KRIPTE, KRIŽEVI OBILJEŽJA TAME

Dominik Petris,

01.09.09.

Da se crkveni dužnosnici brinu o materijalnom uskrsnuću duše govori i podatak o živućim dužnosnicima: kripte se spremaju za podzemnu budućnost, križevi su obilježja identifikacije s političkom i svjetovnom simbolikom Crkve.

Pobožna inteligencija stoluje u vilama-rezidencijama za ovoga života, raspelo s korpusom je simbol uskrsnuća materiej u kriptama. To je nauk Crkve koji je pretočen u djela.

Pučanstvo je niži sloj i može bez zlata i sjaja čekati na oproste u kulama od karata. Što im se treba oprostiti i gdje, pitanje je. Crkvene građevine s kriptama, uredi i institucije s raspelima samo su obilježja stanja opterećenosti duše materijalnim dobrima ovoga svijeta. Krist je rekao: Niste od ovoga svijeta. Crkva kaže: pobrinite se dok je vrijeme u materiji duha, jer ne znate ni dana ni časa kad ćete završiti u paklenim mukama. Pogotovo ako ne budete slušali nas – mi smo sebe osigurali, a to ste nam omogućili upravo vi, dragi naši, mili vjernici, i za to vam hvala. Slijedi euharistijsko slavlje sa snažnom porukom: Crkva je jedina prava i Kristova – utjelovljena u kriptama i korpusima na križevima – izvor ovog nauka – istinit???

Zapitajmo se dok je vrijeme da li slijedimo Istinu i Ljubav ili jednim imenom – Tamu?

Bog nikoga ne ostavlja na cjedilu. Znakovi vremena su tu, pred nama.

Slobodna Dalmacija

17.07.2009. | 21:37

šibenski SPOMENIK KULTURE POD ZAŠTITOM UNESCO-a DOBIVA NOVU KRIPTU

Biskup Ivas gradi sebi grobnicu u katedrali

Davorka Blažević

Mons. Ante Ivas, kojega je Sveti Otac Ivan Pavao II. imenovao šibenskim biskupom 5. veljače 1997. g. (zaređen je i službu je preuzeo u ožujku iste godine), nakon ovozemaljskog života na vječno će počivalište biti položen u katedrali sv. Jakova!

Stjecajem okolnosti, istražni radovi Konzervatorskog odjela u Šibeniku, potaknuti nadzorom stabilnosti katedrale, rezultirali su idejom da se u prostoru otvorenom (iskopanom) tijekom radova izgradi grobnica za ukop biskupa.

Poseban je to privilegij i čast, jer riječ je o prvorazrednom spomeniku kulture uvrštenom na Listu svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a.

Milijunske investicije

Nota bene, u šibenskoj su prvostolnici i grobnice biskupa Jurja Šižgorića, Ivana Stafilića, Ivana Dominika Callegarija, Luke Spingarole, Ćirila Banića i recentnog šibenskog biskupa dr. Srećka Badurine te biskupa Milete.

No, za razliku od bez sumnje jednog od najpoštovanijih i najomiljenijih hrvatskih biskupa dr. Badurine, koji, skroman i plemenit kakav je bio, nikada za života nije zatražio da ga se ukopa u katedrali, njegov se nasljednik mons. Ivas potrudio još za života (sedamdeseta mu je tek!) osigurati grobnicu na tako iznimnom i svetom mjestu.

Radove izvodi vodička građevinska tvrtka “Keran company” d.o.o., koja istodobno obnavlja i staru šibensku vilu (bivši samostan) na stijeni iznad mora, u starom dijelu grada (Dolac), kao buduću rezidenciju biskupa Ivasa u miru. Inače, vilu koriste časne sestre, a u prizemlju je još uvijek i jedan stanar u statusu zaštićenog najmoprimca.

U buduću rezidenciju mons. Ivas preselio bi se umirovljenjem, nakon 75. godine. I dok Vatikan ukida biskupije pod teretom globalne svjetske recesije, solidarizirajući se s običnim smrtnicima koji se pod krizom sve više savijaju, dotle se Šibenska biskupija upušta u milijunske investicije.

A nije riječ samo o katedralnoj grobnici ili rezidenciji šibenskog crkvenog poglavara. Neslužbeno doznajemo da Biskupija planira još neka značajnija ulaganja…

Neracionalno zatrpavanje

Zamisao o izgradnji nove grobnice u katedrali nastala je tijekom konzervatorskih istražnih radova na južnom zidu katedrale sv. Jakova, a koji su poduzeti radi sanacije temeljenja spomenutog zida i drugih konstruktivnih problema prisutnih otkako je katedrala izgrađena.

Godinama se sumnjalo da je stabilnost ugrožena loše izvedenim temeljima, odnosno da možda cijela konstrukcija klizi zbog podzemnih voda. Zbog toga se ušlo u istražne radove, kako tvrdi viši savjetnik u šibenskom Konzervatorskom odjelu Miro Škugor, a tada su pronađeni i ostaci starije crkve sv. Jakova i zid za koji se pretpostavlja da pripada još starijoj ranokršćanskoj crkvi.

− Kopali smo sve do čvrstog tla, u dubinu oko 4,5 metra, do temelja, i tada se između južnog zida i gradskog bedema pojavio golemi zemljani nasip. Kad se tijekom velikih kiša ta zemlja navlaži, ekstremno se povećava njezin volumen, što izaziva velika naprezanja u svim konstruktivnim dijelovima katedrale − objašnjava Škugor, napominjući kako se dosad vjerovalo da je posrijedi problem temeljenja objekta.

Vila nad morem, buduća biskupova rezidencija / Marija Mihić / CROPIX

No, najnovije spoznaje upućuju na to da se radi o problemima nasipa, zatrpanog u 19. stoljeću, a koji bi se prije ili poslije morao ukloniti.

 − Zatrpavanje toga prostora koji nam se pokazao bilo bi neracionalno i nelogično − kaže Škugor − pogotovo ako se može iskoristiti kao grobnica, ne samo za aktualnog biskupa, nego i za buduće.

Konzervatorski odjel u Šibeniku izdao je dozvolu za radove, koje mi tretiramo kao istraživanje temelja južnog zida katedrale, a Biskupija vodi radove na izgradnji grobnice. U šibenskoj prvostolnici nema više ukopnih mjesta, a vrlo je jednostavno, drži Škugor, uspostaviti vezu između južnog zida katedrale i gradskog bedema te same sonde unutar Sv. Jakova, u koju bi se smjestila grobnica.

U tom smislu napravljeno je idejno rješenje, koje je prihvatio Konzervatorski odjel − objašnjava. Drugih dozvola, prema riječima Zvonka Najeva, voditelja biskupskog Ureda za graditeljstvo, za grobnicu ne treba.

− To podliježe samo dozvolama konzervatora, a Zavod je radove odobrio. To nisu nikakvi građevinski zahvati da bismo trebali lokacijsku ili građevinsku dozvolu, odnosno sanitarnu.

Svaka katedrala ima grobnice u kojima se pokapaju biskupi koji u njima stoluju. Dakle, ništa novo mi ne radimo niti smo radove poduzeli radi kripte, odnosno grobnice, nego zbog konzervatorskih istraživanja. Usput, kad je zemlja već iskopana, bilo je logično iskoristiti taj prostor za grobnicu − susretljivo nam je protumačio ing. Najev.

Iako je neosporno da su katedrale ujedno i grobnice, što je naslijeđe jednog davnog vremena i običaja, pitanje je koliko je oportuno u 21. stoljeću u staroj gradskoj jezgri graditi grobnicu i pokapati ljude, makar i biskupe, i koliko je to i relevantno sanitarno pitanje. U resornome Ministarstvu zamoljeni smo da im dostavimo pisani upit. Jer, to svakako nije uobičajeno pitanje, ako uopće i jest pitanje…

Elitni hotel nedovoljan

Kompleks Sjemeništa u gradu temeljito je obnovljen i, kako tvrde dobro upućeni, danas su njegovi smještajni kapaciteti na razini gotovo elitnog hotela.

Zašto mons. Ivas nije mogao, nakon umirovljenja koje slijedi za pet godina, biskupski dvor zamijeniti Sjemeništem?

Nije potrebna posebna dozvola

Člankom 2. Pravilnika o građevinama koje podliježu sanitarnom nadzoru te načinu obavljanja sanitarnog nadzora tijekom gradnje, određene su građevine koje podliježu tom nadzoru.

