Isključuje li vjera ljudska prava

Početna stranica » Jesmo li znali? » Kolumna Josipa Supića – katolički pogled na sveučilište

Kolumna Josipa Supića – katolički pogled na sveučilište

UZ JEDAN INTERVJU

U broju 600. od 2. ožujka 2017. godine, „Vijenac“, Književni list za umjetnost, kulturu i znanost, donosi intervju sa rektorom Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željkom Tanjićem.

Uz tvrdnju „mi smo sveučilište, poštujemo sve zakonitosti sveučilišta i željeli bismo njegovati određenu viziju sveučilišta“ vaga-pravednostirektor Tanjić svoje sveučilište povezuje s „idejom sveučilišta kako ju je razvijao Alexander von Humboldt“ kao i, s druge strane, s „idejom sveučilišta koju je razvijao blaženi kardinal John Henry Newman“ prvi rektor Irskog katoličkog sveučilišta, poznatoga danas kao University College, Dublin.

Navođenje imena Alexandra von Humboldta u kontekstu sveučilišnog obrazovanja vjerojatno je griješka.

Alexander von Humboldt (1769.-1859.) bio je, doduše, znanstvenik svjetskoga glasa, geograf, istraživač, utjecajni utemeljitelj i propagator međunarodnih aktivnosti u sferi geofizičkih mjerenja i meteoroloških predviđanja, ali teško bi se njegovo ime moglo vezati za ideju organizacije sveučilišta. Bilo je to djelo njegova starijega brata, Wilhelma: Wilhelm von Humboldt

je kreator obrazovnoga sustava što se je više od dva stoljeća primjenjivao u svim zemljama srednje Europe, pa i u Hrvatskoj.

.U svakom slučaju, i Wilhelom von Humboldt (1767.-1835.) kao brat mu Alexander, djelovali su na krilima liberalizma koji je u vrijeme njihovih života bio u zaletu. Kardinal John Henry Newman (1801.-1890.), rođen i odgojen kao pripadnik Anglikanske Crkve, čak njezin svećenik, postavši katolikom i, slijedom vremena, kardinalom Katoličke Crkve, zadržao je mnogo od liberalizma što ga Katolička Crkva nije ni tada niti ikada kasnije poznavala.

Svoju je filozofiju obrazovanja kardinal Newman sažeo u The Idea of a University: »Sveučilište…..ima svoj predmet i svoju misiju: ono ne razmatra ni moralni dojam ni mehaničku proizvodnju; ono ne poučava um ni vještini niti dužnosti; njegovo je djelovanje intelektualna kultura: na tom mjestu ono ostavlja svoje učenike: kada je to obavljeno, sveučilište je dovršilo svoj posao. Sveučilište odgaja intelekt da o svemu razmišlja pravilno, kako bi dosegao i shvatio istinu.«

Nije to bilo daleko od ideja Wilhelma von Humboldta. I von Humboldt je zamišljao obrazovanje nužnim za njegovanje uma, kako bi mladi ljudi postali dobri, pošteni, cijenjeni i dobro informirani građani

Newmanova je filozofija obrazovanja izazvala protivljenje u Katoličkoj Crkvi. Kritizirajući Newmanovo liberalno gledište, biskup Paul Cullen u pismu vatikanskoj kongregaciji „De propaganda fide“ piše: »Disciplina koju uvodi nije primjerena, barem ne u ovoj zemlji. Mladim ljudima se dopušta izlazak u svako vrijeme, dopušta im se pušenje, itd, i tu nema nikakvog fiksnog vremena za studiranje. Sve to znači da otac Newman ne obraća dovoljno pažnje detaljima.«

Objašnjujući pojam katoličko iz naziva Hrvatsko katoličko sveučilište, rektor Tanjić ističe kako taj pridjev ovdje znači „opće“, „univerzalno“ što upućuje na to da je ono, sveučilište, ukorijenjeno u katoličkom duhu koji je iznjedrio sveučilište i koji je usmjeren k služenju javnom dobru. Napomenu o služenju javnom dobru ostavljam po strani: krilaticu često ljudi Crkve koriste kako bi opisali njezino djelovanje. Naglašavam: nema totalitarnoga sustava koji ne ističe kako njegovo djelovanje služi javnom dobru, općem interesu, i dodajem: katoličko sveučilište služi promicanju interesa Crkve.

Rektor jasno kaže kako sam temelj i bit katoličkih sveučilišta proizlazi posebice iz apostolske pobudnice Ivana Pavla II. Ex cordae Ecclesiae, u kojoj su definirani ciljevi i metode djelovanja katoličkih sveučilišta. Ne razumijem zašto rektor za apostolski dokument Excordae Ecclesiae koristi eufemizam pobudnica, motivacija, kada se radi o dokumentu nazvanom konstitucija i zapravo predstavlja papinu naredbu, zakon, o Katoličkim sveučilištima: Excordae Ecclesiae utvrđuje opća pravila o uređenju, organizaciji i sadržaju djelovanja katoličkih učilišta.

Papa u uvodu Konstitucije ističe kako katoličko sveučilište ima privilegiju tražiti istinu, ali i kako je ono sigurno da već poznaje izvor istine; kako je čast i odgovornost katoličkoga sveučilišta da se potpuno posveti stvari istine; kako se katoličko sveučilište ističe slobodnim traženjem istine o prirodi, čovjeku i Bogu; kako je u naše doba hitno potrebna služba koja će objaviti značenje istine, tu temeljnu vrijednost bez koje će sloboda, pravda i ljudsko dostojanstvo propasti.

I, na kraju: »Katoličko sveučilište je potpuno posvećeno traženju svih aspekata istine u njezinoj bitnoj povezanosti s najvišom Istinom, koja je Bog.«

Papa Ivan Pavao II. jasno određuje kako katoličko sveučilište mora imati slijedeće bitne odlike:

  1. kršćansku inspiraciju, ne samo pojedinaca već i sveučilišne zajednice;
  2. trajni refleks u svjetlu katoličke vjere nad rastućim blagom ljudskoga znanja;
  3. vjernost kršćanskoj poruci kako nam dolazi preko Crkve;
  4. institucionalnu obvezu u služenju božjemu naroda i ljudskoj obitelji u njihovu hodočašću k transcendentnom cilju koji daje smisao životu.

Bez suvišnog traganja za „najvišom Istinom koja je Bog“ dovoljno je pogledati završnu rečenicu Konstitucije o katoličkim sveučilištima: »Dano u Rimu kod Svetoga Petra, 15. kolovoza, na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo, godine 1990.«

Samo ta rečenica sadrži 3 „istine koje su Bog“ : o uznesenju ljudske osobe na Nebo, o tome da je ta osoba djevica, a ona je, kako je poznato, rodila Isusa iz Nazareta kao i o postojanju Neba, mjesta Nebeskoga kraljevstva i vječnoga života.

Papa jasno kaže: «Učenjem i istraživanjem katoličko sveučilište veoma pridonosi Crkvi. U stvari, ono priprema muškarce i žene, koji će, inspirirani i podržani kršćanskim principima, živjeti svoj kršćanski poziv na zreo i odgovoran način, biti spremni i sposobni zauzeti odgovorne pozicije u Crkvi.«

Ovo i nije drugo nego najava i potvrda da katoličko sveučilište treba odgajati partijske kadrove, da je ono zapravo visoka partijska škola.

Institucija koja mora imati ulogu i karakter kako to opisuje papa Ivan Pavao II., koja studente poučava istinama o uznesenju na Nebo, o tome da je osoba uznesena na Nebo djevica, a rodila je Isusa iz Nazareta, o postojanju Neba, mjesta Nebeskoga kraljevstva i vječnoga života, nema prava nazivati se sveučilištem, tj. znanstvenom institucijom: takva institucija služi širenju crkvenoga učenja, katoličke vjere, i dio je sustava evanđelizacije o kojoj je tako zdušno i mnogo pričao papa Ivan Pavao II.

II

U Francuskoj je dugo trajao spor između zagovornika laicizacije škole i odvajanja Crkve od države, s jedne strane, i klerikalnih mislilaca, Crkve i desničarskih grupa, s druge strane. Suvišno je reći da je u sporu pobijedila građanska, liberalna većina i Francuska je postala uzornom laičkom zemljom. Za trajanja spora, osporavajući Crkvi pravo da se smatra izvorom moralnosti u društvu, tvrdeći da je upravo društvo izvorište morala, osnivač moderne sociologije, Émile Durkheim, jednom je prilikom izjavio: »Crkva je, sa sociološkog stajališta, čudovište.«

Jednostavno je, i jednostrano, reći za Crkvu da je čudovište samo sa sociološkog stajališta. Ima, naime, razloga, smisla i opravdanja i sa drugih stajališta reći za Crkvu da je čudovište: bilo da je riječ o moralu, znanosti, filozofiji, povijesti, antropologiji, arheologiji, kulturi i općenito načinu života, ona se svakodnevno takvom pokazuje i dokazuje

