Izgredi ljudi bili su različiti. Narodi staroga, grješnog svijeta divljali su sve više. Kao u Noino doba ženili su se i udavali. Žderali su i pili žestoka pića.

Priredio: Aris Kostadinov

Ulomak iz knjige: Ovo je Moja riječ

4. Jer o tome je zapisano: oni će pustinjom hodati četrdeset i devet godina dok se ne očiste svojih požuda, prije nego se nastane u Zemlji spokojstva, da, oni će hodati sedam puta sedam godina jer nisu prepoznali Moje putove niti su slijedili Moje zapovijedi. (Pogl. 31, 4)

Ja, Krist, objašnjavam, ispravljam

i produbljujem riječ:

Mojsije je primio nalog od Boga da porobljene Izraelce iz Egipta odvede u Obećanu zemlju, u zemlju njihovih očeva.

Velik dio naroda kojeg je Bog povjerio Mojsiju bio je tvrdokoran. Zato je Mojsije činio narodu neke ustupke da bi time poneke preko njihove tvrdokornosti doveo do spoznaje i do unutarnje zrelosti. Naročito ih je poučavao da ti ustupci nisu Božji zakoni već samo pomoć da preko samospoznaje pronađu put do zapovijedi.

Neki su pronašli zapovijedi i slijedili ih; drugi su ostali vjerni zapovijedima, poput Mojsija i Arona; no mnogi iz naroda izraelskog, usprkos boljem znanju, griješili su i dalje. Nastavili su jesti meso, pili opojna pića i zadovoljavati svoje požude i strasti. Mnogi su ostali vjerni svojim idolima i držali su se čvrsto egipatskih običaja. Putujući, narod je tako ostao dugo vremena gomila ljudi bez unutarnjeg jedinstva.

Što čovjek sije, to će i žeti. To se obistinilo i Izraelcima: na tisuće ih je pomrlo u pustinji na putu u takozvanu Obećanu zemlju. Njihove su duše otišle sa Zemlje. Mnoge od njih prepoznale su u carstvu duša svoje krivo ponašanje, pokajale se i vratile slobodnije i svjetlije u novu zemaljsku odjeću; jer su se Izraelci na putu u Obećanu zemlju plodili i rađali. Na taj se način narod razmnožavao i regenerirao. U mijeni rađanja i umiranja sve je više Izraelaca prihvaćalo jednog Boga i profinilo svoje običaje. Nakon sedam puta sedam godina od prve generacije malo ih je ostalo u zemaljskoj odjeći i došlo u zemlju koja im je bila namijenjena.

U tih četrdeset devet godina Mojsije, prorok, morao je nezamislivo mnogo pretrpjeti. On je patio zbog naroda. On je molio za narod; borio se s Bogom za milost prema narodu i stalno molio Boga da mu smije činiti ustupke. Narod je vidio Mojsija ali na koncu nije prepoznao i pojmio tko je u Mojsiju bio s njima. Mojsije je donio Deset zapovijedi i poučavao narod kako ih treba ispunjavati. Ali mnogi ga nisu razumjeli. Mnogi su molili i griješili istovremeno. Mnogi su govorili o Božjim zapovijedima a nisu ih se držali. Mnogi su optuživali Mojsija za njegovo vodstvo, nazivali su ga lažnim prorokom i tvrdokornim mudracom jer im nije pružao sve što su očekivali od njega. Mnogi su iz istog razloga optuživali Boga, ali su ipak ostajali u krdu i stalno trovali srca ostalih Izraelaca. Mnogi su Izraelci zadržali svoje zlatno tele. Najzad su kao duše morali spoznati da su se bili suprotstavili Bogu i Mojsiju. Pokajali su se – i ponovno došli u tijelo među djecu Izraela te sudjelovali u pohodu, kao dojenčad, potom kao mladi i stariji. Kad su Izraelci došli u tobožnju Obećanu zemlju mnogi se više nisu mogli sjetiti odlaska iz Egipta.

Ja, Krist, vladar Kraljevstva mira, govorim sada ljudima Novog doba, koji će čitati Moju riječ i razmišljati o Božjem narodu, koji se danas [1989.] ponovo izvodi iz svojega ropstva u Novo doba, u Doba Krista.

U Mojsijevo doba Izraelci ne samo da su bili egipatski robovi nego su bili zarobljeni i u svojem mišljenju. Poput Izraelaca i ostali su narodi bili zarobljeni u svojem mišljenju. Ljudi su mislili samo na sebe, grabili za sebe i bili u svađi s bližnjim.

