Isključuje li vjera ljudska prava

Početna stranica » Analize i stručne analize » MUKE PO DON IVANU MIKLENIĆU

MUKE PO DON IVANU MIKLENIĆU

Kolumna Josipa Supića

Incidenti i otkriće istine

imagesU izvještaju sa utakmice Hajduk– Rijeka 11. ožujka 2017. u Splitu, Jutarnji list donosi:

»U samoj završnici jedan je huligan utrčao u teren i krenuo za sucem, a fascinantno je da gotovo nekoliko minuta zaštitari najprije uopće nisu došli do njega, a potom ga nitko nije udaljio s terena!?«

Nekoliko dana nakon utakmice Jutarnji list donosi: »ČETVORICA torcidaša privedena su danas u Splitu zbog kaznenog djela javnog poticanja na mržnju. Radi se o mladićima u dobi od 24 do 30 godina.

Policija je, naime, pregledom snimki HTV-a i nadzornih kamera s poljudskog stadiona detektirala osobe koje su s megafonima vodile navijanje sa sjevera tijekom utakmice Hajduka i Rijeke kada se s tribina orilo: “Ubij Srbina.”

Policija ih je osumnjičila i za još nekoliko uzvika neprimjerenog sadržaja, poput “Za dom spremni” i “Srbe na vrbe”. Vikalo se još i “Šugava Rijeko puna si Srba, ne brini Rijeko, ima još vrba.”«

I

Naglašeno velikim slovima u naslovu (font: Arial 31!), retorički, uz zapomaganje ali i sa prijetnjom, pita glavni urednik Glasa koncila, velečasni Ivan Miklenić, u uvodniku izdanja od 20. ožujka 2017. :

»Zašto se ne otkriva puna istina o incidentima, zašto hrvatska vlast ne štiti Hrvatsku?«.

Utvrdivši: »Hrvatska je javnost još jednom suočena s nemilim incidentima koji su se dogodili na tzv. jadranskom derbiju, prvenstvenoj nogometnoj utakmici između »Hajduka« i »Rijeke« u subotu 11. ožujka«, glavni urednik naređujući zaključuje, kako se ta javnost »ne smije niti može pomiriti s još jednim više ili manje svjesno režiranim propustom«. Na tvrdnju i zaključak glavni urednik nastavlja i dovršava: »Incidenti u kojima se najgrublje vrijeđa određeni narod, u splitskom slučaju srpski narod, apsolutno su neprihvatljivi i nedopustivi za svaku imalo čovječnu ljudsku osobu, za baš svakoga hrvatskoga građanina koji njeguje makar minimum lojalnosti prema državi u kojoj živi – prema Hrvatskoj.«. Slijedi krucijalno pitanje: »Kako se i zašto onda ipak takvi incidenti događaju?«.

Uz događanja na utakmici Hajduk-Rijeka don Miklenić povezuje (1) slučaj s kukastim križem, također na Poljudu, (2) slučaj u klubu Super Super i, na kraju, (3) morbidni grafit ljudi obješenih na grane drveta pod kojim piše »srpsko obiteljsko stablo« na autobusnoj postaji u Vukovaru. Uz napomenu kako hrvatske odgovarajuće službe redovito pokazuju visoki stupanj sposobnosti i spremnosti u sprječavanju i otkrivanju štetnih pojava, te kako, s druge strane, nema rezultata istrage u slučajevima navedenima pod 1, 2 i 3, Miklenić posebno upozorava na slučaj sa klubom Super Super: tom je slučaju, kaže, bila posvećena velika pozornost, »osudila ga je vlada a medijski je odjeknuo daleko po svijetu ocrtavajući Hrvatsku kao netolerantnu zemlju«. »Premda je prošlo puno vremena«, nastavlja Miklenić, »hrvatska javnost nije doznala tko je to počinio ni s kakvim motivima.«.

»Je li to slučajno?« pita naš urednik, »Jesu li istražitelji tako nesposobni ili netko, opet vrlo moćan, ne želi bilo da se razotkrije prava istina, bilo da hrvatska javnost dozna pravu istinu što se stvarno dogodilo. Smije li ozbiljna državna vlast tako strašno zakazivati u zaštiti Hrvatske i njezina ugleda?«.

Naglašava urednik da »nije tajna da u Hrvatskoj i izvan nje postoje političke i ideološke snage koje se ne mire s Hrvatskom, koje ne žele dobro hrvatskomu narodu i koje su spremne iskoristiti baš svaku priliku da kompromitiraju Hrvate i Hrvatsku.

Te snage motiviraju, plaćaju i šalju provokatore; ne samo to: tim snagama, iznimno moćnima, stalo je da rezultata istrage o počiniteljima i organizatorima ne bude, »pa je više nego očito da su to neprijatelj Hrvatske, a hrvatska vlast nije spremna Hrvatsku zaštititi«.

II.

