Gdje je nestala vaga pravednosti?

Priredio: Aris Konstadinov

No ni svi kultni postupci i dogmatski poučci izvanjskih religija katoličke i luteranske ni, prije svega, užasna djela koja pokazuje crkvena povijest obiju konfesija nemaju nikakve veze s Isusom iz Nazareta i Njegovim miroljubivim učenjem.
Pravorijek izriče pravo. Sveobuhvatni Božji zakon je pravednost. Prakršćani teže pravednosti. Vaga pravednosti uvijek je poravnanje.
Gdje je vaga? Gdje je pravednost?
O pravednosti bi se moglo govoriti u svakom slučaju onda kad bi počinjena nepravda bila popravljena, kad bi, na primjer, Vatikan bogatstva svoje Crkve, koja teže milijarde, vatikanska blaga, prodao za siromašne i gladne i vratio stoljećima pljačkana dobra – eventualno potomcima onih o koje se vrlo teško ogriješio. Nije dovoljno što pape putuju u zemlje žrtve i izgovaraju priznanja krivnje za nedjela u prošlosti, a pritom i dalje sjede na opljačkanim bogatstvima. Što ljudi imaju od lijepih riječi počinitelja i njihovih nasljednika sve dok se bijeda koju je prouzročila Crkva ne ublaži, dakle dok se barem malo ne nadoknadi.
Prije nego se pobliže upustimo u krvlju natopljenu povijest crkvenih institucija, hoćemo si još jednom predočiti što je Isus iz Nazareta naučavao, a što nije.
Isus iz Nazareta donio je jednostavno učenje o ljubavi prema Bogu i čovjeku i o miroljubivosti, učenje Slobodnog Duha.
On je naučavao put samospoznaje i čišćenja, pokajanja, opraštanja i molbe za oproštenje i nadoknade onoga što se prouzročilo.
Sve bez svećenika, bez crkava, bez kultova, bez ceremonija, bez krvnih žrtava, bez tamjana, bez euharistije,
bez monstance,
bez krštenja djece,
bez bolesničkog pomazanja,
bez dogmi izmišljenih od ljudi
i crkvenih poduka,
bez navodnih svetaca i blaženika, bez relikvija,
bez kulta mrtvih,
bez raspela, bez krunice,
bez navodne majke Božje,
bez molitvenih floskula,
bez vrata oprosta,
bez vječnog prokletstva,

bez papa i biskupa, bez ispovjedaonica, bez crkvenog poreza, Bez Mamona,
bez čitave izvanjske magije koja ljude vezuje za svećenike.
Isus iz Nazareta je naučavao: „Tako svako dobro stablo rađa dobrim rodom, a zlo stablo zlim rodom. Ne može dobro stablo roditi zlim rodom, a zlo stablo dobrim rodom.“ (Matej 7, 17-18)
Što su donijele sve te molitve, ceremonije, kultovi i službe Božje kad među takozvanim kršćanima često vlada nemir, kad se okolina oskvrnjuje u toj mjeri da već za nekoliko desetljeća velikom dijelu čovječanstva sve više i više prijeti jadno propadanje zbog klimatskog kolapsa? Čiji rod tu niče? To je rod institucija koje ime Krista nose u ustima, ali čija djela pričaju sasvim drugu priču.
Negativni uzroci koje su crkvene institucije posijale tako su golemi da ovdje mogu biti prikazani samo ukratko.
Neki od mnogih neokajanih zločina, odlomci 1700-godišnje krivnje institucija Crkve prema čovječanstvu, primjerno se opet pozivaju u svijest. Oni se izvlače iz tamnice povijesnih krivotvorina i iz zaborava, iz podzemnih tamnica Crkve, izokretanja povijesti u nezamislivo velikom stilu, koje je vršila Crkva i pisci povijesti koje je Crkva plaćala.
U svim tim stoljećima institucije Crkve borile su se upravo protiv sljedbenika Isusa, Krista. Zločini počinjeni nad čovječanstvom u proteklim stoljećima su jedno ali to što je bilo spriječeno progonima i istrebljivanjem istinskih sljedbenika Isusa iz Nazareta zloupotrebom Njegova imena, teško je isto toliko.
U nastavku se izvještava i o tome.

http://www.rehabilitacija.de/

Odlomak iz knjige: Rehabilitacija Krista Božjeg

 

Autori: Martin Kubel, Dieter Potzel, Ulrich Seifert