Ljudi su se oružjem borili protiv ljudi; bili su neprijatelji jedni drugima, a ne braća. Narod se borio protiv naroda. Mnogi su se međusobno borili i protivnim mislima. Međusobno su se ograđivali mržnjom, neprijateljstvom i svađom stvarajući si pravne poretke koje su usvajali kao svoje zakone. Ograđivali su se u „moje“ i „tvoje“ i time polagali pravo na vlasništvo za pojedinca i za svoj narod. Stoga su povlačili zemaljske granice i kontrolirali one koji su ih htjeli prijeći. Tako je jedan bio protiv drugoga. Tko nije poštovao pravo, zakon zemlje, tko je drukčije mislio ili htio drukčije živjeti, bivao je kažnjen prema svojem prijestupu – oduzimanjem imovine ili slobode, ili čak smrću.

Izgredi ljudi bili su različiti. Narodi staroga, grješnog svijeta divljali su sve više. Kao u Noino doba ženili su se i udavali. Žderali su i pili žestoka pića. Ubijali su životinje i jeli ih. Oskvrnjivali su biljno i životinjsko carstvo. To se nastavilo po čitavoj Zemlji i nakon Mojeg hoda po Zemlji.

Na prijelazu iz grješnog u Novo doba [1989.] manipulirali su biljkama, životinjama i ljudima i na njima vršili genetičke pokuse. Stvarali su djecu iz takozvane retorte. Oni su uništavali prirodu nuklearnim pokusima i podizali nuklearne reaktore da bi dobivali energiju. Onečistili su rijeke, jezera i mora kemijskim tvarima i izazvali pomor u velikom dijelu voda.

U svim narodima mnogi su ljudi zaboravili Božje postojanje. Njihov bog je bilo koristoljublje. Računali su godine života jer su zemaljski opstanak smatrali jedinom mogućnošću života. Zato su radili samo za svoju korist i išli u pljačku da što brže i što više prisvoje, da bi mogli živjeti onako kako im se činilo ugodnim; jer su to smatrali srećom. Imali su svoje idole iako su se molili samo jednom Bogu. Njihovi idoli bili su novac i imanje, ugled i ljudi na višem položaju. Ono što se u razvoju čovječanstva potom odvijalo kroz duga razdoblja imalo je posve slične pojavne oblike kao život u narodu Izraela u Mojsijevo doba.

Pod Mojsijevim vodstvom Izraelci su stigli do prve stanice Obećane zemlje. Od Mojsijeva doba nastavio se pohod ljudi u Obećanu zemlju. Generacije za generacijama propješačile su „pustinju svijet“, to jest svoju vlastitu ljudsku močvaru. Unatoč svemu tome sve se više ljudi budilo za duhovnost i tako prerastalo močvaru svojega vlastitog ja.

Nakon Mojsijeva i nakon Mojega zemaljskog opstanka Bog, Svemogući, slao je uvijek iznova proroke, prosvijetljene muževe i žene. Svi su oni čovječanstvu navješćivali i podsjećali ga na Kraljevstvo Božje. Oni su poučavali put u nutrinu i tumačili zapovijedi Gospodina jezikom dotičnog vremena.

Mnogi od tih koji su opominjali i naviještali pripremali su put na Zemlju i djelomičnoj zraci božanske Mudrosti – Božjoj izaslanici koja je djelovala u moćnom obratu vremena [1989.] i imala sličan nalog kao onda Mojsije i Ja kao Isusu iz Nazareta.

Ja, Krist, i kerub božanske Mudrosti objavili smo preko utjelovljenoga ženskog principa božanske Mudrosti vječne zakone i okupili Božji narod, da bismo ga vodili u nutrinu, u Kraljevstvo Božje koje je u nutrini u svakom čovjeku.

Opet je bilo kao u Mojsijevo doba. Oni koji su dopustili da ih Bog dodirne i koji su – odgovarajuće svojoj svijesti – mogli razumjeti Božju riječ i Moje, Kristovo, vodstvo trudili su se – samo riječima – ići Božjim putovima. Ali u trenutku kad su trebali početi raditi na sebi samima, da bi ispunili to što sam im zapovjedio – da se pokaju, da oproste , da mole za oprost i da više ne čine iste pogreške i grijehe – mnogi su postali tvrdokorni; jer nisu htjeli uvidjeti svoje greške i slabosti niti ih očistiti. Htjeli su samo slušati riječ Božju i raspravljati o tome što su čuli, ali ipak ostati onakvi kakvi su bili. Lakomili su se na posjed i vlasništvo a novac i imanje pretpostavljali su Božjem obilju. Slično kao djeca Izraela sumnjali su u Božju riječ i Božju su proročicu izvrgavali ruglu.