Minucioznom analizom velečasni Miklenić otkriva kako neprijatelji Hrvatske, koristeći baš svaku priliku, plaćaju i šalju provokatore da kompromitiraju Hrvatsku. Ne znamo koji su, ili ne otkrivamo im imena: znamo samo da su veoma moćni. Sada, nakon detaljne analize vrloga analitičara društvenih pojava i povijesti, znamo da su neprijatelji Hrvatske platili i poslali provokatore da osramote Hrvatsku, te da, što vatrom, što eksplozivom, sruše u centru grada Gospića 200 kuća; da su u dana 27. kolovoza i 28. rujna 1995. poslali i platili provokatore u uniformama Hrvatske vojske sa zadatkom da, u sjevernoj Dalmaciji, iz vatrenoga oružja ubiju 16 staraca srpske nacionalnosti; znamo i to da su, kako bi što više osramotili Hrvatsku, vojnim stražarima zatvora u Lori naredili da muče zarobljenike.

Neprijatelji Hrvatske motivirali su, platili i poslali provokatore razbiti ploču sa ćirilskim napisom u Vukovaru čime su višestruko osramotili Hrvatsku; organizirali su šatoraše na Savskoj ulici u Zagrebu da iskazuju mržnju prema legalno izabranoj vlasti; organizirali su rulju, poslavši joj na čelo podpredsjednika Sabora, da maršira Zagrebom i dođe sa neprimjerenim povicima pred dom istaknute javne djelatnice; na Trgu bana Jelačića u Zagrebu organizirali su sramotnu skupinu crnokošuljaša i tako u nedogled, do opisanih slučajeva što su se zbili u posljednje vrijeme u Splitu, Zagrebu i Vukovaru.

Evo, nakon briljantne analize možemo odahnuti: znamo sve!

III.

Smatra li don Miklenić baš sve čitatelje Glasa koncila maloumnima? Doduše, dio njih, možda čak i veći dio, prihvatit će ocijene koje on donosi o korijenima sramotnih pojava na nogometnim stadionima i općenito u javnosti: dio čitatelja je, van svake sumnje, zarobljen ideologijom i teorijom zavjere što ih zastupa, propovijeda i nameće Glavni urednik. Ali istina, ona istina koju njegova ideologija potiskuje, nameće se, probija se i otkriva željnima istinske spoznaje: vodi ih do korijena nemilih, ružnih i sramotnih pojava u Hrvatskoj, do korijena koji sežu u prošlost puna 33 stoljeća udaljenu, u vrijeme egipatskog Faraona Amenhotepa IV., poznatoga pod imenom Eknaton, u vrijeme začetka monoteizma. Treba li posebno istaknuti da je Eknatonov monoteizam preko Mojsija i Biblije, uz dodatak istočnjačkog misticizma, postao temeljnom odrednicom kršćanstva? Monoteizam je, kao što znamo, na svijet donio isključivost i netrpeljivost, nasilje i mržnju, donio je svoju istinu i pojam grijeha: sve, dobro nam poznata svojstva kršćanstva. Postavši državnom ideologijom Rimskoga carstva, nametnuvši se društvu i proglasivši se jedinim nositeljem i zaštitnikom istine, kršćanstvo je, u sprezi sa monarhijskim sustavom vlasti, stoljećima određivalo načine ponašanja ljudi, sadržaj društvenih odnosa i određivalo smjer kretanja društva.

Nakon podjele kršćanstva na ono zapadno, katoličko i ono istočno, pravoslavno, svaka je od dvije grane jedna prema drugoj iskazivala osnovne odlike: isključivost, nesnošljivost i mržnju.

Suvremeni monoteizmi, totalitarne ideologije i nacionalizam, iznikli i odnjegovani u krilu kršćanstva, razvili su se po uzoru na njega i rese ih također isključivost, netolerancija, nasilje i mržnja i, naravno, vlastita istina.

IV.

Kada su, što ispred Turaka, što s njima, na područje katoličke Hrvatske stigli s juga pravoslavni Vlasi, doduše kršćani ali otpadnici od kršćanstva utjelovljenog u Katoličko Crkvi, onoj koja se smatra jedinom, istinskom i pravom Crkvom, hrvatsko društvo ih nije prihvatilo. Uključeni u obranu Hrvatske na svim njezinim granicama, oni su ostali građani drugoga reda: Katolička ih je Crkva smatrala tuđincima; „Katoličko ih je svećenstvo u Hrvatskoj stalo identificirati sa Srbima (Rašanima). Organizacijom srpske crkve u Hrvatskoj i Slavoniji raširilo se poslije srpsko narodno ime i među samim Vlasima.“ (Vj. Klaić, Povijest Hrvata.., Zagreb 1973.).

U vrijeme dolasku na područje današnje Hrvatske Vlasi nisu bili Srbi u etničkom smislu; Vuk Karadžić je zabilježio razgovor što ga je u sjevernoj Dalmaciji vodio sa jednim starcem Vlahom koji je jezgrovito rekao: »Mi smo Vlasi srpske vjere.«. Pripadnost Vlaha Pravoslavnoj Crkvi učinila ih je Srbima: Pravoslavna Crkva je proglasila Srbima sve pravoslavce pod jurisdikcijom Pećke (Srpske) patrijaršije; Katolička je Crkva, s druge strane, zauzela stav da samo katolik može biti Hrvat: tako su se, u vrijeme formiranja nacija polovicom devetnaestoga stoljeća, u Hrvatskoj porodile dvije nacije koje je, svaku za sebe, odredila pripadnost različitim kršćanskim Crkvama. Vjerska pripadnost postala je odrednicom nacionalnoga identiteta: Crkve su se splele s hrvatskim odnosno srpskim nacionalizmom: dva nacionalizma operacionalizirana su u međusobnim obračunima starih neprijatelja, šizmatika i nevjernih Latina: vjerski je sukob dobio suvremeniji izraz, postao je međunacionalni sukob, sukob hrvatskoga i srpskoga nacionalizma.

V.

Zarobljenik ideologije, uvodničar Glasa koncila Ivan Miklenić, u stilu pričanja za kavanskim stolom, povezujući incidente na stadionima i slične pojave sa političkim i ideološkim snagama koje ne vole Hrvatsku, koje ne žele dobro hrvatskom narodu, zamagljuje pitanje netrpeljivosti i mržnje u Hrvatskoj.

Kada je već pokušao naći izvorište zla i sramote, nije se trebao gubiti u magli neznanja i nagađanja: mnoga bi poticajna središta za djelovanje onih što ih naziva provokatorima našao u sebi bliskoj ali i nešto daljoj okolini: među klericima i onima koji to nisu ali su im vjerni slušatelji: ti se uporno, riječju i djelom, brinu poticati „provokatore“ koji i nisu drugo nego slijepi izvršioci zla. Ne, ne rade to u službi zlih mrzitelja hrvatskoga naroda te za to od njih plaćeni: to rade jer su na nesnošljivost, pa i mržnju, protiv onoga drugoga, različitoga, protiv Srbina, protiv Židova, protiv ateista i slobodnih mislilaca, protiv gay populacije potaknuti od onih koji propovijedaju ljubav a siju mržnju, od samozvanih zaštitnika morala, onih koji u ime vlastite istine nameću stoljećima stara gledišta, onih koji svoju nesigurnost nadoknađuju busanjem u junačka prsa i onih koji stoljećima imaju neraščišćene račune sa susjedima zbog puke činjenice što su različiti.

Je li se ikada analitički duh uvodničara Miklenića pitao kave učinke na mlade ljude, ljude skromna obrazovanja, imaju propovijedi nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića, biskupa Vlade Košića ili biskupa Valentina Pozaića, da ne spominjem biskupe Bogovića i Jezerinca? Kako su crkveni prvaci u Hrvatskoj ocijenili osnivanje Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i razbijanje ploča s ćiriličkim napisom, legitimno postavljenih na temelju Ustava i zakona? Uzeli su javno u zaštitu, u propovijedima održanima u Crkvama, prekršitelje, razbijače ploča. Što je razbijanje tih ploča bilo nego sramoćenje Hrvatske kao netolerantne zemlje? Je li, možda, samozvani Stožer bio izvršilac naloga neprijatelja Hrvatske i osramotio je po njihovoj uputi?

Kako je na masu moglo djelovati kada je biskup Košić ljubio ruku osuđenomu ratnom zločincu Kordiću na aerodromu u Zagrebu, dok je gomila okupljenih vikala „Za dom spremni!“ i uz povike „Ubij ga, ubij ga!“ premlatila čovjeka koji se je usprotivio takvom veličanju ratnoga zločinca. Je li biskup Košić i gomila oko njega djelovao u službi onih koji mrze Hrvatsku? Prije bi trebalo reći kako biskup Košić mrzi Hrvatsku jer joj nanosi sramotu. Za biskupa Košića zločinac Kordić nevino je osuđen „poput Isusa Krista“; očito je dovoljno biskupu to što je Kordić deklarirani Hrvat i to ga čini nevinim. Nije li i takav biskupova stav sramoćenje Hrvatske?

Kada nadbiskup i kardinal javno kaže da je ateizam grijeh ponavlja stav Crkve; stav Crkve nije da ateizam treba izjednačiti s korupcijom što javno kaže visoki crkveni dostojanstvenik. Misli li uvodničar Miklenić o tome kakvo neraspoloženje prema ateistima može kod dobroćudnih ljudi izazvati takav stav nadbiskupa i kardinala. Da nije, možda, i njegova preuzvišenost korumpirana i plaćena da sramoti Hrvatsku?

Što reći o šatorašima u Savskoj cesti u Zagrebu? Što reći o rulji što ju je vodio podpredsjednik Sabora do stana cijenjene javne djelatnice zbog toga jer spada među one koje treba mrziti?

Jesu li šatorašima iz Savske ulice i rulji iz povorke kojoj je na čelu bio podpredsjednik Sabora dirigirali oni koji ne vole Hrvatsku? Čini se da su u oba dva slučaja sudjelovali oni koji pucaju od količine hrvatstva i pogrešne velike ljubavi prema Hrvatskoj.

U Zagrebu 1. travnja 2017.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: