Kolumna Josipa Supića
Novi obrazac ponašanja
»Mišljenje je osjetljiva žica u čovjeka. On ispušta velike krikove kada ga u nju pogode.«
(Joseph de Maistre, Razmatranja o Francuskoj.)
»Kada ih vidim i slušam kako govore o slobodi i vrlini, vjerujem da vidim uvelu kurtizanu koja izigrava djevicu našminkanom stidljivošću.«
(Joseph de Maistre, Tri odlomka o Francuskoj)
Ponavljam posljednji stavak teksta »Obrazac ponašanja« objavljenoga 17. svibnja 2017. na stranici Udruge David:
»Poticajna je misao pisca, novinskoga komentatora i deklariranoga ateiste Ante Tomića u komentaru pod naslovom „Ako mene pitate, Isus je umro na križu baš zbog Adama iz Gradišta kod Županja“ (Jutarnji list, 13. svibnja 2017.). Zaključuje Tomić svoj komentar: »Kad je Isus Krist u Jeruzalemu rekao „Uzmite i jedite ovo je tijelo moje koje će se za vas predati“, ja mislim da je on baš specijalno imao na umu nekoga obespravljenog i poniženog, nekog skromnog. Malenog i žalosnog poput Adama iz Gradišta kod Županje. Zbog Adama iz Gradišta naposljetku je i umro na križu.«
Povod komentaru »Obrazac ponašanja« bio je komentar izazovnoga naslova »Može li suvremeni svijet razumjeti Isusovu žrtvu?« urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića. Miklenićev komentar je, u stilu citirane misli Josepha de Maistra, pogodio u meni »osjetljivu žicu« i izazvao u meni »velike krikove«, krikove koji su našli odjek u mišljenju iz teksta »Obrazac ponašanja«. Ovaj tekst je rezonanca objavljenih »velikih krikova«.
Dva su smjera mišljenja na koja upućuje citirana misao Ante Tomića: jedan od njih vodi izravno Isusu iz Nazareta, dok drugi vodi prema analizi Novoga obrasca ponašanja o kojemu, pod navedenim naslovom, piše glavni urednik Glasa Koncila.
I.
Dakle, tvrdi komentator Miklenić, Bog je poslao Sina da postane čovjek, da bude građanin poput svih drugih ljudi koji nisu povlašten. Iako Božji sin, živio je svoj mali život sve do javnoga nastupa, a svojom božanskom moću koristio se je isključivo da bi pomogao onima koji su u velikim potrebama i nevoljama.
Aristotelu pripisuju izreku: »Drag mi je Platon, ali draža mi je istina«; parafrazirat ću izreku i napisati: istina je važnija od Crkve. Stoljećima Crkva govori o sebi kao jedinoj čuvarici istine; predsjednik Trump izrazom »alternativne činjenice« jednostavnim je i grubim načinom pomogao naći kratak izraz za istinu koju propovijeda Crkva: to je alternativna istina: kao što alternativne činjenice nisu činjenice, tako ni alternativna istina nije istina.
Crkva gradi svoje temelje na Evanđeljima: iz njih crpi svoj legitimitet, svoju logiku, svoje poslanje. Za središnju figuru Evanđelja, Isusa iz Nazareta, komentator Miklenić kaže: «Isus je živio svoj, moglo bi se reći, mali život sve do javnog nastupa.« To je, moglo bi se reći, jedino što donekle odgovara onome do čega su dovela istraživanja povjesničara, filologa i protestantskih teologa. Ta ista istraživanja potvrđuju vjerojatnost da je Isus iz Nazareta razapet na križ: to je bila kazna za najteže prijestupe u Rimu.
Rođen prirodnim putem, odrastao u Galileji, pokrajini koja je, zbog graničnoga položaja prema Siriji, bila pod neposrednim i jakim utjecajem helenizma i, u to vrijeme, veoma popularnog stoicizma. Iz javnoga djelovanja Isusa iz Nazareta, kako nam svjedoče izvori poznati kao Q (od njemačke riječi Quelle, izvor), može se razabrati da Isusu niti na kraju pameti nije bilo osnivati kršćanstvo: bio je i ostao Židov, te da je pokušao biti reformator: pod očitim utjecajem stoicizma želio je razbiti krutost i zatvorenost judaizma. Isusovo učenje o ljubavi prema svim ljudima i o bratstvu svih ljudi, njegov Govor na gori iz Evanđelja (Matej 5) su najčišći izrazi stoičkoga učenja. Sa stanovišta etablirane vjerske i društvene elite Isus je bio heretik, otpadnik, i zbog toga su ga doveli pred Pilata, zbog toga su, optuživši ga za protudržavnu djelatnost, tražili njegovu smrt. Komentator, kanonik Miklenić, preskočio je dobar dio povijesti te, očito, nije primijetio kako je etablirano kršćanstvo, pa i Crkva kojoj pripada, postupalo s hereticima, otpadnicima, šizmaticima, kako je postupilo s Janom Husom, s Giordanom Brunom, Girolamom Savonarolom.
Sve drugo što Miklenić piše o Isusu, o tome da ga je, kao svoga sina poslao Bog, o tome da je slobodno, svjesno i dragovoljno prihvatio mučenje i žrtvu svoga ljudskoga života jer je znao da samo takva žrtva može zaustaviti rast spirale zla koja je prisutna svu ljudsku povijest, te da je Isus svojim životom, mukom, smrću i uskrsnućem ponudio čitavomu čovječanstvu novi obrazac ponašanja, puka je fikcija, imaginacija, mit.
Poznate su priče o bogovima i herojima iz vremena prije kršćanstva; prvi kršćani su te priče proglasili mitovima, dok su vlastiti mit proglasili zbiljom. Mit o Isusu, i nakon dvije tisuće godina uvjeravanja da je priča o Isusu istinita, ostaje mit: mit je postao vjerom, ali i u vjeri ostaje samo mit i, poput ostalih mitova, ne može postati zbiljom. Mit o Isusu iz Nazareta ne zaslužuje ništa više pažnje od drugih mitova, mita o Prometeju, o Sizifu, mita o Orfeju i njegovoj ljubavi Euridiki, mita o Ledi, Herkulu, o Argonautima: ipak, dobio je daleko više, bilo da je riječ o glazbi ili likovnim umjetnostima.
Grupa ljudi, Isusovih sljedbenika, mahom siromašnih i neobrazovanih ribara, koje je Crkva proglasila apostolima, izgubljenih nakon učiteljeve smrti, svojom je imaginacijom učinila Isusa uskrslim: on je bio očekivani Mesija koji će svojim povratkom donijeti Božje kraljevstvo na zemlji: takvo očekivanje odgovara duhu vremena; tada je to bilo sasvim normalno. Ipak, ti prvi kršćani, i nisu bili drugo nego židovska sekta. Raspala se sekta nakon što su Rimljani razorili Jeruzalem i Hram: ostao je od nje pokret judeo-kršćana poznat kao Ebioniti, koji su smatrali Isusa iz Nazareta Mesijom, u skladu sa židovskim Zakonom odbacivali njegovo božanstvo i strogo slijedili židovski zakon i obrede. Isusov brat Jakov bio im je uzor i vođa. Odbacivali su Pavla iz Tarza, sv. Pavla, kao odmetnika od židovskoga zakona. Pavao iz Tarza, samoproglašeni apostol, je zapravo osnivač kršćanstva: Isus iz Nazareta s tim kršćanstvom nema ništa, osim što je njegovo izmišljeno uskrsnuće poslužilo Pavlu kao predložak da razvije vjeru koju upravo i nazivamo kršćanskom i kojoj je u osnovi mit o uskrsnuću. Tom se vjerom Isus iz Nazareta divinizira, proglašava božjim sinom, Bogom.
Postoje jake indicije i osnovani razlozi za gledište da je Pavao iz Tarza djelovao u dosluhu s vlastima: zadatak je bio neutralizirati vječno nemirne Židove, primiriti ih. Kršćanstvo kakvo poznajemo nije Isusovo: ono je Pavlovo djelo.
Divinaciju vođa od strane sljedbe poznamo, zar ne? Vlastitim iskustvom možemo potvrditi sličnu, gotovo identičnu pojavu: iako su im pridavali magičnu, gotovo transcendentnu moć, sljedbe vođa u zatvorenim misaonim i životnim sustavim našega vremena ipak nisu prešle granicu razuma, nisu svoje vođe proglašavale bogovima, iako su bili moćniji od svih bogova, pa i onoga iz judeo-kršćanske mitologije: ostali su samo Duce Mussolini, Führer Hitler, Drugovi Staljin i Tito, Predsjednik Tuđman, dok bi u vremenu od prije dvije tisuće godina oni bez teškoća, kao vladari, bili proglašeni bogovima.
II.
Može se očekivati da je pisana riječ, pa makar ona bila objavljena u vjerskom glasniku kao što je Glas Koncila, osobito ako ima oblik komentara, prošla misaoni proces, da je zrela, utemeljena i logična. Takva riječ ne bi trebala naličiti na nevezano kavansko ćaskanje, ili, ako govorimo o vjerskomu glasilu, na propovijed pred neobrazovanom pastvom.
Komentar kanonika i novinara Ivana Miklenića o tome kako Isus uvodi novi obrazac ponašanja zapravo je samo jedan od dokaza kako su uzaludna i besmislena nastojanja crkvenih učitelja da pokažu kako nema sukoba vjere i razuma:
»Isus je slobodno, svjesno i dragovoljno prihvatio mučenje i žrtvu svoga ljudskoga života jer je znao da samo takva žrtva može zaustaviti rast spirale zla koja je prisutna svu ljudsku povijest. Upravo Isus, ne samo nedužan, nego baš najbolji čovjek koji je ikada kročio zemaljskom kuglom, prihvatio je svoju likvidaciju da bi omogućio svima oslobođenje od »klasičnoga« obrasca ponašanja i moćnih i podčinjenih, da bi svima omogućio novi život.«
Imaju li ikakvog smisla citirane riječi? Imaju li ikakvog pokrića u logici? Kome su upućene? Nameće se dojam da su riječi izgovorene u propovijedi na ranoj jutarnjoj misi ljudima još bunovnima od sna; ipak, napisane su i objavljene u listu koji želi uvjeriti čitatelje da je ozbiljno, analitičko glasilo.
Nastavlja komentator s tvrdnjom: »Isus je sili suprotstavio svoju osobnu dragovoljnu žrtvu, ljudskoj mržnji suprotstavio je svoju bogočovječansku ljubav, te je tako otkrio što je nova paradigma ponašanja koju je Bog po njemu neiskorjenjivo unio u ljudsku zajednicu.« Izvrsno, Isus je otkrio novu paradigmu ponašanja, on je upravo zbog otkrića te paradigme »slobodno, svjesno i dragovoljno prihvatio mučenje i žrtvu svoga ljudskoga života jer je znao da samo takva žrtva može zaustaviti rast spirale zla koja je prisutna svu ljudsku povijest«.
Gdje je nestala ta nova paradigma ponašanja? Spirala zla, o kojoj komentator Miklenić kaže da je prisutna svu ljudsku povijest, prisutna je i danas. Isusova je smrt vjerojatna, ali njegovoga mitskoga žrtvovanja u namjeri ukidanja spirale zla nije bilo. U spirali zla, često i na poticajnoj strani, živo je sudjelovala i organizacija, koju je, kako vjeruju kršćani, osnovao Isus i u kojoj djeluje kanonik i novinar Ivan Miklenić. Farsično je ono što piše gospodin Miklenić u posljednjoj rečenici komentara retorički nazvanoga »Može li suvremeni svijet razumjeti Isusovu žrtvu?«.
»Što bude u stvarnosti suvremenoga čovječanstva više živio novi Isusov obrazac ponašanja, to će biti više mira, sklada, solidarnosti, slobode, zadovoljstva, sreće i ljubavi.«
Crkva traži novi obrazac ponašanja u suvremenom društvu: želi ga naći, utvrditi, dati mu legitimitet i nametnuti ga! Ona koja je stoljećima nametala društvu vlastitu paradigmu, vlastiti obrazac ponašanja, koja se stoljećima nije brinula o slobodi, miru, zadovoljstvu i dostojanstvu čovjeka, koja je, sijući strah i prijeteći paklom, vladala nad svojom pastvom, danas, nakon uspješnoga prodora i pobjede slobode i dostojanstva čovjeka, lišena utjecaja i vlasti, osjeća se odbačenom. Puna dva stoljeća Crkva ne traži samo paradigmu za novi obrazac ponašanja: traži i svoje mjesto u društvu. Zato je papa Wojtyla pokretom reevangelizacije organizirao vjernike laike kao militantnu avangardu ne samo u traženju mjesta u društvu već i u nametanju crkvenog učenja društvu; zato je kardinal Ratzinger napisao mobilizacijsku Doktrinalnu notu, tekst, koji ne samo što je uvredljiv za ljude koji cijene vlastitu slobodu i vlastito dostojanstvo, već je izravni izazov suverenitetu suvremenih demokratskih država.
III.
Ni danas, iako su od tada puna dva stoljeća prošla, Crkva se nije oporavila od šoka što ga je doživjela s Francuskom revolucijom: srušeni su sami temelji njezina djelovanja. Držanje svih papa u devetnaestom stoljeću i djelovalo je kao da se natječu u bunilu: bilo je potpuno na tragu mišljenja suvremenika Revolucije Josepha de Maistra (1753.-1821.), neprijatelja prosvjetiteljstva, apologa rigidnoga i ortodoksnoga katolicizma, koji je tvrdio da je otpadanje od vjere osnovni razlog Revolucije, da je hereza najteži zločin, da je inkvizicija suzbijajući herezu stvorila stabilno i uređeno društvo, koji je tvrdio da je idealna država ona u kojoj je zadaća sudova održavanje ortodoksije vjere: povratak vjeri te savez prijestolja i oltara bio je, po mišljenju de Maistra, jedini put prema obnovi i uspostavi reda u svijetu. Papa bi, zbog svoje nepogrešivosti, trebao biti taj koji će nadzirati i ispravljati pogreške suverenih vladara: papina suverenost je iznad svakog drugog suvereniteta.
S pravom je veliki zagovornik slobode, filozof i povjesničar ideja, naš suvremenik Isaiah Berlin (1909.-1997.) u eseju FreedomandIts Betroyal naveo de Maistra kao jednoga od šest glavnih neprijatelja slobode među većim misliocima prosvjetiteljstva. Berlin je smatrao da su djela Josepha de Maistra „posljednji očajni napori feudalizma iz tamnih vremena u protivljenju maršu progresa“, dok je francuski pisac i književni kritičar Émile Faguet (1847.-1916.) za de Maistra napisao da je „bijesni apsolutist, furiozni teokrat, nepomirljiv legitimist, apostol nakaznoga trojstva sastavljenoga od pape, kralja i krvnika, uvijek i svagdje šampion najužega i najnefleksibilnijega dogmatizma, mračna figura iz srednjega vijeka, dijelom učeni doktor, dijelom inkvizitor, dijelom krvnik.“
Ideja Josepha de Maistra poticale su ponašanje glavara Crkve tijekom devetnaestoga stoljeća: zorno se to vidi u načinu vladanja pape Grgura XVI. (1831.-1846.) Papinskom državom; zorno se to vidi u djelovanju pape Pija IX: (1846.-1878.), u njegovoj enciklici Quanta cura, u Sillabusu grešaka, u napadu na liberalizam, modernizam, moralni relativizam, sekularnost i političku emancipaciju Europe od tradicionalnih katoličkih monarhija. Treba naglasiti da je Prvi vatikanski koncil (1869.-1870.) na zahtjev pape Pija IX. i pod očitim utjecajem ideja Josepha de Maistra donio kanon o papinoj nepogrešivosti u stvarima Crkve i vjere.
To, tradicionalno učenje Crkve, jasno i doslovno izraženo u idejama Josepha de Maistra, čini paradigmu u kojoj kanonik, urednik i komentator Glasa Koncila priziva Novi obrazac ponašanja.
Obrisi Novoga obrasca ponašanja vide se u ponašanju Crkve i njezinih predstavnika u Hrvatskoj, u njezinu savezu sa primitivnim nacionalističkim bukačima, u izjednačavanju ateizma i korupcije od strane nadbiskupa i kardinala Bozanića, u stalnom poticanju na mržnju prema različitima od strane biskupa Košića i Pozaića, u otvaranju stranica Glasa Koncila gledištima koja negiraju ustaške zločine, u protivljenju Crkve reformi školstva, u organiziranju marševa poput onoga benigno nazvanog Hod za život, čiji sudionici nisu imali srama poručiti uglednomu sociologu i publicisti Bruni Šimleši: »Dabogda crk’o, Sotono, prokleti ubojico, gorjet ćeš u paklu, kao i tvoja djeca…« (prema Jutarnjem listu 26. svibnja 2017.), u najavi župnika u selu Hrvace da će otići „zbog pobjede sotone u njegovu mjestu“ (Sotona je pobijedio u izboru za općinskoga načelnika, Jutarnji list 28. svibnja 2017.).Treba li zaista posebno naglasiti agresivno ponašanje organizacija koje su pod neposrednim utjecajem, pa i patronatom Crkve, i tiho djelovanje organizacije Opus Dei i njezinih članova.
Isključuje li vjera ljudska prava 