Sljedeća grupa ljudi htjela je zadržati ono nisko, ljudsko i živjeti po njemu i istovremeno stremiti k najvišem. Međutim, čovjek ne može služiti dvama gospodarima, Mamonu i Bogu. Na taj su način nastajale velike teškoće i nesuglasja.

Drugi su ljudi pak svoje protivne misli pokrivali licemjernim riječima hineći duhovnost. Opet drugi govorili su o Kristovoj sljedbi, a djelovali su suprotno progoneći istinske sljedbenike.

Ipak, iz te šarene mješavine ljudskog ja, pretvorica, lažljivaca, klevetnika, sumnjičavaca i licemjera iskristalizirao se narod Božji:

Sinovi i kćeri Božji stupali su svjesno u Kristovu sljedbu. Bili su pretežno iz Davidova roda koji je postao Davidova jezgra Kraljevstva mira. Njihov nalog u djelu Spasenja da djeluju sa Mnom, Kristom, bivao je u njima sve konkretniji i aktivirao ih je.

Zajedno sa svojom sestrom, Božjom proročicom i izaslanicom okupljali su druge sinove i kćeri Božje iz Davidova roda i iz drugih rodova.

Prema Mojim uputama oni su osnovali – kao što je već objavljeno – Unutarnje duhovne=Kristove crkve: okupljališta za sve ljude koji traže. Oni su poučavali o putu k srcu Božjem, koji je po Mojem nalogu objavio kerub božanske Mudrosti – od ljudi nazvan brat Emanuel. Da bi mogli ispunjavati Božje zakone na svim područjima života, oni su osnovali zanatska poduzeća i stekli seoska gospodarstva. Osnovali su dječje vrtiće, kuće Oca i Majke, škole, klinike i domove za starije ljude. Počeli su dakle s gradnjom svega onoga što će ljudi Novog doba trebati u Novom dobu. Sve zasnovane i nastale aktivnosti za Kraljevstvo Božje oni su stavili u zakon Božji koji glasi: Moli i radi i čuvaj mir sa svojim bližnjim.

Preko njih sam osnovao Prazajednicu Novi Jeruzalem, koja je postala Zavjetna zajednica i središnje svjetlo za sve daljnje prazajednice u Univerzalnom životu i u nastajućem Kraljevstvu mira Isusa Krista.

Usred tog vremena preokreta i prijeloma stajala je Božja proročica i izaslanica. Jedni su je ljudi ljubili i poštovali, a drugi prezirali, sumnjičili, klevetali i ismijavali. Kao u Moje vrijeme kao Isus iz Nazareta, farizeji i pismoznanci ponovo su huškali narod protiv Mene, Univerzalnog Duha, da bi Me ušutkali. Uzalud! Oni su prošli – i uskoro je nastalo Novo doba, Kraljevstvo mira Isusa Krista.

Važno je ovo zapamtiti: Moj instrument, utjelovljena djelomična zraka božanske Mudrosti i mnogi sinovi i kćeri Božje iz roda Davidova i iz ostalih rodova koji su se okupili oko središnjeg svjetla, Mene, Krista u Bogu, Mojem Ocu, u Zavjetnoj zajednici Novi Jeruzalem oduprli su se zavođenju i napadima sotonskoga. S mnogim pravednim muževima i ženama, usred postupnog raspada grješnog svijeta, počeli su osnivati Božji narod koji je kroz generacije postao snažan očišćeni narod u Kristu.

Dogodilo se kao u Mojsijevo doba: duše su odlagale svoja zemaljska tijela i ponovo ulazila u novorođena tijela. Generacije su prolazile, a na Zemlju su dolazile nove, svjetlije generacije. Iz njih je postupno nastao očišćeni Božji narod i Kraljevstvo mira Isusa Krista. Nastajući Božji narod plodio se i rađao djecu u koju su ponovo dolazile duše koje su već u prvim i daljnjim generacijama bile napravile izvjesne korake na putu u nutrinu.

Tako je kroz smjene generacija postalo Kraljevstvo mira Isusa Krista, Kraljevstvo Božje na očišćenoj, svjetlijoj Zemlji, na kojoj živite. Demonsko je svezano. U srca i iz srca blaženih zrači nesebična ljubav. Mir i radost vladaju među njima.