Isključuje li vjera ljudska prava

Početna stranica » Analize i stručne analize » Mrzi li Katolička Crkva žene?

Mrzi li Katolička Crkva žene?

Nove objave

Najnoviji komentari

KAKO RAZLIKOVATI ČINJENICE OD ZABLUDA

Izvor: https://www.bitno.net/academicus/teologija/christopher-kaczor-katolicka-crkva-mrzi-zene-mit/

Katoličku se Crkvu žestoko sumnjiči, katkada i otvoreno prezire, zbog njezina stava prema ženama. Gleda li doista Crkva na žene kao na “drugorazredna” bića? Ukratko, mrzi li Katolička Crkva žene? Iako se ovo pitanje najčešće ne postavlja ovako oštro, mnogi vjeruju da je odgovor na njega potvrdan.

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock

Kao dokaz takvi navode seksističke citate iz crkvenih otaca i seksistička tumačenja Svetoga pisma. Čak i u Svetomu pismu možemo pronaći dijelove koji govore o “podređenosti” žene, kao što je onaj: “Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!” (Ef 5,24). Osim toga, poznato je da se Katolička Crkva protivi pobačaju i kontracepciji, koje mnogi smatraju ključem seksualne i ekonomske slobode žena. Napokon, zarediti se mogu samo muškarci. Nije li to jasan dokaz diskriminacije žena? Kao što jedna krilatica kaže: “Ako su žene dovoljno dobre da mogu biti krštene, zašto nisu dovoljno dobre da mogu biti zaređene?”

Po mojemu mišljenju ova je pitanja potrebno razmotriti u svjetlu temelja katoličkoga kršćanstva, tj. u svjetlu Isusova života i njegova učenja. Pitanje je li izvorno kršćanstvo u skladu s dostojanstvom žene u najmanju je ruku pitanje je li sam Krist dao ženama dostojanstvo. Kristovo ponašanje prema ženama sugerira da je on imao posve novo gledanje na dostojanstvo žene s obzirom na vrijeme i kuturu u kojoj je živio:

Isusovo javno djelovanje i njegovo prvo čudo u Kani započelo je na molbu jedne žene, njegove Majke (Iv 2,1–11).

Isus je iscijelio nekoliko žena od njihovih duhovnih i tjelesnih bolesti (Lk 8,1–3); bio je vrlo prijazan prema ženi koja je godinama bolovala od krvarenja i iscijelio je (Mk 5,24–34).

Isus je spasio život ženi uhvaćenoj u preljubu rekavši Židovima: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen” (Iv 8,7).

Kršeći seksističke i rasne običaje svojega vremena Isus je razgovarao sa Samarijankom kod zdenca i ponudio joj “živu vodu” (Iv 4,10).

Pokojna teologinja sa Sveučilišta Notre Dame Chatherine Mowry Lacugna napisala je da se Isus objavio ženama kao Mesija, da je s njima razgovarao o teologiji i da ih je iscjeljivao, da su ga žene mazale uljem i plakale nad njim, da su ga pratile cijelo vrijeme njegova javnoga djelovanja, osobito u posljednjim trenutcima njegova života, te da se nakon smrti ukazao svojoj dragoj prijateljici Mariji Magdaleni.[1] Prema katoličkomu vjerovanju Isus je podnio muku i umro za spasenje cijeloga čovječanstva i njegova ljubav ne poznaje iznimke. Ako je Isus doista Sin Božji, tada je njegova božanska narav nespojiva s bilo kakvim grijesima, pa tako i grijesima protiv dostojanstva žene. Isus nije bio seksist niti je svojim postupcima i učenjem na bilo koji način diskriminirao žene.

Nažalost, kršćani nisu uvijek nasljedovali Krista onako kako bi trebali kada je u pitanju ophođenje prema ženama. Kao što papa Ivan Pavao II. priznaje, mnogi pripadnici Crkve, uključujući i dio hijerarhije, ophodili su sa ženama – a katkada se i danas tako ophode – na način koji dovodi u pitanje jednakost muškarca i žene. Kao što će Ivan Pavao napisati:

No ako u tome nisu izostale, posebice u određenim povijesnim kontekstima, objektivne odgovornosti [za uvrjede dostojanstva žene] nemala broja sinova Crkve, one me, iskreno, žaloste. Neka takvo žaljenje zahvati cijelu Crkvu u novim pothvatima obnovljene vjernosti evanđeoskome nadahnuću koje upravo u temi oslobađanja žena od svakoga oblika nepravde i dominacije ima poruku trajne aktualnosti koja izvire iz samoga Kristova stava. On je, nadilazeći vrijedeće zakone u kulturi svojega vremena, prema ženama imao stav otvorenosti, poštovanja, prihvaćanja, nježnosti. Tako je u ženi častio dostojanstvo koje ona oduvijek ima u Božjemu planu i ljubavi. Promatrajući njega, na izmaku ovoga drugog tisućljeća, nameće nam se spontano pitanje: koliko je od njegove poruke prihvaćeno i provedeno u djelo?[2]

Stanje je danas, nadajmo se, bolje nego što je nekoć bilo, ali seksualno i fizičko zlostavljanje žena prisutno je i danas, kao što je prisutna i nepravedna diskriminacija žena te nepriznavanje njihovih talenata.

Naravno, slabosti što ih zapažamo kod Isusovih učenika nisu ograničene samo na nanošenje nepravde dostojanstvu žene. Krštenje ne oslobađa vjernika od kušnja i slabosti niti jamči ispravno ponašanje. Pripadnost Crkvi nije jamstvo da vjernik ne će griješiti protiv žena ili bilo koga drugoga. Očito je da zlo ženama ne nanose samo katolici i da se ono ne nanosi samo ženama. Kao što će Robert Burns napisati: “Nebrojeni ljudi tuguju zbog čovjekove nečovječnosti prema čovjeku.”[3] Okrutno i bezosjećajno ponašanje seže puno dalje u prošlost od Kajina i Abela i vidimo ga već u Adamovu svaljivanju krivnje na Evu.

Pa ipak, ovi nedostatci ne odražavaju ono što je Crkva pozvana biti. Grijesi protiv mladih i starih, crnih i bijelih, žena i muškaraca, karakteristični su za sve ljude – jednako za katolike i nekatolike. Ono što obilježuje kršćane, međutim, jest to da se oni trude nasljedovati Krista. Onaj tko ne nasljeduje Krista nije u potpunosti kršćanin. Popis je “katoličkih” ubojica dugačak. Ali kada katolik počini ubojstvo, on se odvaja od Krista, a samim time i od Kristova tijela, Crkve. Slično tome, kad god katolik krši dostojanstvo žene, on se odvaja od Krista i od Kristove Crkve.

Osim što ponašanje nekih katolika prema ženama pokazuje da oni, nažalost, ne žive u skladu sa svojim pozivom, potrebno je reći i da katolički teolozi katkada također ne cijene u dovoljnoj mjeri žene. Osobni grijesi nesumnjivo imaju ulogu u iskrivljavanju teološkoga učenja, ali treba uzeti u obzir i kulturalni kontekst. Kršćanstvo se pojavilo u ozračju obilježenu raširenim uvjerenjem o nejednakosti žene i muškarca. Grčka filozofija i drugi izvori drevne misli vrve mizoginijskim sudovima. Ne treba se čuditi što su crkveni oci katkada prihvaćali te stavove bez kritičke prosudbe – a neki su akademski krugovi brže-bolje protumačili te odlomke na potpuno nedobrohotan način. Ivan Pavao II. o tome govori u svojemu Pismu ženama:

Nažalost, baštinici smo povijesti velikih uvjetovanosti koja su u svim vremenima i područjima otežavali hod žene, ne-spoznate u njezinu dostojanstvu, čije su se prednosti iskrivljavale i koje su često bile marginalizirane, čak svedene na ropstvo. To ju je sprječavalo u tome da do kraja bude svoja te cjelokupnome čovječanstvu uskratilo autentična duhovna blaga. Ne bi bilo lako ukazati na konkretne odgovornosti, uzevši u obzir snagu kulturnih nakupina koje su stoljećima oblikovale mentalitete i institucije.[4]

Kao što kršćanski mislioci katkada nekritički prihvaćaju znanstvene postavke svojega vremena, nešto slično nalazimo i u društvenoj domeni. Otuda crkveni oci i veliki skolastički teolozi ne samo što katkada nekritički ponavljaju seksističke stavove naslijeđene od sekularne kulture svojega vremena, već katkada tumače i teološku tradiciju u svjetlu tih pretpostavki. Isti odnos i sudovi prisutni su katkada i u tumačenju Svetoga pisma.

Učenje ovih teologa potrebno je ispraviti. Ako je objava doista od Boga, tada ništa što je objavljeno ne može biti pogrješno niti može biti nepravedno i zlo. Ali ovo ne vrijedi za tumačenje objave svakoga pojedinca, ma koliko pobožan i učen on bio. Razvoj doktrine omogućuje bolje razumijevanje objave, dijelom zahvaljujući prihvaćanju onoga što doista pripada objavi i odbacivanju onoga što se takvim samo prikazuje.

Tako je, primjerice, sv. Toma Akvinski, držeći se se­k­sističkih pogleda staroga svijeta, smatrao da je muški spol uzvišeniji od ženskoga. Istodobno, Toma Akvinski je vjerovao da žene zbog toga ne treba prezirati budući da je Krist dobio svoje tijelo od žene (Summa Theologiae III:31:4 ad I). Toma i na drugim mjestima pokazuje da je svjestan jednakosti između muškarca i žene koju je Krist priznavao: “Kada bi mužu bilo dopušteno napustiti svoju ženu, zajednica muža i žene ne bi bila zajednica jednakih, već bi ona, umjesto toga, ukazivala na ropski položaj žene” (Summa contra gentiles III:124:[4]). Toma se, zapravo, poslužio idejom jednakosti u bračnomu prijateljstvu zalažući se za bezuvjetnu ljubav između muža i žene:

Što je prijateljstvo između muže i žene veće, to je ono čvršće i trajnije. E sada, izgleda da najveće prijateljstvo vlada između muža i žene jer se oni ne sjedinjuju samo tjelesno, pri čemu tjelesno sjedinjenje na stanovit način dovodi do nježna zbližavanja čak i među životinjama, već i u suradnji u mnogim obiteljskim poslovima. Stoga će čovjek, kao što stoji u Knjizi Postanka (2,24),  “ostaviti oca i majku” radi svoje žene.[5]

Uz to, Akvinac je vjerovao da činjenica da je Eva stvorena iz Adamova rebra pokazuje da ona nije iznad njega (što bi svakako bila da je stvorena iz Adamove glave) niti ispod njega, kao ropkinja (što bi bila da je kojim slučajem stvorena iz njegovih nogu). Stvorena je iz njegova boka, što pokazuje da je njegova suradnica i družica. Ovi iskazi o jednakosti između muškarca i žene posve su novo i izrazito kršćansko shvaćanje, iako Toma, kao, uostalom, ni mnogi patristički autori, nije u potpunosti raskrstio s poganskim stavovima. Trebalo je proći neko vrijeme da se žito odvoji od kukolja.

Dapače, kada pogledate tekstove pisaca koje obično svrstavamo u doba prosvjetiteljstva, kao što je, primjerice, Arthur Schopenhauer, koji su se u svojoj samosvjesnosti pokušali udaljiti od, kako su oni mislili, izrazito kršćanskih shvaćanja, kod njih ćete naći mnoštvo stavova koji ukazuju na nepoštivanje žene, tipičnih za stari svijet. Schopenhauer kaže:

Žene su, u cjelini gledano, pravi-pravcati i neizlječivi malograđani: tako da one, zahvaljujući krajnje apsurdnu uređenju koje im omogućuje da dijele položaj i naslov sa svojim mužem, neprekidno potiču njegove najniže ambicije. One su sexus sequior, inferiorni drugorazredni spol u svakom pogledu: trebali bismo biti blagi prema njihovim slabostima, ali iskazivati im počast smiješno je preko svake mjere i kada to činimo, ponižavamo se u njihovim vlastitim očima. Tako su ljudi u staromu vijeku i na Orijentu gledali na žene; oni su puno bolje nego mi shvaćali što je pravi položaj žene, mi s našom kavalirštinom stare Francuske i bljutavim obožavanjem žene, najvrjednijim cvijetom kršćansko-germanske gluposti.[6]

Drukčije rečeno, kulture na koje kršćansko vjerovanje nije imalo utjecaja – antički poganski svijet, Orijent, a mogli bismo im pribrojiti i islamske zemlje – ne daju ženama isti položaj kakav im daju zemlje poput Francuske i Njemačke, na koje su duboko utjecale kršćanske ideje o temeljnoj jednakosti muškarca i žene, supruga i supruge. Ovaj utjecaj prevladava čak i danas u kulturama na koje je duboko utjecalo kršćanstvo kao što su Srednja i Južna Amerika, u kojima muško dijete nema povlašten položaj kao u drugim područjima svijeta.[7]

Temeljna jednakost svih ljudi odražava se u kršćanskim moralnim kodeksima koji traže jednako ponašanje prema muškarcima i prema ženama. I opet, ideju da isti moralni kodeks vrijedi jednako za muškarca i za ženu uvelo je kršćanstvo. U Kristovo vrijeme Mojsijev je Zakon dopuštao mužu da ostavi ženu, ali žena nije mogla ostaviti muža. Isus je izjednačio muškarca i ženu pozvavši ih da budu vjerni svojoj ženidbenoj privoli “u sve dane života svoga”: “Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub” (Mk 10,11–12). Kršćanstvo zabranjuje razvod i jedina je religija u povijesti čovječanstva koja od svojih pripadnika traži strogu monogamiju. Ovo Isusovo učenje štitilo je žene koje su, poglavito u staromu svijetu, redovito dospijevale u strahovito nepovoljan društveni i ekonomski položaj u slučaju razvoda. Uz to, Katolička se Crkva borila za posve novo shvaćanje braka koje je uključivalo pristanak i muškarca i žene, nasuprot ukorijenjenoj kulturnoj tradiciji koja je na dogovoreni brak bez pristanka žene gledala kao na pravilo. Osim toga, Crkva je zastupala stajalište da žena uopće nije dužna pristati na brak, već da može ostati neudana. U kršćanskoj etici muškarac i žena dužni su se pridržavati istih moralnih pravila i u spolnomu ponašanju. Kršćanska se etika i po tome razlikuje od antičkoga stajališta koje je muškomu promiskuitetu gledalo kroz prste, a osuđivalo promiskuitetno ponašanje žena, kao i od postkršćanskoga veličanja muškarca kao “pastuha” i osude žena kao “drolje”. Crkveni otac Grgur Nazijanski piše:

Većina muškaraca nije sklona spolnomu uzdržavanju i njihovi su zakoni nepravedni i nepravilni. Jer koji je razlog tome što su naložili ženi da se uzdržava, a dopustili muškarcu da udovoljava užitku i zašto je žena koja krši bračno obećanje preljubnica pa se u njezinu slučaju kršenje zakona najstrože kažnjava, a kada muž počini preljub, ne mora nikomu polagati račun? Ne prihvaćam takav zakon. Ne odobravam takav običaj. (Oration 37:6).

Propisujući jedan te isti moralni kodeks muškarcima i ženama[8] kršćanstvo je promicalo trajnu zauzetost za bezuvjetnu ljubav shvaćenu kao savez, štiteći na taj način obitelj i stavljajući oba spola u isti položaj.

Kršćanski je moral ženama u staromu svijetu, naviknutu na muževe koji su ih varali i po volji napuštali, ponudio okrjepljujuću perspektivu. Broj žena koje su se obratile na kršćanstvo u prvim stoljećima poslije Krista pokazuje da je žene privlačilo ovo novo gledanje na život. Štoviše, žene su bile među najpredanijim obraćenicima i braniteljima vjere. Kao što povjesničar Henry Chadwick primjećuje:

Kršćanstvo je, kako se čini, bilo osobito uspješno među ženama. Ono je najčešće zahvaljujući udanim ženama prodiralo u gornje slojeve društva. Kršćani su vjerovali da su muškarac i žena jednaki pred Bogom i u Novomu zavjetu pronalazili zapovijedi o tome da su muževi dužni postupati prema svojim ženama s istim obzirom i ljubavlju koje Krist pokazuje prema svojoj Crkvi. Kršćansko učenje o svetosti braka bilo je moćna zaštita udanim ženama.[9]

Ovaj je obrazac vrijedio tijekom cijele povijesti Crkve. U Crkvi je više ženskih obraćenica i one su aktivnije od muškaraca. Chatherine Lacugna, pišući o našemu vremenu, primjećuje:

Preko 85% onih koji su odgovorni za pripremu oltara su žene. Preko 80% poučavatelja u vjeri i kumova katekumenima u CCD-u [Confraternity of Christian Doctrine – Bratstvo kršćanskoga nauka] su žene. Preko 75% voditelja tečajeva za upoznavanje s Biblijom za odrasle i sudionika u takvim tečajevima su žene. Preko 70% aktivista u obnovi župnoga života i duhovnoga rasta su žene, a preko 80% onih koji sudjeluju u molitvenim skupinama također su žene. Gotovo 60% onih koji su uključeni u rad sa skupinama mladeži i u rekreacijske aktivnosti su žene. Preko 86% onih koji predvode ili pomažu u različitim oblicima služenja siromašnima, posjećuju bolesne, tješe ožalošćene i pomažu invalidnim osobama također su žene.[10]

Dođete li na bilo koju nedjeljnu misu, sva je prilika da ćete u crkvi zateći mnogo više žena nego muškaraca. Već sam broj žena tako posvećenih Crkvi tijekom puna dva tisućljeća teško je pomiriti s idejom o Crkvi prožetoj mizoginijom – osim ako na žene ne gledamo s visoka i ne smatramo ih neobrazovanima i emocionalno poremećenima.

Je li pošteno reći da su žene koje sudjeluju u raznim crkvenim ustanovama neobrazovane, zbunjene i poremećene? Demografski podatci o ženama aktivnim u životu Crkve nipošto ne podupiru takvu optužbu. Lacugna će reći da je katolkinja angažirana u različitim vrstama služenja u Crkvi obično udana žena s djecom, da ima između trideset šest i četrdeset devet godina, da pripada srednjoj klasi i da je solidno obrazovana – te da nipošto nije riječ o umno rastrojenim i neobrazovanim osobama. Štoviše, neke od ovih žena u službi Crkve spadaju u samu intelektualnu elitu, poput Mary Ann Glendon, profesorice na Pravnomu fakultetu Sveučilišta Harvard, Elizabeth Foks-Genovese, profesorice humanističkih znanosti na Sveučilištu Emory, Helen Alvare, profesorice prava na Sveučilištu George Mason te svjetski poznate filozofkinje Elizabeth Anscombe sa Sveučilišta u Cambridgeu. Kada bi u Katoličkoj Crkvi prevladavala mizoginija, takve inteligentne i uspješne moderne žene ne bi ostajale u njoj, a još manje bile tako predane različitim oblicima služenja. Usporedite opisano stanje s brojem Afroamerikanaca u redovima KKK-a (Ku Klux Klan) i bit će vam odmah jasno da je Katolička Crkva svjetlosnim godinama udaljena od svake institucije koja diskriminira i mrzi žene.

Ali što da radimo s onim odlomkom iz Svetoga pisma koji govori o podređenu položaju žene, a koji glasi: “Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!” (Ef 5,24)? Ovaj odlomak kao da je u suprotnosti s mišljenjem da kršćanstvo smatra muškarca i ženu jednakima.

Ovaj, a i neki drugi odlomci slični njemu, doista se katkada koriste kao opravdanje za nedolično ophođenje prema ženama. Doista, značenje svetopisamskoga teksta moguće je izvrnuti kako bi se opravdala mnoga tumačenja koja se po svemu suprotstavljaju Isusovoj poruci. Zamislite da nasumce otvorim Sveto pismo na mjestu na kojemu piše: “[Juda] ode te se objesi” (Mt 27,5) i da odmah zatim pročitam: “Idi pa i ti čini tako” (Lk 10,37). To očito ne bi bilo ispravno tumačenje Svetoga pisma.

Katolička tradicija smatra da je pojedine biblijske odlomke potrebno tumačiti u skladu s ukupnom porukom Evanđelja. Sveti Augustin u svojoj knjizi O kršćanskomu nauku kaže da se Sveto pismo može tumačiti na razne načine, ali da svako tumačenje nekoga odlomka koje dovodi u pitanje ljubav prema Bogu i bližnjemu treba odbaciti. Katolici razlikuju lažno od ispravna tumačenja Svetoga pisma dijelom koristeći se i naučavanjem crkvenoga učiteljstva – službenim naučavanjem Crkve – kao što je naučavanje papa. Na svu sreću, papa Ivan Pavao II. eksplicitno je komentirao odlomak koji smo spomenuli. On piše: “Autoru je jasno da tu zadaću, tako duboko ukorijenjenu u običaje i vjersku tradiciju vremena, treba razumjeti i ostvariti na nov način: kao ‘uzajamnu podložnost iz poštovanja prema Kristu’ (…) Žena ne može biti predmet dominacije niti vlasništvo muškarca.”[11] Da muž i žena moraju biti podložni jedno drugome, naglašava se i u sljedećemu retku izvornoga odlomka koji smo upravo naveli: “Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju” (Ef 5,25). Ovaj nalog ljubavi preobražava potencijalnu okrenutost ljubavi muškarca prema sebi i preobražava je u intenzivno sebedarno i požrtvovno služenje. Podložnost je uzajamna, ali upozorenje da svoju ženu moramo ljubiti kao što Krist ljubi Crkvu odnosi se posebno na muževe, možda zato što im je ona potrebnija. Ono što se ovdje implicira nije općenita ženska inferiornost, nego, ako išta, općenita ženska superiornost u nalogu koji je na kraju najvažniji – nalogu ljubavi. Istina je da je ovaj odlomak o podložnosti moguće koristiti u prilog tvrdnji o inferiornosti žena, ali u katoličkomu razumijevanju, kako ga ovdje vidi papa Ivan Pavao II., to bi bilo posve pogrješno razumijevanje i izvrtanje smisla ispravna značenja ovoga odlomka.

Činjenica da se zaređuju isključivo muškarci zacijelo je najubojitiji prigovor što ga suvremeni kritičari upućuju Katoličkoj Crkvi i njezinu gledanju na žene. Velik broj ljudi, posve razumljivo, vjeruje da Crkva drži žene manje pobožnim, manje intelektualno sposobnim, manje pastoralno osjetljivim i manje sposobnim upraviteljima od muškaraca. Istina je da su se neki srednjovjekovni teolozi pozivali upravo na ove argumente u obrani ređenja isključivo muškaraca.

Da bismo ispravnije razumjeli ovo sporno pitanje, moramo se ponovno vratiti Isusovu primjeru. Kao što smo već istaknuli, Isusovo ophođenje sa ženama, njegovo naučavanje i stav prema njima (i svakome drugom) trebao bi biti uzor svim ljudima dobre volje bez razlike. Katolici vjeruju da nas je Isus toliko volio da je htio biti s nama, ne samo po svojim riječima, zabilježenim u Svetomu pismu, ne samo u crkvenoj zajednici koja se okuplja da bi se sjećala Isusova života i slavila ga, već i u sakramentima, izvanjskim znakovima koje je ustanovio sam Krist kako bismo imali udjela u njegovu božanskomu životu. Sedam sakramenata – krštenje, ispovijed, sveta pričest, potvrda, ženidba, bolesničko pomazanje i sveti red – po katoličkomu gledanju, dao nam je sam Krist. S obzirom na to da je sam Krist ustanovio ove sakramente, nitko – pa ni papa ni biskupi – ne može ovim sakramentima dodavati nove, iako možemo moliti na različite načine, niti ih itko može ukinuti. Sakramente je ustanovio sam Isus i Crkva se, iz poslušnosti prema Gospodinu, može samo držati onoga što je Krist ustanovio.

Tako podjeljujući sakrament krštenja, primjerice, moramo koristiti vodu, a ne pijesak. To ne znači da je pijesak manje važan ili manje vrijedan od vode; doista, brodolomcima je pješčani otok daleko potrebniji od vode. Slično tome, svećenik se pri sakramentu bolesničkoga pomazanja koristi svetim uljem, a ne kruhom ili vinom, iako su kruh i vino – ili, u najmanju ruku, ova ili ona vrsta hrane – daleko važniji u čovjekovu preživljavanju nego ulje u pomazanju. Tako se i pri pričešćivanju mora koristiti kruh i vino, iako bi u Njemačkoj, recimo, mnogi po svoj prilici euharistiju radije slavili dobrom kobasicom i čašom piva. Slično tome, Crkva uči da je Krist odredio da sakrament svetoga reda može primiti samo muškarac. Isus – premda bez grijeha i savršen primjer ljubavi prema svim ljudima – nije uključio ni jednu ženu među svojih dvanaest apostola. Kao što je kardinal Joseph Ratzinger primijetio prije svojega izbora za papu: “Zaboravlja se da su svećenice postojale u svim religijama staroga svijeta. U svima njima, osim u jednoj: židovskoj. Kršćanstvo, koje ovdje također slijedi ‘skandalozni’, izvorni Isusov primjer, otvara novu perspektivu ženama; ono im daje položaj koji je potpuna novost s obzirom na judaizam. Ali on od potonjega uzima praksu prema kojoj svećenici mogu biti isključivo muškarci.”[12] Isus je, razumije se, na različite načine raskinuo sa židovskom tradicijom, ali ju je u ovoj stvari zadržao. Kao što njegova odluka da za svoje apostole izabere isključivo muškarce ne znači ni na koji način, niti uključuje, inferiornost žena, tako ni činjenica da on nastavlja ovu specifičnu apostolsku službu, dajući je isključivo muškarcima, nipošto ne znači da su žene inferiornije od muškaraca.

Alternativa ovome je da samoga Isusa proglasimo seksistom, ali istina je upravo obrnuta. Nije slučajnost da su heretičke skupine zvane marcioniti i gnostici, koji su odbacivali Stari i prihvaćali samo Novi zavjet, također imale svećenice. Ne bismo, međutim, trebali misliti da su ove skupine posebno cijenile žene. One su vjerovale da će se žene spasiti budu li što sličnije muškarcima. Tako gnostičko Tomino evanđelje kaže: “Žena koja učini sebe sličnim muškarcu ući će u kraljevstvo Božje.” Cijeli Isusov život i njegovo naučavanje, uključujući i poziv Dvanaestorici, ukazuje na jedno drugo gledanje koje afirmira i muško svećeništvo i vrijednost žene kao žene, a ne kao tek puka oponašatelja muškarca. Crkva nema vlast smanjivati i povećavati broj sakramenata niti mijenjati materiju koja se koristi u njihovu podjeljivanju, kao što nema vlast nijekati urođeno dostojanstvo svakoga čovjeka, bez obzira na njegov spol.

Ali ako je Isus za svoje prve svećenike izabrao dvanaest muškaraca i tako pokazao da svećenička služba pripada isključivo muškarcima, zašto ne bismo imali pravo zaključiti da bi svećenici trebali biti jedino muškarci židovskoga podrijetla? Na kraju krajeva, svih dva­-
naest apostola bili su Židovi. Ako već pogani mogu biti svećenici, zašto to ne bi mogle biti i žene?

Ovaj prigovor ne stoji, i to iz nekoliko razloga. U određenomu smislu apostoli više nisu bili Židovi jer su povjerovali u Krista tako da su njegovo naučavanje i prakticiranje vjere imali prvenstvo pred židovskim naučavanjem i židovskim prakticiranjem vjere (usp. Mt 12,1–8). Drugo, Stari zavjet proriče da će doći vrijeme kada svećenička služba više ne će biti vezana za nečije genetsko podrijetlo ili genealogiju, kao u primjeru židovskih svećenika (usp. Post 14,18–20; Ps 110,4). Ovo se proročanstvo ispunilo u Isusovoj svećeničkoj službi u kojoj sudjeluju apostoli i njihovi nasljednici, iako ona nije vezana uz genetsko podrijetlo i obiteljsko stablo (usp. Heb 7,14–27). Konačno, dr. Manfred Hauke piše:

“Širenje [svećeničke] službe implicitno je sadržano već u Isusovoj zapovijedi apostolima kojom započinje širenje Crkve na sve narode. Prema tome, nikada nije postojao nikakav spor o razlozima za i protiv pripuštanja kršćana poganskoga podrijetla apostolskoj službi, već je spor bio vezan isključivo uz pitanje trebaju li se novi članovi Crkve držati određenih židovskih običaja.”[13]

Konačno, žene su bile među prvim i najhrabrijim Isusovim učenicima, ali on ih ipak nije pozvao među Dvanaestoricu. Čak ni njegova Majka, koja je po katoličkomu vjerovanju najuzvišenija osoba u povijesti, nije bila među Dvanaestoricom. Nasuprot tome, pogani isprva nisu sudjelovali u Isusovoj svećeničkoj službi. Stoga ne iznenađuje što ni jedan od Dvanaestorice nije bio poganin, no značajno je i da među Dvanaestoricom ne nalazimo ni jednu ženu.

To ne znači da žene nisu djelovale ili da još uvijek ne djeluju na načine koji se vezuju uz svećeničku službu. Žene su poučavale obraćenike (Dj 18,26), i to čine i danas, imaju određene odgovornosti u liturgiji (Rim 16,1) i djeluju kao proroci (1 Kor 11,5) i suradnici apostola (Fil 4,3). Kao što smo već rekli, ove službe u kojima su žene bile zaposlene u službi tadašnjih vjernika, a jednako tako i šire zajednice, traju i dan-
-danas.

Zašto je Isus za apostole izabrao dvanaest muškaraca? Neki su teolozi čak bili mišljenja da to što se mogu zaređivati samo muškarci ne odražava toliko superiornost muškarca koliko njegovu inferiornost, tj. da su muškarci u pravilu manje vrijedni od žena. Većina ubojica, silovatelja, lopova i nitkova su muškarci. Stoga su muškarci, a ne žene, potrebniji uzora sebedarne službe i ljubavi. Svećenik je onaj koji prinosi žrtvu, a žrtva nije samo ono što on čini, nego i ono što on jest. Fulton J. Sheen će reći:

Mi koji smo primili sakrament reda nazivamo sebe “svećenicima”. Ovaj se autor ne sjeća da je ikoji svećenik ikada rekao: “Zaređen sam za žrtvu.” A ipak, nije li Krist Svećenik bio Žrtva? Nije li on došao da umre? Nije žrtvovao janje, vola ili golubice; nije prinio kao žrtvu ništa osim sama sebe. “I sebe [je] predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris” (Ef 5,2). (…) Tako je naše razumijevanje svećeničke službe okrnjeno ako je zamišljamo odvojenom od potrebe da i sami budemo žrtva koja nastavlja Utjelovljenje.[14]

Svećeničku ćemo službu pogrješno razumjeti ako je shvatimo kao izraz dominacije, moći i likovanja; ispravno ćemo je shvatiti tek kada je shvatimo kao služenje, ljubav i požrtvovnost, a prilikâ za ovu vrstu služenja i za muškarce i za žene ima mnogo i izvan svećeničke službe.

Biskup Elden F. Curtiss razmatra pitanje ženskoga ređenja iz posve drukčije perspektive:

Bi li ulogu Hamleta u čuvenoj Shakespeareovoj drami mogla valjano odglumiti žena kao žena? Mogla bi, ali jedino kada bi se napisao novi zaplet i kada bi se odnosi i dijalozi glavnih likova bitno promijenili, no tada to ne bi bilo Shakespeareovo djelo. Za razliku od Hamletova fiktivnoga života koji dozivamo u sjećanje svakim novim uprizorenjem ove drame, u svakomu euharistijskom slavlju Isusov život, smrt i uskrsnuće bivaju nam ponovno predočeni u svojoj sadašnjoj stvarnosti. Stoga je još manje prikladno da žena prikazuje ulogu Isusa u euharistiji nego da igra ulogu Hamleta u istoimenoj drami. Isus nije rođen kao žena i ne smije ga se prikazivati kao ženu u ponovnomu uprizorenju njegove muke i smrti kao muškarca.[15]

Ili, da se poslužimo drugim primjerom: kada bismo, umjesto slavljenja mise, uprizorili božićni događaj, nitko ne bi izabrao muškarca odjevena kao muškarca da odigra ulogu Marije. Još manje bi žena trebala imati ulogu Isusa u euharistijskomu slavlju. Zagovornici ređenja žena uvijek iznova ističu da “potpuno i djelatno sudjelovanje” u životu Crkve, na koje poziva Drugi vatikanski sabor (Sacrosanctum Concilium, br. 14), zahtijeva svećeničko ređenje. Shvaćanje da su isključivo svećenici pozvani na svetost ili na važne uloge ili na “potpuno i djelatno” sudjelovanje u Crkvi obično se naziva klerikalizmom, idejom koju je Koncil odbacio. Laici mogu djelatno i u potpunosti sudjelovati u životu Crkve – kao laici. Duh Sveti daje različite darove različitim ljudima. Kao što Prva poslanica Korinćanima pokazuje, baš kao što čovjekovo tijelo ima različite udove, pri čemu svaki od njih ima drukčiju ulogu, tako su i različiti dijelovi Kristova tijela – nasljednici apostola, proroci, naučavatelji, iscjelitelji, pomagači, upravitelji – bitni, dragocjeni i od životne važnosti (usp. 1 Kor 12,4–30). Klerikalno gledanje zapravo daje naslutiti da Majka Terezija, sv. Toma More, sv. Franjo Asiški i Blažena Djevica Marija nisu u potpunosti sudjelovali u životu Crkve zato što nisu bili svećenici. Žene su zauzimale odgovorna mjesta u Crkvi kao rektorice katoličkih sveučilišta, upraviteljice bolnica, biskupske kancelarke i izvršne direktorice različitih kompanija kao što je Eternal Word Television Network (EWTN).

Naravno, pitanju ređenja žena moguće je posvetiti daleko više vremena nego što sam ja ovdje učinio. Ali nakon što sam pažljivo proučio najveći dio literature o ovomu pitanju, nigdje nisam pročitao ni jednu kritiku crkvenoga naučavanja koja se eksplicitno ili implicitno ne bi oslanjala na klerikalne pretpostavke. Još važnije, nije mi poznat ni jedan argument u bilo kojemu suvremenom izvoru koji brani pravo na svećeničko ređenje isključivo muškarcima koji bi se pozivao na ideju da su muškarci bolji, pobožniji, pametniji, vrjedniji, pastoralno osjetljiviji ili na bilo koji drugi način talentiraniji od žena.[16] Kada Katolička Crkva propisuje da se smiju rediti samo muškarci, tada to ne znači da zagovara ženomrstvo.

Mit o ženomrstvu Katoličke Crkve zacijelo je najlakše opovrgnuti sjetimo li se praktične skrbi što je Crkva pokazuje prema ženama (i muškarcima) širom svijeta. Je li i jedna druga institucija obrazovala više žena? Nahranila više žena? Obukla? Istrgnula više ženske nedonoščadi iz ralja smrti? Više pomogla ili pružila više medicinske skrbi majkama i njihovoj djeci? Pravičnost traži da pri ocjenjivanju stava Crkve prema ženama ne uzmemo u obzir samo mane katolika, već i njihova postignuća. Mislim da je Katolička Crkva učinila više od bilo koje druge institucije u svijetu u promicanju dobrobiti žena, osiguravajući im hranu, sklonište, odjeću, zdravstvenu skrb i obrazovanje. Katolički je Caritas 2008. samo u SAD-u pružio pomoć više od 8,5 milijuna ljudi, od kojih su većina bile žene. U području obrazovanja crkvene institucije u Americi obrazovale su 1 724 761 učenika osnovne škole, 672 426 učenika gimnazija i 785 619 studenata koledža, od kojih su većina bile žene.[17] Količinu vremena, potencijala i novca što ga je Katolička Crkva kao institucija utrošila na dobrobit žena nemoguće je uskladiti s vjerovanjem da je Crkva protiv žena. Poslije svega, ni jedna organizacija koja diskriminira žene ne troši ni vrijeme, ni novac, niti ulaže bilo kakav trud da bi pomogla onima koje mrzi. Arijevci ne grade škole u kojima će se crnci obrazovati zajedno s bijelcima.

Pojedini pripadnici Crkve nesumnjivo su se loše odnosili prema ženama, no jednako je tako istina da su se neki drugi pripadnici Crkve odnosili prema ženama s poštovanjem – čak s herojskim poštovanjem. Čineći to oni su na još potpuniji način postali dijelom mističnoga tijela Krista koji je došao na ovaj svijet služiti, ljubiti i spasiti sve ljude i na čiju je sliku – kao Bog – stvorio i muškarca i ženu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Kaczora Sedam velikih mitova o Katoličkoj Crkvi. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku!


[1]  Chatherine Mowry Lacugna, “Catholic Women as Ministers and Theologians”, America, 10. listopada 1992., 244.

[2]  Ivan Pavao II., Pismo ženama (29. lipnja 1995.), br. 3.

[3]  Robert Burns and James Currie, The Works of Robert Burns, vol. 3, 7. izdanje (Edinburgh: Black Horse Court, 1913), str. 186.

[4]  Ivan Pavao II., Pismo ženama (29. lipnja 1995.), br. 3.

[5]  Tomas Aquinas, Summa contra gentiles, knjiga 3, dio II., prijevod Vernon Bourke (Notre Dame: University of Notre Dame Press, 1991), pogl. 123, str. 148.

[6]  Arthur Schopenhauer, Essays and Aphorisms, prijevod R. J. Hollingdale (London: Penguin Classics, 1970), str. 86.

[7]  Mary Anne Warren, “Sex Selection: Individual Choice of Cultural Coercion?” U: Bioethics: An Anthology, ed. Helga Kuhse and Peter Singer (Oxford: Blackwell Publishers, 1999) str. 137–142.

[8]  Vidi i Sveti Jeronim, Pismo 77. i Sveti Ambrozije, De Abraham 1,4.

[9]  Henry Chadwick, The Early Church (London: Penguin, 1993), str. 58−59.

[10] Lacugna, “Chatolic Women as Ministers and Theologians”, 240.

[11] Papa Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Mulieris Dignitatem (O dostojanstvu i pozivu žene prigodom Marijanske godine, 15. kolovoza 1988.), br. 24 i 10.

[12] Joseph kardinal Ratzinger, The Ratzinger Report (San Francisco: Ignatius Press, 1985), str. 94.

[13] Manfred Hauke, Women in the Priesthood: Systematic Analysis in the Light of the Order of Creation and Redemption (San Francisco: Ignatius Press, 1988), str. 334.

[14] Fulton J. Sheen, The Priest is Not His Own (New York, Toronto, London: McGraw – Hill, 1963), str. 2.

[15] Biskup Elden F. Curtiss, kako ga navodi Christopher Kaczor, “Women in the Priesthood: An Ignatian Reconsideration of the Arguments”, Catholic Dossier I., br. 4 (1995): 21–28.

[16] Zainteresiranim čitateljima savjetujem da pročitaju Haukeovu knjigu Women in the Priesthood, o kojoj smo već govorili; također Peter Kreeft and Alice von Hildebrand, Women and the Priesthood (Steumenville: Franciscan University Press, 1994) te Benedict Ashley, Justice in the Church: Gender and Participation (Washington, D.C.: The Catholic University of America Press, 1996).

[17] Katolička biskupska konferencija Sjedinjenih Američkih Država, Catholic Education in the United States at a Glance, (12. siječnja 2012.).

Objavljeno: 12. rujna 2016.
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: