postaje religijom, prevedeno na jasniji jezik, postaje običajem, folklornim običajem. Tu pojavu možemo, uostalom, pratiti u svim krajevima u kojima je kršćanstvo bilo dominantna ideologija.

Zaista je već dosadno slušati ljude iz Crkve o ugroženosti Crkve, o tome kako u pluralnom društvu vjerska uvjerenja i njihovi nositelji imaju pravo na punu ravnopravnost i slobodu u izricanju i u zaštiti. Nije pravo pitanje tko, već što ugrožava Crkvu njezin i utjecaj. Ne ugrožavaju Crkvu ni mediji niti prezentacija istraživanja uglednoga Pew Research Centra; ne ugrožava je ni ateizam ni agnosticizam niti sekularizam kao ni relativizam, najveći grijesi po učenju Crkve; Crkvu ugrožava besmisao njezina postojanja u društvu u kojemu prevladava razum. Zato se Crkva i protivi reformi škole, isključivanju vjeronauka iz škole,

Nekako istovremeno, dok komentator, kanonik Miklenić u svome komentaru tvrdi kako Katolička Crkva ni na kraj pameti nema konfesionalizaciju hrvatskoga društva jer poštuje autonomiju svjetovnoga po onoj Isusovoj „Bogu Božje, a caru carevo“, te kako »vodstvo Katoličke Crkve u Hrvatskoj, poštujući rastavljenost Crkve i države – što je i s crkvenoga stajališta važno i potrebno postignuće – i ne pomišlja na stranačko političko svrstavanje ni na ikoji oblik uključivanja članova crkvene hijerarhije u stranačko-politički život ili u natjecanje za vlast, ni na utjecanje na dnevnopolitičke odluke ili kadrovska rješenja«, doživjeli smo objavu pisma što ga je biskup Košić uputio predsjedniku Vlade i u kojemu, pored ostaloga, nalazimo i slijedeće misli: »Vama nije stalo do naroda, koji je 86% katolički, i to me brine jer smatram da ste pošli krivim putem te sam imao potrebu to Vam reći, premda se ne nadam da ćete o tome razmisliti i promijeniti stavove, što bih volio. Molim se za Vas, ali me Bog s obzirom na Vas više ne uslišuje.« 

Koliko je poznato, biskup Košić je pripadnik katoličke hijerarhije u Hrvatskoj. Njegovo je javno djelovanje poznato, te spomenuto pismo i nije iznenađenje. Taj gospodin, uz nedostatak odgoja i uz neotesanost, pokazuje i krajnje nepoštovanje onoga što Crkva u manipulaciji s ljudima rado i često naglašava kao motiv svojega djelovanja: radi se, naime, o dostojanstvu ljudske osobe, o dostojanstvu čovjeka. Kolikogod se može čuti da je javno djelovanje biskupa Košića njegova osobna stvar, »njegovo demokratsko pravo«, kako kaže predsjednik Hrvatskoga sabora, stavovi koje on zauzima i iznosi nisu ni izuzetna niti jedinstvena pojava u djelovanju Crkve: to su opći stavovi Crkve, pa, naravno, i našega komentatora, kanonika Miklenića, s tim što ih monsinjor Košić izražava na izravan i grub način. Crkveno učiteljstvo, u likovima pape Woytile i pape Ratzingera, vrlo je jasno i pregnantno u „Doktrinarnoj noti o sudjelovanju katolika u političkom životu“ iz 2002. upućenoj biskupima Katoličke Crkve te je iste stavove, odjevene u svileno i maglovito verbalno ruho, učinila obveznima „na osobit način katoličkim političarima i svim vjernicima“. Doktrinalna nota, izraz neposrednoga miješanja Crkve u javni život, izazvala je sablazan i vrlo oštre reakcije u demokratskom, slobodnom i sekularnom svijetu.

Citiraju se zaključni dijelovi Doktrinalna note: »Kršćanska vjera nije nikada težila za tim da društvena i politička pitanja smjesti u strogi okvir, svjesna da u povijesnoj dimenziji u kojoj čovjek živi postoje nesavršene situacije, koje su često podložne brzim promjenama. Zbog toga je nužno da kršćanin odbaci političke stavove i djelovanja nadahnuta na utopističkoj viziji koja, izokrećući tradiciju biblijske vjere u neku vrstu profetizma bez Boga, zloupotrebljava religijsku poruku usmjeravajući savjesti prema nadi koja je u potpunosti upravljena ovozemnoj stvarnosti i lišava značenja ili reinterpretira kršćansko stremljenje prema vječnom životu.

U tom pogledu dobro je dozvati u svijest istinu koja se danas u javnom mišljenju nerijetko pogrešno shvaća i iznosi: pravo na slobodu savjesti i na poseban način na vjersku slobodu, o kojem uči deklaracija Dignitatis humanae Drugog vatikanskog koncila, temelji se na ontološkom dostojanstvu osobe, a ni na koji način na nepostojećoj jednakosti među religijama i kulturalnim sustavima ljudskog roda. Nisu sve religije i učenja jednako vrijedni. Razmišljajući o tom pitanju papa Pavao VI. uči da »Koncil, ni na koji način, ne temelji to pravo na vjersku slobodu na činjenici da sve religije i sva učenja, uključujući također kriva, imaju više ili manje jednaku vrijednost; temelji je naprotiv na dostojanstvu osobe, koje zahtijeva da je se ne izlaže izvanjskim prisilama koje teže spriječiti savjest u njezinu traženju istine o pravoj religiji i prianjanje uz istu. Kada dakle katolički nauk potvrđuje slobodu savjesti i vjerske slobode ne protuslovi osudi ravnodušnosti i relativizma; naprotiv, s njom se potpuno slaže.«

Napominjem: politički stavovi i djelovanja nadahnuta na utopističkoj viziji koja, izokrećući tradiciju biblijske vjere u neku vrstu profetizma bez Boga, koja kršćanin, prema instrukciji iz Doktrinalne note, nužno mora odbaciti, su stavovi utemeljeni na razumu i znanstvenim spoznajama, stavovi utemeljeni na slobodi i poštivanju čovjeka i njegova dostojanstva.

III.

Urednika Miklenića jako smeta, upravo boli, podatak o 71 posto Hrvata koji smatraju da Crkva ne smije imati utjecaja na politiku i tvrdi kako se u tekstu napadnutoga članka »smušeno navodi stajalište da su religijske institucije u Hrvatskoj i Bosni previše upetljane u politiku«. Predbacuje da »iz članka nije vidljivo kako je točno bilo formulirano pitanje koje je bilo postavljeno ispitanicima, pa se može zaključiti da se s tom tezom u članku i u oba medija (Jutarnjemu listu i Globusu) željelo manipulirati.« Navodi dalje urednik-kanonik: »U Hrvatskoj se od 1945. godine do danas kontinuirano govori o (negativnom) utjecaju Crkve na politiku, pa je i to američko istraživanje trebalo poslužiti toj propagandi. Riječ je o veoma važnom pitanju pa su sve nijanse važne, a najvažnije je da budu jasni i definirani sadržaji pojmova koji se u tretiranju te teme upotrebljavaju.«

Dakle, smatra urednik Miklenić, i američko je istraživanje trebalo poslužiti propagandi o utjecaju Crkve na politiku. Ne treba nikakva propaganda, gospodine Mikleniću, da nas uputi na zaključak o utjecaju Crkve na politiku: mi to vidimo i osjećamo svakoga dana. Pitanje koje je postavljeno ispitanicima ovako je formulirano:

»Kada pročitam kratku listu izjava (statements) o religijskim institucijama, recite mi, molim, ako se slažete ili ne slažete sa svakom od njih (izjava). Religijske institucije Crkve? Slažete li se ili ne slažete? Što o religijskim institucijama: jesu li veoma uključene u politiku?«

Odgovor u Hrvatskoj: slažem se: katolici 71%; ne slažem se katolici 18%.

Talac svoga gledišta o postojanju zavjere uperene protiv Hrvatske, hrvatskoga naroda i njegove, katoličke vjere, komentator Miklenić koristi i ovu zgodu da naglasi kako je Crkva isključena iz javnosti te, pozivajući se na demokraciju zapomaže: »Ako je riječ o politici kao zauzimanju za opće dobro, onda baš nitko, ni fizička ni pravna osoba, u demokratskom društvu ne smije biti isključena, osporavana niti na ikoji način onemogućena da dadne svoj doprinos poštujući pozitivni državni i društveni pravni poredak.« Crkva samozvano nameće društvu svoju ulogu borca za opće dobro i proglašava se promicateljicom i čuvaricom općega dobra i apsolutizira svoju istinu kao jedinu ispravnu. Ne govori li Crkva da je ateizam veliki grijeh? Ne izjednačuje li kardinal Bozanić grijeh ateizma s korupcijom? Je li stajalište o ateizmu kao grijehu zaista u interesu općega dobra? Je li nametanje crkvene ideologije zaista u interesu općega dobra? Nije, gospodine Mikleniću: stavovi Crkve o njezinoj ulozi čuvarice općega dobra i o njezinoj istini su stavovi koje ona nameće društvu a svode se na brigu za održanje utjecaja u društvu i osiguranje vlastite budućnosti.

Josip Supić

U Rovinju 18. lipnja 2017.