Izdavanje posebne dozvole ili mišljenja Sanitarne inspekcije kod izgradnje grobnica (ukopnih mjesta), bez obzira na to jesu li one na mjesnim ili gradskim grobljima ili u crkvenim objektima, nije propisano odredbama navedenog Pravilnika − odgovor je resornoga Ministarstva.

29.08.2009. | 16:18

profesor na bečkom Sveučilištu O SVETINJI NA JAVNOM MJESTU I BOGOHULJENJU U JAVNOSTI

Alojz Ivanišević: Sklonite križeve da Isus ne mora slušati vaše uvrede

piše prof.dr. alojz ivanišević

Diskusija oko križa i ostalih vjerskih obilježja u vojnim i drugim državnim uredima koju je pokrenuo Predsjednik Mesić definitivno pokazuje da je križ u Hrvatskoj danas u prvom redu politički i nacionalni odnosno nacionalistički, a samo „usput“ i vjerski simbol.

Treba samo zaviriti u jedno online izdanje „Slobodne Dalmacije“, konkretnije u forum (anonimnih) čitalaca, u kojem glavnu riječ vodi cvijet hrvatske državotvorne, domoljubne i „pobožne“ inteligencije.

Ondje se, kao reakcija na inicijativu Predsjednika Mesića mogu čitati državotvorne misli i domoljubne parole tipa: „Pljuc, pljuc Stevane stoko komunstičko-veleizdajnička“ , „Pljuc stoko sitnog zuba“, „Pljuc veleizdajniče Hrvatske“ „Za dom spremni!“ „Čujem da ćete voziti direktno s Pantovčaka u Lepoglavu. Ne u Lepoglavu da nam budeš opet na teretu /sic!, nego odmah dobiješ inekciju /sic!/…, stoko komunistička“ i. sl. (Isti domoljubni intelektualac i pjesnik, autor upravo citiranih genijalnih stihova, svojim kritičarima poručuje: „Stoko komunistička zapamtite dobro, vi se nalazite u HRVATSKOJ“, ili „Sve četnici i komunjare koji samo propagiraju govor mržnje“, ili – na adresu Prdsjednika: „Tvoje laži i uvrede se više ne mogu tolerirati…“.)

Nakon ovoga svakom pametnom je kristalno jasno, „tko“ i što se krije iza ovakvih i sličnih „obrana križa“ kao „hrvatske svetinje“ , te kako neki zamišljaju „pomirbu svih Hrvata“ – pod znakom križa.

Ne razumijem samo zašto (i ) autor ovih parola krivo citira odnosno interpretira jednog uglednog katoličkog novinara, koji Predsjednika Mesića „nikad nije nazvao veleizdajnikom niti psihički neuravnoteženom osobom“. (Kristov) križ kao „hrvatska svetinja“ spominje se i u jednom drugom, nešto uljudnijem kontekstu, u kojem se prikupljaju potpisi za opozivanje Predsjednika Mesića zbog „kršenja slobode vjeroispovijesti“ (!!!).

Kristov križ nije, niti smije biti hrvatska, srpska ili bilo čija nacionalna svetinja, jer je on po svojoj definiciji sveopća kršćanska svetinja koja ne poznaje nacionalnih ni državnih granica. Njegovo zatvaranje u nacionalne okvire i korištenje kao političkog simbola znači njegovo desakraliziranje i oskvrnjivanje.

Stoga bi – u konkretnoj situaciji – uklanjanje križa s javnih mjesta, bez obzira na namjeru inicijatora, (u mnogo slučajeva) zapravo značilo njegovo izbavljanje iz kandži politike, nacionalizma i militarizma, i, u krajnjoj liniji, njegovu resakralizaciju i afirmaciju kao vjerskog – katoličkog i općekršćanskog – simbola, a time i njegovo vraćanje na mjesto koje mu pripada i koje je zaslužio.

U ovaj kontekst uklapa se priča (iz mog djetinjstva) o dječaku koji je uklonio križ iz krčme u kojoj se psovalo – „da Isus ne bi morao slušati uvrede“, a koju su tada pučki misionari redovito ugrađivali u svoje „velike propovijedi“ – protiv psovke i kletve.

S obzirom na „pobožnost“ osoblja u vojnim i ostalim državnim uredima i institucijama, ovo bi se moglo uzeti i doslovno, s tim da u Hrvatskoj danas ne bi bilo dovoljno „dječaka“, niti „radne snage“ uopće za obavljanje tog posla.

Poučak austrijskih biskupa

Kad je za vrijeme nedavne izborne kampanje za Europski parlament šef austrijske radikalno desničarske stranke, FPÖ, H.C. Strache, koji se sam deklarirao kao „prijatelj Srba“, jer su i oni – kako reče – nekad pod znakom križa – „na Kosovu branili Evropu od islamizacije, a to čine i danas“, a svoju stranku proglasio „setrinskom strankom“ srpskih Radikala, na jednoj demonstraciji protiv gradnje džamije u jednoj bečkoj perifernoj četvrti nastupio s križem u ruci ( i tom prilikom posebno pozdravio Srbe – „kao branitelje kršćanske Europe“), odmah su austrijski biskupi – katolički i evangelički – , kao i čelnici svih poznatijih udruga obiju konfesija najoštrije i jednoglasno prosvjedovali protiv „zlouporabe križa u političke svrhe i njegovog pretvaranja u simbol mržnje protiv drugh religija“ – kako je rekao kardinal Schönborn.

Usput rečeno, Strache je s ponosom na ruci nosio „brojanicu“ plave boje s križem Srpske prvoslavne crkve, koju je dobio na poklon od jednog svog prijatelja – Srbina, i s njom kao „oružjem“ i simbolom „kršćanske kulture“ demonstrativno odlazio u predizbornu borbu – za „Europu u kršćanskim rukama“ („Abendland in Christenhand“ – bila je jedna od glavnih parola na plakatima austrijskih „Plavih“- neofašističke orijentacije).

Prema izjavama šefa stranke, FPÖ uživa ne samo potporu „velikog dijela“ migranata srpskog podrijetla, nego i „mnogih hrvatskih emigranata…“!? ( Nastavak u online-forumu SD!) .

Dok austrijski biskupi, dakle, oštro osuđuju svaku zlouborabu križa u političke svrhe, gotovo istovremeno vodstvo „Domovinske Crkve“ u Hrvatskoj, njeni politički teolozi i državotvorni ideolozi ne samo da ne prosvjeduju protiv zlouborabe najsvetijeg kršćanskog simbola u političke, nacionalističke i militarističke svrhe (nema sumnje da bi i oni u „austrijskom slučaju“ prosvjedovali – zbog apostroifiranja srpstva ) , nego ju dobrim dijelom otvoreno podržavaju ili sami prakticiraju.

Vodstvo „Crkve u Hrvata“ i „Glas Koncila“ pod izlikom obrane križa kao „vjerske i nacionalne svetinje“, vode u stvari „križarski rat“ protiv civilnog društva, laicističke države i „bezbožne“ Europe. Na taj način Crkva pokušava i – površno i prividno – uspijeva, „sakralizirati“ društvo, medije i čitav javni prostor, a istovremeno – stavljajući se potpuno u službu nacije i države-, samu sebe sukcesivno politizira i profanizira, i tako postaje karikatura onoga što po vlastitoj definiciji jest, odnosno što bi zapravo trebala biti – mistično tijelo Kristovo.

Politički blagdan Gospe

Zahvaljujući sustavnoj državotvornoj i „domoljubnoj“ indokrtinaciji prakticirajućih i, osobito, neprakticirajućih „(političkih) vjernika“ kroz biskupske poslanice, „domoljubne“ propovijedi na velike crkvene blagdane (kao osobito pogodan za političke propovijedi i obračune s „anticrkvenim i antidomoljubnim snagama“ ispostavio se blagdan Velike Gospe), kroz mise za Domovinu, sa svim popratnim pojavama u medijima, i posebno kroz političke komentare „Glas Koncila“, katolištvo je u Hrvatskoj definitivno postalo politička i nacionalna kategorija – kao i križ koji ga simbolizira.

Ne izostavlja se slučajno pridjev „katolički“ u konstrukciji „Crkva u Hrvata“, s velikohrvatskom ideološkom pozadinom, niti se slučajno u Udbini gradi crkva „hrvatskih mučenika! – s mačem mjesto križa, niti slučajno na putokazima za marijanska svetišta u Dalmaciji piše samo „hrvatsko svetište“ itd. itd.“