Suvremeni Katekizam Katoličke Crkve, osnovni dokument, Ustav Crkve, objavio je papa Ivan Pavao 1992. godine. Čitajući dijelove Katekizma, stječe se dojam da postoje dva svijeta: realni svijet, svijet suvremenih, razumnih ljudi, koji vladaju svojim opažanjima, svojim neposrednim saznanjima i svojim mislima, svijet kojim vlada shvaćanje o univerzalnom determinizmu i kauzalnosti, i uz njega, svijet virtualne stvarnosti, svijet onih kojima treba pomagati kako usmjerili maštu, kako zadovoljit spoznaju i formirati misli, svijet koji prihvaća da bude vođen i manipuliran ispraznim nadama u bolji, nadzemaljski život, svijet u kojem manipulator sebe predstavlja čuvarem moralnosti, svijet koji doživljava ukazanja Gospe u Lourdu, Fatimi i Međugorju mogućim pojavama..

Shvaćanje prirodnoga poretka stvari, to jest shvaćanje da su stvari u univerzumu međusobno povezane u skladu sa nužnim odnosima, zakonima, novijeg je datuma: ono ima svoje početke u znanstvenoj revoluciji i prosvjetiteljstvu, u sedamnaestom stoljeću. U vrijeme nastanka kršćanstva nije se znalo što je u poretku stvari nepromjenjivo, nužno i zakonito, te se je i čudo doživljavalo normalnom prirodnom pojavom: stvaranje svijeta u šest dana, stvaranje čovjeka, bezgrješno začeće Blažene djevice Marije, Isusova majka, ali i djevica, Isusovo pretvaranje vode u vino, Isusovo hodanje po vodi, Isusovo izlječenje gubavaca, Isusovo uskrsnuće od mrtvih i uzašašće na Nebo, Marijino uznesenje na Nebo, kruh i Isusovo tijelo, vino i Isusova krv, (Isus prema Evanđelju po Mateju:»Uzmite i jedite ovo je Tijelo moje. Uzmite i pijte ovo je Krv moja. Ovo činite meni na spomen.«), pojave su i vjerovanja koja susrećemo u Bibliji i Evanđeljima.

Ove i slične pojave neprirodne su i suvremenom ljudskom umu neshvatljive; kao što nisu moguće u suvremenosti kada poznajemo zakone prirode, tako nisu bile moguće niti u vrijeme rođenja kršćanstva: ipak su ugrađene u temelje kršćanstva i postale dogme: vjerniku nije dopuštena sumnja u njih.

Teško je vjerovati da i u Crkvi ne postoje sumnje u dogme: ljudski ih um odbija i razum ne prihvaća. Nitko u Crkvi nema snage javno reći da je car gol: time bi se srušili sami temelji Crkve, srušila bi se njezina povijest, milijuni kršćana bi se osjetili prevarenima i egzistencija milijuna bila bi ugrožena; zato i uporno nastojanje crkvenih prvaka, osobito Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. da katoličku vjeru opravdaju razumom, da se njezino učenje nametne društvu sa opravdanjem da je Crkva jedini garant etičkih društvenih načela; zato široka fronta evenđelizacije i Konstitucija o katoličkim sveučilištima pape Ivana Pavla II., zato, konačno, i Hrvatsko katoličko sveučilište, institucija kojoj bi odgovarao nazivi: Visoka katolička škola za obrazovanje kadrova.

III

Dobro kaže rektor Tanjić da prostor javnoga pripada svima nama i da shvaćanje sekularnoga društva ne isključuje djelovanje Crkve, odnosno religije, te da sekularno društvo treba dati priliku svima da u određenome kontekstu i po određenim pravilima pridonose razvitku cjelokupne društvene zajednice. Međutim, taj isti rektor Tanjić, malo dalje ističe da kršćani trebaju biti sol zemlje, da trebaju djelovati u svojim društvima tako da ih mijenjaju iznutra. Ne smijemo dopustiti, kaže rektor, da budemo zarobljeni određenim političkim i mainstream načinima razmišljanja, nego trebamo nastojati da budemo slobodni od svega toga kako bismo zadobili prostor za autentično kršćansko djelovanje.

Dakle, kršćani trebaju djelovati na mijenjanju društva iznutra i trebaju nastojati na tome da zadobiju prostor za autentično kršćansko djelovanje!

Zar ne podsjeća ovo na „svi smo jednaki, samo smo neki jednakiji“ iz Životinjske farme?

Slijedi nakon toga udar rektora Tanjića na pojave modernizma i slobodnoga društva, u prvome redu, kako kaže, na potrošačko društvo, zabavu, seksualnost i spolnost. Kuka nad tim kako je došlo do dekonstrukcije antropološke potke na kojoj je građena naša kultura i civilizacija koja nosi obilježja i židovsko – kršćanskog nasljedstva te kako smo počeli graditi na određenim jednostranim činjenicama o ljudskoj spolnosti svodeći sve više-manje na biologizam. Svodi sve na ideologiju koja, kako naglašava, nema znanstvenog utemeljenja.

Mislim da bi se prije tvrdnje o znanstvenom ne-utemeljenju suvremenih slobodnih stajališta, rektor Tanjić trebao izjasniti o znanstvenom utemeljenju osnova i stajališta Katoličke Crkve, organizacije kojoj pripada. Treba li stalno ponavljati da je u današnjem svijetu Katolička Crkva jedina čvrsto organizirana ideološka organizacija totalitarnoga tipa, jedina koja se bahato nameće sekularnim društvima, jedina koja organizirano i bezobzirno prijeti demokratskim institucijama, sekularnom i slobodnom društvu? Tko u Hrvatskoj referendumima nameće izmjene Ustava kako bi mogao svoja gledišta nametnuti svim građanima? Zar su to liberalni mislioci ili, bože sačuvaj, ateisti? Zar događanja u Poljskoj ne govore rječito o djelovanju Crkve i plodovima toga djelovanja?

IV

»Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.« Tako Biblija; bez truda je mit ušao u temelje kršćanstva i postao dogmom. Dogma kršćane, naravno i katolike, stavlja na muke. I rektor Tanjić je na mukama: svi su ljudi stvoreni na sliku Božju, jednaki su, jer su svi slika Božja. Zašto onda taj paradoks, kako misli i kaže rektor, da odlaze (u inozemstvo) »djeca onih koji su odlazili i prije, a ne odlaze djeca elita.« »Naš je veliki problem«, tvrdi rektor, »da uvijek postoji društveni sloj kojemu je dobro i koji nema potrebe za odlaskom te druga skupina ljudi koji odlaze, a za koje nismo našli rješenje.« Jesu li misli rektora Tanjića izraz suosjećajnosti za slabije koji odlaze ili su one izraz rektorove vezanosti za dogmu o jednakosti ljudi, svih, bez iznimke, stvorenih od Boga na sliku božju?

I nećemo naći rješenje za te ljude: odlaze upravo zato što nisu stvoreni od Boga nego su postali ljudima tijekom tisuća i milijuna godina evolucijom i selekcijom. Proces evolucije i selekcije ne zapažamo ni mi, kao što ga nisu ga zapažale niti generacije i generacije prije nas: taj proces traje i danas u obliku stalne borbe ljudi za opstanak, za preživljavanje i održanje, a to se sve odražava na uspjehu pojedinaca i napretku društva. Ne upuštajući se u etičku stranu pitanja, je li to dobro, moralno ili ne, elite su upravo izraz selekcije i, u tom kontekstu, uspjeha pojedinaca i napretka društva. Dakle, izražavati žaljenje nad odlaskom mladih i osjećati solidarnost s njima moralno je opravdano; odlaske mladih ipak treba staviti u kontekst realnih zbivanja: to nam pomaže razumjeti, ali ne i osuditi pojavu: čovjek nije stvoren te se ni on niti ljudsko društvo ne razvija i ne ravna prema dogmama i kanonima Crkve, a propovijedanje o silnoj Božoj ljubavi prema ljudima, o žrtvovanju vlastitoga sina na ime otkupa čovjekovih grijeha samo su buđenje mašte i korupcija slabih.

V

Rektora zabrinjava i žalosti šutnja većega dijela hrvatskih kulturnih, intelektualnih i ostalih elita o kanonizaciji Stepinca. Kanonizacije su stvar Crkve a ne kulturne i intelektualne elite. Kanonizacija nigdje i nikada nije bila i nije nacionalno pitanje. U Hrvatskoj crkvena elita želi slučaj kanonizacije Stepinca podići na nacionalnu razinu samo zbog toga što je i to jedan od načina da Crkvu proglasi zaštitnicom svi mogućih interesa, pa i onih nacionalnih, te da potpuno slijepi hrvatski nacionalni identitet sa onim katoličkim.

Zagreb, 18. 03. 2017.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: